Tema
Nova filijala u Subotici
Proteklo stoljeće boravka i rada sestara Družbe Kćeri milosrđa u Subotici je nemoguće u potpunosti opisati i spomenuti sve ono što su sestre uradile za djecu, mlade, obitelji, za župljane i općenito žitelje Subotice. Među ovih stotinu godina pojedini datumi mogu se pisati velikim slovom, i danas kad ih analiziramo nas vraćaju u vrijeme siromaštva, skromnosti i upravo, kako i u nazivu Družbe stoji – milosrđa.
Od djece do starica
Godina 1968. osobito je značajna za Subotičku biskupiju, koja je proglašena samostalnom 30. lipnja spomenute godine. Početkom iste godine sestre su dobile novi oltar u kapelici Zavoda. Krajem ove godine vodovod u Zavodu spojen je s gradskim i kupljen je prvi stroj za pranje rublje. Narednu godinu obilježili su brojni radovi na popravci oko kuće, kao i gospodarske kuće koja je bila u ruševnom stanju, kako se navodi u zapisima Družbe. Sve župljane, pa samim time i sestre, 23. svibnja 1969. iznenadila je smrt župnika preč. Ivana Kujundžića kojemu su sestre davale injekcije i uvijek mu bile pri ruci. Za novog župnika došao je vlč. Blaško Dekanj, koji je župu preuzeo u rujnu iste godine.
Naredna godina, 1970., donosi niz važnih momenata za djelovanje sestara. Tada su sve pokojne sestre koje su bile pokopane u tuđe grobnice prebačene u zajedničku grobnicu koju je još 1947. godine darovala obitelj Dulić, rodbina s. Jelisave Dulić. Grobnica se nalazi na Kerskom groblju, odmah pored kapelice sv. Ane i danas je u vlasništvu sestara.
Te godine (1970.,) se radilo na vanjskoj i nutarnjoj fasadi Zavoda sv. Terezije, kako stoji u zapisima, uz velike napore i troškove koji su bili potpomognuti od strane Caritasa.
Dolaskom novog župnika pokrenulo se pitanje vjeronaučne dvorane za davanje priredbi i sate vjeronauka koji su do sada bili održavani u sakristiji. Već iste godine u prosincu, u novoj dvorani je održana priredba koju su sestre pripremile s djecom na vjeronauku.
Na blagdan Bezgrješnog začeća, 8. prosinca 1970., određeno je da se u cijeloj Družbi promijeni redovničko odijelo prema savjetu II. Vatikanskog Koncila.
Naredne godine, 1. travnja, sestre su na molbu župnika vlč. Dekanja preuzele župnu crkvu u potpunom smislu kao sakristanke, a prva među njima bila je s. Sibila. Njezina je dužnost bila rediti i ukrašavati oltare, mesti i prati crkvu, biti nazočna kod svih crkvenih obreda, oblačiti svećenika i uvijek biti u crkvi kada su neka događanja. Iste godine sestre su počele primati starice uz dozvolu poglavara, kako bi se stanje uzdržavanja popravilo. Budući da su im prostorije bile velike, radi djece i raznih sastanaka društava, naredne godine, 1972., su počele s radovima pregrađivanja kako bi imale više manjih prostorija za nekoliko baka o kojima su skrbile. Zanimljiv je podatak da su sestre s ovom djelatnošću nastavile sve do danas, te se i danas brinu o teško bolesnim staricama.
Dolazak i djelovanje sestara u Aleksandrovu
Dok je župnik u subotičkoj gradskoj četvrti Aleksandrovo dr. Andrija Kopilović stanovao u biskupskom domu, zatražio je od poglavara Družbe dvije sestre koje bi stanovale blizu tadašnje bogomolje da bi bile na raspolaganju župljanima. Tako je i bilo. Dvije prve sestre stigle su 1. listopada 1972. godine. Preuzele su orguljašku službu i katehezu. U zapisima se navodi da su još dvije sestre došle u ovu filijalu i to kada su odustale od boravka u Vajskoj. Zajednica Raspetog Krista u Aleksandrovu službeno je otvorena 1. siječnja 1974. godine, a prve sestre koje su djelovale u ovoj filijali su: s. M. Berta Kašnar, s. M. Cvijeta Mesaroš, s. M. Ljiljana Cvijin i s. M. Česlava Ćorić. Tu su sestre bile uspješne i u brizi za stare i bolesne, znale su ih posebno oduševiti za božićnu i uskrsnu ispovijed i pričest. Na području ove župe je proštenište Majke Božje na Bunariću, gdje su sestre pripremale oltar i program za hodočasnike. Kroz period boravka sestara u Aleksandrovu, dugi niz godina sestre su vodile pjevanje, djelovale su u župnoj katehezi, uvježbavele su djecu za kraljičko pjevanje, vodile su brigu o orguljaškoj služba za hrvatski i mađarski jezik. Bile su u sakristiji, pekle hostije. Vodile su i župno domaćinstvo, te sudjelovale u duhovnim obnovama svih staleža. S. Eleonora Merković je bila od pomoći župniku za hodočašća u Lourdes i Fatimu, a svake godine je vodila mlade na hodočašća u Taizé, na hodočašća Mira u Zagrebu i na Europske susrete mladih. Ujedno, sestre su se brinule za siromahe, a imale su u župi i župni karitas. Svake nedjelje i blagdanima sestre bi nosile svetu pričest bolesnicima. Godinama su predavale u klasičnoj gimnaziji Paulinum hrvatski jezik, biskupu su predavale talijanski jezik, te su prevodile talijansku korespondenciju za potrebe biskupije. Bile su angažirane i u Institutu Ivan Antunović i u Subotičkoj matici. Sestre su se iz ove subotičke župe povukle 17. veljače 2013. godine, a u toj kući sada se nalazi vrtić Marija Petković – Biser.
Ako se vratimo unazad, u spisima nalazimo da su sedamdesetih godina sestre puno radile na uređenju Zavoda sv. Terezije, kao i na duhovnom planu sudjelujući na raznim duhovnim obnovama i susretima s drugim sestrama. Filijala Raspetog Krista u Aleksandrovu je već 1977. godine pripojena Zavodu i sva pitanja i problemi su ovdje rješavani.
Dozvolom poglavara i uz pomoć Caritasa i Generalicije u kuću, odnosno Zavod sv. Terezije 1980. godine je uvedeno centralno, tj. etažno grijanje, dok je naredne godine, 1981., uređena kućna kapelica kada je oltar u kapelici okrenut prema narodu. Jubilej, 75 godina od dolaska sestara u Suboticu, proslavljen je 1998. godine.
Ž. V.
nastavlja se
Podaci i fotografije korišteni iz arhiva Družbe
