Širom Vojvodine

U poljoprivredi se može napredovati, ali uz puno rada i odricanja

Franjo Dulić jedan je od poznatijih đurđinskih poljoprivrednika. Kaže kako je u »centru svita – Pavlovcu« još kao dijete zavolio miris zemlje i talasanje žita te zahvaljuje Bogu što cijeli život radi ono što voli i što su mu radili preci unatrag 7-8 generacija. Iako sada obrađuje nekoliko stotina hektara što je sam svojim radom postigao uz pomoć supruge Jelice s kojom ima petero djece, Dulić kaže kako biti poljoprivrednik u Srbiji nije lako, ali da treba imati jaku volju. 
»Vremena su uvijek bila teška. U mom slučaju možda još i teža nego kod drugih, jer sam jako rano ostao bez oca, ali ako postoji čvrsta volja i velika odlučnost sve je moguće. Citirat ću poznanika pokojnog bać Stipana Remeša koji mi je prije nepunih 40 godina kazao: ,Derane, samo se podaj naprid i nikog sem Boga se ne boj’. Držim se toga, treba imati cilj, opredijeliti se i biti uporan.« 
Dodatnu motivaciju u poslu Franjo kaže da pronalazi u činjenici da je sin jedinac Josip zainteresiran nastaviti obiteljski posao. 
»Nas dvojica se dogovaramo o planu proizvodnje i u kom pravcu će ići daljnja ulaganja i investicije. On je oženjen i ne živimo više pod istim krovom, ali i dalje radimo sve zajedno. Možda on malo više poslove na njivi, a ja rješavam papire.«

Prvi traktor s 14 godina

S nepunih sedam godina Franjo je izgubio oca koji je za sobom ostavio još jednog, mlađeg, sina i suprugu. Taj događaj natjerao je braću Franju i Ivana da počnu intenzivno raditi na zemlji još i prije vojske. 
»Imali smo posjed od 13 jutara zemlje u što je spadao i salaš i rit. Obrađivali smo našu zemlju, a ponekad smo išli raditi i usluge. Imali smo traktor, mali ursus koji smo kupili sedam godina nakon očeve smrti, kada sam imao 14 godina, a brat 13. Sjećam se i da mi je s 14 godina mater prvi put povjerila da odem nešto prodati. U pitanju je bila krmača. Nije kazala ni gdje, ni kome, ni pošto«, priča  nam Franjo i dodaje da su i on i brat zahvalni mami Ruži za sve što je napravila za njih i kako ih je znala sačuvati dok nisu stasali, a ocu za dobar glas i mnoga širom otvorena vrata!
Nakon povratka iz vojske kaže naš gospodarstvenik da je dobio želju probati tzv. kruh s državnih jasala ali samo na pola godine – da bude uposlen što mu nije uspjelo, jer nije bio zadovoljan ponudama poslova. 

»Ponuđeno mi je bilo da nosim džakove u Agrosemenu što nisam prihvatio jer sam takvog posla imao i kod kuće zadosta. Isti posao nudili su mi i u Zorki. Mogao sam biti i traktorist na Skenderovu, što također nisam prihvatio jer nisam imao dobru prometnu vezu do tamo«, kaže Dulić i pojašnjava nam zašto svoj rodni Pavlovac zove »centrom svita«: »Na koju god da sam stranu krenuo, trebalo je 4-5 km ići do civilizacije, tj. asfalta. To je u većini slučajeva bilo, ako je loše vrijeme pješice, a ako je ljepše vrijeme biciklom ili motorom. Jednom sam imao četiri takva odlaska sa salaša pješice, što je bilo sigurno prijeđenih 50 km u tom danu«.
Odmah nakon dolaska iz vojske Dulić je uzeo 40-ak jutara zemlje u arendu. Bilo je to iste godine kada mu je brat otišao u vojsku te je radio sam, bez obrtnih sredstava, što je, kaže, bilo vrlo teško. 
»Intenzivno sam radio našim malim traktorom i usluge i sve kako bih osvojio taj novozadani opseg posla. Nakon godinu dana priključio mi se i brat, a potom i šogor Ivan Orčić. Brat i ja smo radili skupa sve dok se nismo oženili i podijelili stečeno imanje«, kaže Dulić. 

Postoje i dobre i loše godine

Do svojih 27, odnosno 28 godina Ivan i Franjo stekli su svaki po 20 jutara svoje zemlje. Obojica su nastavila i u braku napredovati u poslu, a Franjo kaže da je svemu tomu pridonio skroman život i puno odricanja i ulaganja. 
»Puno puta se nije otišlo na more zato što smo to i to zacrtali da ćemo napraviti i riješiti. Nije bilo ni vremena. Da se na more može ići u siječnju, onda bismo vjerojatno našli vremena«, šali se Dulić i dodaje kako on ima drukčiji kalendar od ostalih: »U mom životu se godina završava kad se ovrše. Nakon tog automatski započinje nova«. 
Zbog klimatskih promjena Dulić kaže da bude godina da gotovo uopće ne sadi kukuruze. Dominantne kulture koje uzgaja su pšenica, uljana repica i ječam. 
»Kukuruze ne sadim, jer su vrlo rizični. Toplotni udari i sve češće suše im znaju desetkovati rod. Ozime kulture smatram stabilnijima. Kukuruze posljednjih nekoliko godina sadim samo zbog pritiska plodoreda.«
U bogatom ratarskom stažu sadio je Franjo, kaže, i korijander, slačicu, faceliju, mak, protenski sirak, te soju. Kaže, u lošim godinama snalazio se svakako.
»U situacijama kakva je i sad kad nismo više znali što posaditi, a da vidimo eventualnu moguću dobit na kraju ekonomske godine, sadili smo svašta. To su bile kulture koje su tražile manje ulaganja od standardnih kultura i tako smo malo razvukli posao i vršidbu. To je djelovalo ponekad kao izazov, a češće kao teret, jer je nedovoljno poznata tehnologija proizvodnje tražila od nas više i nekad se tu i padalo. Isto tako se i sad nakon vršidbe pitamo što sijati, a da bude rentabilno.«
Ovogodišnju ratarsku proizvodnju i naš sugovornik ocjenjuje kao lošu, prvenstveno zbog niskih otkupnih cijena proizvoda. 
»Ozime kulture dale su relativno dobar prinos, ali uzalud kad su proizvodi jeftini a ulaganja vrlo skupa. Eventualnu dobit imaju samo poljoprivrednici s ekstremno visokim prinosima, a takvih je jako malo«, kaže Dulić i pojašnjava da je većinu robe ostavio na lageru nadajući se upravo boljoj cijeni s kojom bi probao postići isplativost proizvodnje. 
»Nesigurno je sve. Velik je rizik i neizvjesnost kad vi trebate nekom predati robu koja je rezultat vašeg višegodišnjeg ulaganja, odricanja i truda, a taj netko u većini slučajeva nema dovoljno jaku garanciju da će to moći pozitivno provesti, a poneki ni namjeru«, kaže Franjo. 
Prema njegovim riječima, u poljoprivredi se može zaraditi, ali se ne smije zaboraviti niti da postoje i loše godine. Bilo bi lakše, kaže, kada bi sustav bio uređeniji. 
»Poljoprivreda se mora promatrati minimum na bazi desetogodišnjeg rada, a najbolje na bazi višegeneracijskog. Tu treba biti spreman puno puta raditi, u najboljem slučaju zabadava ili s minus predznakom. Dobro bi bilo da je u ovoj zemlji malo više reda i zakona i malo manje prevaranata pa bi onda i zemljoradnicima bilo lakše«, zaključuje Dulić. 
Naš gospodarstvenik član je i jedan od osnivača nekoliko poljoprivrednih udruženja –  Kluba 100P plus, Nezavisnog sindikata zemljoradnika, član osnivač udruženja za povrat imovine i restituciju, Zemljoradničke zadruge Đurđinčanka i mnogih drugih. Aktivan je i u društvenom i političkom životu Hrvata u Srbiji. Član osnivač je Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Đurđin. 
J. D. B.