Širom Vojvodine

Statusni simbol vrijednih poljoprivrednika

Uspomene na dane djetinjstva mogu se sačuvati u srcu, zatim čuvanjem starih fotografija i raznih eksponata, ali i čuvanjem starih zgrada od propadanja. Kad neke od njih imate u vlastitom dvorištu, neprocjenjivo su bogatstvo, pogotovo za one koji marljivo rade na očuvanju svoje tradicije. Primjer za to je Vlatko Ćaćić, bivši predsjednik i dopredsjednik, a sada aktivni član HKPD-a Tomislav iz Golubinaca. U svom dvorištu u Golubincima sačuvao je kotobanju (čardak), bunar i ljetnikovac. Mukotrpnim radom uspio im je vratiti stari sjaj i sačuvati dio tradicije starih vremena.

Dekorativni biseri Srijema

Razvojem poljoprivrede u Srijemu u drugoj polovini XVIII. stoljeća dolazi do sve veće proizvodnje. Bilo je potrebno smisliti način odlaganja poljoprivrednih kultura, kako bi se što više očuvale. Počinju se graditi pomoćne zgrade, ambari, u kojima su se skladištili zrnasti plodovi žitarica i kotobanje u koje se odlagao kukuruz u klipu. Kotobanje su građene od koso postavljenih drvenih letvica između kojih se nalaze razmaci, koji omogućuju strujanje zraka kroz nju. Ovi pomoćni objekti najprije su bili malih dimenzija i vremenom, kako su se kućanstva ekonomski razvijala, njihovoj gradnji posvećivala se sve veća pažnja. Gradnja kotobanja postala je veoma popularna u drugoj polovici XIX. i početkom XX. vijeka. Njihova kvaliteta i izgled ovisili su od ekonomskog statusa domaćina i stručnosti graditelja. Veličina kotobanje kao i bogatstvo dekorativnih elemenata reprezentirali su ekonomski status i ugled jednog kućanstva. Gradnja od kvalitetnog materijala i izvedba ornamenata zahtijevali su vrijeme, te su kotobanje često građene po nekoliko godina. Među anonimnim majstorima svojim talentom i stilom drvorezbarije izdvojili su se tesari Dešići, rodom iz Golubinaca. Radili su kako u selu, tako i širom Srijema. Jedan od arhitektonskih objekata koji u Golubincima predstavlja remek djelo narodnog graditeljstva jest ambar s kotobanjom obitelji Lepšanović. Gradnja je trajala 34 godine, od 1888. do 1922.. Gradnja je započela zidanjem djevojačke sobe na koju se nastavlja ka dubini placa kotobanja s tremom i dva balkona, kao i ambar s jednim balkonom i tremom. Ambar s kotobanjom Lepšanovića je spomenik kulture i proglašen je kulturnim dobrom od izuzetnog značaja. Danas ove prostorije koristi Udruženje građana Ruzmarin iz Golubinaca za okupljanje članova i izlaganje rukotvorina. Trude se ovaj objekt pretvoriti u etno kuću koja će dočarati nekadašnji život srijemskog paora.

Spomenik svojoj obitelji

Golubinci su nadaleko poznati po kotobanjama koje svjedoče radu poljoprivrednika u prošlosti. Kotobanje su podizali najčešće domaćini u selu. Jedna od takvih ostala je kao spomenik kulture u obitelji Ćaćić.

»Kotobanja je mojoj obitelji puno značila. Ona je bila odraz velikog gospodarstva. Moja se obitelj oduvjek bavila poljoprivredom. Sve smo radili sami, od sjetve, kopanja, branja i utovara kukuruza u kotobanju. U nju smo nekada odlagali kukuruz i tu se nekada sve događalo. Zimi, kad ostanemo bez novca, okrunimo i prodamo kukuruz iz kotobanje i tako preživimo zimu dok ne dođe prihod od pšenice i drugih poljoprivrednih kultura. Brat i ja smo se školovali od novca koji smo zaradili baveći se poljoprivredom«, kaže Vlatko Ćaćić iz Golubinaca.

Želeći je spasiti od zaborava odlučio je obnoviti i vratiti joj stari sjaj.

»Preko zime sam pronašao stare elemente kotobanje. Popravio sam ih, izbrusio, obojio i postavio na mjesto. Kompletno sam je renovirao i danas izgleda točno onako kako je se sjećam kao dijete. Ona je u mom dvorištu ostala kao spomenik kulture od osobitog značaja. Golubinci su inače poznati po kotobanjama koje su zaštićene kao spomenici kulture, a mnoge od njih čekaju dopuštenje za obnovu od Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Drago mi je što sam uspio obnoviti moju kotobanju kako bi i mlađi naraštaji znali za njen značaj. Danas su došla neka nova vremena, suvremene tehnologije i kotobanje više nemaju toliki značaj kao nekada. Svaka od njih u selu ima svoju povijesnu priču, sjećanje na prošlost i vrijedne obitelji koje su živjele od poljoprivrede i svog rada. Upravo takva je i moja, sjećanje na djetinjstvo i važnost našeg obiteljskog rada. Pored svog privatnog posla i danas se bavim poljoprivredom. Volim naša sremačka polja i zelenilo. Iz povijesti se zna da nas je u ovom kraju kao graničare nastanila Marija Terezija. Dodijelila nam je pašnjake i vinograde koje nastojimo održati i ostaviti svojoj djeci. Želja mi je bila da ova kotobanja ostane njima, u spomen na davna vremena i njihove pretke«, navodi naš sugovornik.

Budući da se cijeli život bavi kulturom i da s obitelji vrijedno radi na očuvanju tradicije, kaže naš sugovornik na kraju razgovora kako je ponosan što je uspio sačuvati kotobanju kao vrijedan spomenik kulture.

S. D.