Širom Vojvodine

Umjesto dva fakulteta – trgovina

Ivan Kovač iz Monoštora u poduzetničkim vodama pliva više od 30 godina. Svoje prvo poduzeće otvorio je 1990. godine. Kada uspoređuje početak i sadašnje vrijeme, kaže onda je bilo lakše i raditi i zaraditi nego danas.
Nakon završene gimnazije Ivan je upisao dva fakulteta; vanredne studije ekonomije i prava no ubrzo zaključuje da za njih nije dovoljno zainteresiran i odustaje od njih. Još za vrijeme dok je bio student pokazivao je svoj poduzimljiv duh za mnoge poslove. Kaže, tada se posao mogao lako naći, moglo se dobro zaraditi, a uz to i dobro i dinamično živjeti pa i putovati. Posljednje uposlenje bilo mu je u monoštorskoj firmi Brodoremont. Tamo je dao otkaz i sredinom 1990. godine otvorio svoju firmu. U tom koraku imao je potporu supruge Anice. Tako su skupa počeli raditi u vlastitoj trgovačkoj radnji. Djetalnost nisu mijenjali od osnutka, kao ni ime Ivica, samo su kasnije dodali STR (Samostalna trgovinska radnja). Početak je bio u prostoru koji su uzeli u najam.

 

Više rada za manju ili istu zaradu

 

Na pitanje zašto se odlučio baš za trgovinu, odgovara da je ocijenio da je to posao gdje se odlično snalazi i gdje se u vrijeme kada je pokretao vlastiti posao moglo dobro zaraditi. »Ali onda je došlo razdoblje hiperinflacije, novih političkih okolnosti i odjednom se ambijent za posao drastično mijenja u negativnom smjeru. U vrijeme inflacije nije bilo isplativo raditi, moglo se ići samo u gubitke. Kako bi umanjili štetu odlučili smo na osam mjeseci i zatvoriti firmu«, kaže Ivan. 
Nakon što se ekonomska situacija u zemlji koliko-toliko stabilizirala, Ivan je nastavio svoj posao i praviti planove za dalje. »Poslije dve godine otvaram još dvije radnje, jednu zatvaram, drugu selim. Danas rade dvije trgovine. Jedna na mojoj kućnoj adresi nedaleko od centra sela, a druga u samom centru Monoštora.« 
S iskustvo duljim od 30 godina u vlastitom poslu Ivan kaže da je, ukoliko se izuzme razdoblje 90-ih i hiperinflacija, lakše bilo raditi na početku, nego što je to danas. »Monoštor je imao pet tisuća stanovnika. U selu su radile u punom kapacitetu firme koje su zapošljavale veliki broj radnika (Brodoremont, Lovno šumsko gazdinstvo, Vodna, Zemljoradnička zadruga, proizvodnja štukatura…), a kupovna moć je bila sigurno veća no sad. U jednom trenutku bio sam čak i izvoznik za bicikle (firme Partizan) za Njemačku. Širok asortiman roba stizao je iz svih dijelova nekadašnje Jugoslavje. Nije bilo teško nabaviti, prodati, a ni naplatiti robu«, analizira Ivan prve godine rada.

Danas je priča drugačija. Potrebno je mnogo više rada za istu ili manju zaradu. »Imamo osam uposlenih. Konkurencija je danas velika. Država favorizira, pa čak i pomaže otvaranju velikih trgovinskih centara u gradovima koji s velikim asortimanom roba privlače kupce kako iz grada tako i iz sela. Konkurentan sam s cijenama u odnosu na velike markete, asortiman roba mi je velik, čak možda i veći nego što je potreba, no marketingom i reklamom ne mogu pratiti velike sisteme«, kaže Ivan. 
Uz sve to problem su i radnici. Sve godine ovaj monoštorski trgovac trudi se raditi sukladno svim propisima što znači da su njegovi radnici prijavljeni i da su im uz plaću plaćeni i svi doprinosi. Kaže, začuđuje ga što mnogi koji nisu uposleni i nalaze se na burzi rada odbijaju prijavljen posao. Smatra kako je razlog za to što zasnivanje radnog odnosa na zakonit način znači gubljenje »socijale« i drugih prinadležnosti koje imaju nezaposleni. Nabrajajući probleme Ivan ističe i koronu, koja je poremetila tržište, a stabilno tržište osnov je za svako dobro poslovanje.

 

U poslu i kćer Mirela

 

Ivan svoje trgovinsko poduzeće vodi zajedno s kćeri Mirelom. Iako ona taj posao radi odgovorno i s ljubavlju, Ivan ne bi baš bio sretan da se ona tim poslom bavi u budućnosti. »Posao je iznimno stresan, velika je odgovornost. Raditi s ljudima, zadovoljiti sve, danas definitivno nije lako. Može se zaraditi no ni blizu kao nekad. I sve to uz pažljivo poslovanje, istraživanje novih mogućnosti nabavke roba, praćenje potreba i zahtjeva kupaca i dinamike plaćanja prema dobavljačima«, kaže Ivan.
Vodeći tako stresan posao Ivan koristi slobodno vrijeme, koga i nema puno, da odmori u »zadnjem« dvorištu uz svoje pernate ljubimce. »Hobi mi je uzgoj raznih vrsta peradi među kojima volim boraviti i hraniti ih«, kaže Ivan na kraju razgovora ne propuštajući da nam pokaže svoje ljubimce. 
Željko Šeremešić