Širom Vojvodine
Razgranata Dulićeva grana
U nedjelju, 20. kolovoza, u Đurđinu je održan treći obiteljski skup Dulića. Franjo Dulić Fratrov, čovjek s neizmjernim znanjem o obitelji Dulić, ujedno i glavni inicijator trećeg skupa Dulićevih, rekao nam je nešto više o povijesti, obiteljskom stablu, ali i onome što je obveza novijih generacija Dulića. »Obiteljsko stablo koje je pred nama je treće po redu koje je izrađeno. Prvo stablo je nastalo 1859. godine, napravio ga je Ivan Dulić koji je rođen 1800., a umro 1868. godine. Mate Dulić je 1905. godine napravio drugo stablo. Posljednja dopuna i izrada stabla bila je 2004. godine. Drugi skup kojeg je nas petero organiziralo je bio 23. 8. 1997. godine, od tada smo započeli proces prikupljanja podataka kako bi se što kvalitetnije izradilo treće stablo. Bilo nam je bitno pronaći umjetnika koji će na adekvatan način oslikati ono što smo mi zahtijevali. Budući da se ne bavimo profesionalno istraživanjem, taj proces je dosta potrajao. Vjerodostojnost ovoga stabla potvrđuje Papinska bula koju je pet Dulićana s preteljima, predvođeni Matijom Dulić dobilo od Pape Klementa XIV. prije točno 250 godina, dakle 1773. godine. Glavni razlog njihovog odlaska bio je taj da izmole od Pape blagoslov i oprost grijeha za cijelu familiju Dulić. Tu Papinsku bulu je pokojni vlč. Lazar Ivan Krmpotić našao kod jedne stare žene koja je s njom pokrivala boce pekmeza u ostavi. Hvala Bogu, on je to vidio, znao vrijednost tog dokumenta i sačuvao ga, te možemo njemu biti zahvalni što smo danas u posjedu Papinske bule«, ističe Franjo Dulić.
Susret na svakih 26 godina
Pavle Dulić Židoranov (kojeg su svi zvali Pajica Dulić Židoran) je bio inicijator i glavni organizator prvog skupa Dulićevih 1971. Ove godine je njegova kćerka Marina (sada udana Skenderović) bila počasna gošća. Drugi glavni organizator bio je Bolto Dulić Batakov, inženjer i arhitekt, koji je graditelj mnogih sakralnih objekata u Subotici, a potekao je s đurđinskih salaša. Njihov san je bio da se napravi i Veliko Dulićevo prelo. Do sada još nije došlo do realizacije tog plana, a Franjo Dulić otkriva kako je to sljedeća aktivnost kojom će se baviti.
»Direktno sam pokrenuo inicijativu i okupio organizacijski odbor u siječnju ove godine. Okupili smo se na mom salašu i krenuli s radom. Trebalo nam je nažalost opet 26 godina, vjerojatno bi bilo ranije da nije bilo korone. Rezultat rada i energije koji su uloženi bio je treći skup Dulića koji je održan u nedjelju. U organizaciji trećeg obiteljskog skupa su bili Mirjana i Nikola (Ražnjevi), Igor (Barnin), Vlatko (Kurjakov), Damir (Kurjakov), Ivo (Kumov), Pajo (Morkanov), Ivica (Tavankut), Šandor (Novi Sad), Željko (Brkonjin), Klara (Fratrova) i Franjo (Fratrov), sve Dulićevi. Bilo je pomoći od mnogih drugih koji su svojim radom i trudom doprinijeli ovoj ideji. Imali smo i izložbu starih slika Dulića, što je bila ideja Ivane Dulić Marković Trinajste i hvala joj na tome. Jedan od problema nam je bio što je skup organiziran u jeku sezone godišnjih odmora, inače bi nas bilo puno više, pa ni u duplo veću šatru ne bi stali«, ističe Franjo Dulić.
»Voljeli bismo da kod mladih postoji veći nivo interesiranja, te da nâs koji smo na zalasku karijere zamijene i nastave u nastojanjima očuvanja loze. Cilj nam je sljedeći skup organizirati za 10 godina, moramo intenzivirati održavanje odnosa, previše je dugačak period od 26 godina. Moramo biti zahvalni Ivanu i Mati Duliću koji su napravili stabla, svim dosadašnjim organizatorima skupova Dulića, što postojimo u ovom pisanom i slikanom obliku«, zaključuje Franjo Dulić Fratrov.
U svom obraćanju na samom skupu, Franjo Dulić Fratrov istaknuo je sljedeće: »Dragi mladi, nemojte čekati da ostarite pa da vas počne zanimati vaše podrijetlo i vaši korijeni, tko su vam srodnici i tko je sve naš, jer polako nas je sve manje onih koji će vam na ta pitanja moći dati odgovore. Čuvajte svoj identitet, radite i molite za ovu obitelj, za svoju obitelj Dulić.«
Posebnost u brojnosti i tradiciji
Nakon svete mise, razgovarali smo s Draženom Dulićem Barninim, svećenikom iz obitelji Dulić. »Iz neke duhovne vizure, lijepo je što smo započeli naše obiteljsko druženje svetom misom. Uvijek treba zahvaliti dragom Bogu na ovim darovima i životu koji imamo. Lijepo je kada se tako jedna velika obitelj skupi poneki put, nadam se u budućnosti češće, ali dobro je i ovako nakon 26 godina biti skupa na jednome mjestu. Mnogi ljudi više nisu s nama, a bitno je da se prisjetimo i te stare obitelji.«
Ivica Dulić iz Tavankuta objašnjava kako njegova grana Dulića nema prdačno prezime: »Otac mi je umro prije dvije godine, on je otišao na onaj svijet s uvjerenjem da nemamo naše prdačno ime i ja podržavam to mišljenje. Ono što je interesantno, čukundjed je zadnji upisani na našoj grani. Ja sam zahvaljujući mojoj majki istraživao tu našu lozu, pradjedovu braću i njegovog oca, sve mi je prenijela dok je bila živa. Sad se šalim zašto se nije produživalo, a ima nas, možda neki brat s bratom nije pričao pa zato nije upisano. Mi smo tavankutska grana Dulićevih.« Ističe još i kako se Dulićevi nalaze češće u svojim užim obiteljskim krugovima, ali kako je izuzetno važno sačuvati ovakav koncept gdje se skupe Dulići iz svih krajeva svijeta.
Igor Dulić Barna, kao jedan od mlađih članova obitelji Dulić ističe ljepotu očuvanja tradicije s kojom se rijetko koja obitelj može pohvaliti. U razgovoru nam je otkrio kako u današnjem dobu internetske komunikacije živa riječ i dalje ima jači utjecaj nego objava na digitalnim platformama. »Pokušali smo okupljanje reklamirati preko internetskih medija i smatrali da će to uveliko privući ljude s obzirom da je danas ta digitalizacija nešto što nas je zadesilo. Međutim, prevarili smo se. Morali smo u zadnjim momentima koristiti starinski način, pozive i živu riječ. U svakom slučaju, definitivno nije bilo lako skupiti ljude, a mladi nisu toliko zainteresirani. Mislim da to polazi od obitelji, kako se štuju korijeni, tako i djeca kao potomci to prihvaćaju.« Po njegovom mišljenju, ima i pozitivnih strana u tome što se na svakih 26 godina do sada organizirao skup. »Ovako dobija svoju težinu, dobija na značaju. Kad se to posloži malo, točno se vidi povijest i kako ljudi koji su bili mladi prošlog puta su ostarili, mala djeca narasla, nova djeca došla i onda to daje neku draž«, zaključuje Igor Dulić Barnin.
Luka Dulić Fratrov (poznat i kao Kikcov) se prisjeća drugog skupa Dulićevih kada je kao dječak upoznao mnogo svojih vršnjaka. Smatra kako će se upravo ovdje na trećem skupu ponoviti ista situacija, samo će se druga djeca upoznavati. »S nekim bližima njeguješ bolje odnose, a druge obnavljaš ovdje gdje smo svi zajedno. U suštini, održavamo obiteljske kontakte da se djeca međusobno upoznaju. Rasprostranjeni smo svugdje, gdje god se okrenemo imamo poznanstva, znaš kome se javiti za mnogo toga, što je po meni najveće bogatstvo.«
Kćerka Luke Dulića kojoj je 12 godina, aktivno trenira nogomet. Istog dana je imala utakmicu, ali je rekla treneru: »Ne mogu u nedjelju doći na utakmicu, skup je Dulićevih, na to se mora ići!« Kroz taj primjer Luka nam ističe koliko je bitno djecu odgajati u duhu očuvanja obiteljske tradicije.
Klara Dulić Ševčić Fratrova za Hrvatsku riječ imala je reći: »Osobito mi je drago što sam mogla biti sudionicom ovakvoga skupa. Mnoge obitelji imaju slične skupove, ali mislim da je naša posebnost u brojnosti i tradiciji održavanja. O tome je li i koliko je ovo važno svjedoči ne samo broj okupljenih, nego i ljepota zajedništva i atmosfera koja je vladala toga dana. Nositi prezime Dulić je i ponos i obveza: ono nas veže uz naše korijene, različitim povijesnim svjedočanstvima pokazuje i danas važne sastavnice našega identiteta. Znamo tko smo i što smo, a to je ujedno i važan putokaz za budućnost – kamo trebamo ići. Lijepo je zvati se (i dalje i) Dulić«, završava s osmijehom naša sugovornica.
Ivan Ušumović
