Kolumne
Kiseli osmijeh
Vojvodina nikako da se nasmije. I ne mislim pri tome na onu vječitu jadikovku »ligaša« kako opljačkanoj i razvlaštenoj Vojvodini i nije do smijeha. Mislim na osmijeh koji se treba razvući kroz Bačku i Banat, od Mađarske do Rumunjske, jer »Osmijehom Vojvodine« nazvana je cesta od Sombra (Berega) do Kikinde (Nakova i Srpske Crnje), koja se tek treba početi graditi. Kako to obično i biva, obećanja se daju olako, teško ispunjavaju, pa je tako i buduća brza cesta još na čekanju iako bi, da su obećanja i ispunjena, njome uskoro trebala projuriti i prva vozila. Nova obećanja stižu ovih dana, ne o završetku već početku radova koji samo što nisu. I kada smo već kod obećanja, obećano je, a i sasvim je izvjesno, da će posao krenuti ne od banatskog već bačkog kraja ceste koja će biti duga 175 kilometara.
Oni koji ovih dana i prođu atarima od mađarske granice do Sombora teško da će moći zaključiti da će tu uskoro biti teški cestovni strojevi koji će nemilosrdno proći kroz njive sjekući ih onako kako je zacrtana trasa buduće brze ceste. Ali oni kojima će nova cesta njive presjeći na dva dijela ili oni koji će zbog nove ceste ostati bez dobrog komada zemlje, itekako dobro znaju gdje će se uskoro pojaviti bageri i drugi strojevi. Formalno to više i nije njihovo, samo im je progledano kroz prste i dozvoljeno da zemlju koja im je oduzeta (i već u katastru prevedana na novog vlasnika) i dalje obrađuju, što ne znači da možda već sutra bager neće proći kroz kukuruz.
Oduzeto nije i oteto, pa će biti i plaćeno. I upravo je u tome i problem. Vlasnici em misle da cijena koja se spominje nije realna i da trebaju dobiti više, em postavljaju logično pitanje – zar nisu mogli u zamjenu za svoju oduzetu zemlju dobiti parče državne. Kažu – ne može. Dva su različita ministarstva, jedno gazduje državnim njivama, drugo gradi cestu. Jeste da su u istoj državi, ali ne može. Ili jasnije rečeno, nitko o tome vjerojatno nije ni razmišljao. A i zašto bi se država odrekla ma i jednog hektara državnih njiva koji donosi prihod u proračun i koji se ne mora vratiti u poljoprivredu.
Ali zato je kod nekih drugih vrlo široke ruke, pa su tako odabrani dobili priliku (a sve po zakonu) da umjesto korisnika tisuća kvadrata građevinskog zemljišta postanu njegovi vlasnici. Bez dinara plaćanja.
Z. V.
