Kolumne

Kruh naš

Godišnje u prosjeku svaki stanovnik Srbije pojede 51 kilogram kruha. Ili preračunato na tjedne, kilogram tjedno. Znajući naše navike i standard meni se to čini malo, ali hajde da vjerujemo podacima koji su dobiveni na osnovu ankete o potrošnji kućanstava. Ako su dobiveni odgovori pouzdani, kruha jedemo manje nego prije 15 godina kada je svaki stanovnik godišnje pojeo više od 90 kilograma. »Bolje se hranimo i više koristimo zdravije namirnice«, tumačit će ovaj podatak zagovornici teorije našeg općeg napretka. 
Oni malo prizemniji kazat će kako neki nemaju ni za kruh, jer čak četvrt milijuna radi za minimalac. Što je svaki četvrti zaposleni. Službeno. (Neslužbeno i puno više.) A taj minimalac je oko 40.000 dinara mjesečno (u ovisnosti od broja radnih dana od 38.600 do 42.400 dinara). I kako se sada lome koplja između ministra financija i poslodavaca s jedne i sindikata s druge strane kolika bi minimalna zarada trebala biti naredne godine i treba li biti povećana već i za ovu godinu hajde i da pojasnim što je ta famozna minimalna zarada. Jednostavno rečeno to je minimalna plaća koju propisuje Vlada Srbije i niti jedan radnik ne može imati plaću manju od toga. 
Službeno ne može, a ipak se događa, čak i kod onih poslodavaca koji svoje radnike financiraju iz državnog ili lokalnog proračuna, pa tako ispada da zakon izvrdavaju i oni koji bi, jer troše naš novac, valjda trebali zakonito poslovati. 
Dogovorili se ili ne pregovarači oko visine minimalne zarade, ona će biti povećana od naredne godine. Presjeći će ministar financija, a iznos bi trebao biti 47.000 dinara. I dalje ispod potrošačke košarice koja trenutačno vrijedi 52.000 dinara. A u njoj je i kruh, jer kad se štedi na hrani nema puno prostora za kvalitetne i skupe namirnice. Za zabavu preostaje tek 385 dinara, za obrazovanje tri puta manje. A kultura je na razini statističke greške, jer u minimalnoj košarici samo je ono što je jednoj obitelji neophodno za mjesec dana. Kultura se tu nikako ne može ugurati. 
Z. V.