Širom Vojvodine

Isplativa proizvodnja kornišona

Iako su mu se u životu nudile razne prilike za zaposlenje, Emilijan Majher iz Sota ipak je odlučio živjeti na selu i baviti se poljoprivredom. Kukuruz, pšenicu i suncokret uzgaja na površini od 40 hektara. U želji da nastavi obiteljsku tradiciju vinogradarstva, zasadio je mladi vinograd prije sedam godina. Također, bavi se stočarstvom, a ove godine počeo je uzgajati krastavce i kornišone za jednu njemačku tvrtku. Kako za naš tjednik kaže ovaj vrijedni Soćanin, posao u svim spomenutim poslovima nije lak, ali uz slogu i dogovor sve se može postići i od nekoliko poslova na selu može se živjeti.

Vinogradarska tradicija

Poljoprivredni poslovi nisu mu strani, jer zajedno sa stricem zemlju obrađuje od svoje 14. godine kada se vratio na selo iz Njemačke gdje je živio s roditeljima. Poljoprivrednim poslovima nastavio se baviti i kada se oženio. Danas su u sve poslove uključeni on, supruga Anita, četverogodišnji sin Vlada, a kada je obim posla veći, rado pomažu njegova i Anitina majka.

»Roditelji su me doveli iz Njemačke u Sot kada sam bio dijete. Nastavio sam živjeti s bakom. Budući da sam imao dosta zemlje, počeo sam je sa stricem obrađivati. Imao sam dio poljoprivrednih strojeva, on drugi dio, tako da smo se poslovno nadopunjavali. Kad sam sa suprugom zasnovao obitelj, nastavili smo raditi poljoprivredne poslove i vremenom ih proširivati«, kaže naš sugovornik.

Pored uzgoja poljoprivrednih kultura, prije sedam godina odlučio je na mjestu nekadašnjeg djedovog starog vinograda zasaditi novi u želji da nastavi vinogradarsku tradiciju svoje obitelji.

»U četiri jutra posadili smo novi vinograd. U njemu su najviše zastupljene autohtone sorte, a najviše talijanski rizling koji najbolje uspijeva na Fruškoj gori. Dok je bilo isplativo, grožđe smo prodavali vinariji u Erdeviku. Kasnije sam počeo sam proizvoditi vino. Uredio sam podrum i kupio posude od nehrđajućeg čelika za odlaganje vina. Godišnje proizvedem oko 5.000 litara vina. O njihovoj kvaliteti govore i nagrade koje sam osvajao na natjecanjima vinara.«

Novi posao – proizvodnja kornišona

Posao koji je započeo ove godine – proizvodnju krastavaca i kornišona, smatra jednim od trenutno najrentabilnijih. Danas je jedini u Sotu koji ih proizvodi za njemačku tvrtku sa sjedištem u Srijemskoj Mitrovici.

»Slučajno sam pročitao u novinama da njemačka tvrtka traži uzgajivače kornišona. Tvrtka se bavi proizvodnjom octa, kiselih krastavaca, cikle i hrena. Otišao sam u Srijemsku Mitrovicu gdje im je sjedište i potpisao s njima ugovor na godinu dana. Jedini uvjet je bio da proizvodnju radimo na najmanje pet ari zemljišta. Donijeli su nam sadnice, materijal za prskanje, mrežice i foliju za sadnju, navodnjavanje ‘kap po kap’ i sve što je bilo potrebno za proizvodnju. Također, na usluzi nam je agronom koji dolazi i savjetuje nas o proizvodnji, borbi protiv eventualnih bolesti biljaka plamenjače ili grinja«, kaže Majher i dodaje da je sadnja sadnica počela u svibnju, a plodovi su bili kvalitetni.

»Proizvodnja zahtijeva puno ručnog rada. Pretpostavljam da se kornišoni ne proizvode u Njemačkoj, jer tamo nema radnika za taj posao. Isplata za kornišone je svakog četvrtka. Polovinu novca nam daju, a drugu polovinu odbijaju za repromaterijal. Kada sve odbijem, moja zarada je bruto 400.000 dinara i zadovoljan sam. Budući da zbog oluje ove godine neće biti zarade od poljoprivrede, posao s kornišonima mi je dobro došao i isplatilo se«, kaže Majher ističući da će zbog dobrog poslovnog iskustva s njemačkom tvrtkom iduće godine nastaviti suradnju s njima i proširiti proizvodnju.

Nedostatak radne snage

U poslu koristi vlastiti traktor i strojeve. Prema njegovim riječima, moderna mehanizacija bi mu uvelike olakšala posao.

»Koristimo subvencije države koje nam država isplaćuje po hektaru zemlje. Osim toga, druge subvencije nisam koristio. Značila bi mi pomoć u kupovini većeg traktora i nekoliko poljoprivednih strojeva koji bi mi olakšali proizvodnju«, navodi naš sugovornik.

Kada je berba kornišona, veća je potreba za radnom snagom. Osim obitelji, tada pomažu i bake, iako je ponekad potrebno platiti još nekoliko radnika.

»Berba kreće u nedjelju uvečer i tada ima najviše posla. Kornišoni brzo rastu. Ponedjeljkom naberemo oko 400 kg, a drugim danima po 120. Mora se voditi računa o veličini kornišona, s obzirom na to da tvrtka traži određenu veličinu, što manja to bolja. U obiteljskom poslu je najvažniji dogovor i dobra organizacija i onda se sve postiže. Najveći problem je nedostatak radne snage. Bilo je puno lakše kada su baka i djed bili živi. Bilo nas je više u kući i svatko je bio zadužen za određen posao. Danas kad hoćete platiti radnika, nemate kome. U selu je veći broj starijih, a mladi koji su ostali u selu ne vole puno raditi. To je najveći problem u poslu kojim se bavim, pogotovo kada je vrijeme berbe i kad je povećana potreba za radnom snagom«, kaže na kraju razgovora naš sugovornik iz Sota.

S. D.