Širom Vojvodine

Bušenjem do (ne) pitke vode

U prošlom broju prisjetili smo se kopanih bunara koji, iako sačuvani na mnogim salašima, više nemaju nekadašnju namjenu već su samo podsjetnik na prošla vremena, a ako i ima u njima vode, ona se koristi eventualno za zalijevanje vrta. Nekada je bunare bilo dovoljno iskopati na dubini od 10 metara kako bi se došlo do pitke vode, a danas se oni buše i potrebna je dubina i do 30-40 metara, koja opet ne garantira pronalazak bakteriološki ispravne vode. O bušenju današnjih bunara razgovarali smo s vlasnikom firme Hydronova – bušenje bunara i izrada cevovoda Subotica Csabom Tormom, koji se ovim poslom bavi unatrag 15 godina.

Istraživanje terena

Csaba Torma sa svojim radnicima buši bunare na prostoru cijele Bačke, dijelu Banata do Tise, te do Fruške gore, a kaže kako je Banat po pitanju vode dosta specifičan.

»Na tom području, za razliku od bačkog, nisu jednaki vodonosni slojevi, nisu homogenog karaktera. U Banatu zna biti da u jednom dvorištu na određenim dubinama ima vodonosnog sloja, a već u drugom dvorištu ga nema. Znači ima bezvodnih dijelova terena.«

Kada im je nepoznat teren, prvo rade istražno bušenje.

»Imamo dosta referentnih bunara, vodimo evidenciju o izbušenim bunarima, dubinama gdje su vodonosni slojevi, što smo probušili, koje vodonosne slojeve. Istražno bušenje na nepoznatom terenu radimo užim prečnikom (kao sondiranje) ili ručno tako što uzimamo uzorke koje slotiramo, gledamo koji je materijal terena, a ako ga nismo uspjeli definirati, zovemo stručnjake. Ima firma s kojom surađujemo, pa radimo elektrokarotažno mjerenje bušotine. To je jedna spravica, upušta se sonda i radi se gamakarotaža, znači napravi kao ekg dijagram terena i u centimetar nam pokaže gdje je vodonosni sloj odnosno voda, njena temperatura. Inače granica našeg bušećeg pribora je do 200 metara«, objašnjava Torma, dodajući kako voda do koje dođu često nije pitka.

»To nije uvijek voda za piće, zavisi od vodonosnog sloja. Uvijek se trudimo da ograničimo vodonosni sloj, tj. da crpimo samo jedan sloj i da ne dođe do miješanja vodonosnih slojeva. Jedan bunar uvijek koristi samo jedan vodonosni sloj. Svaki vodonosni sloj, recimo na 30 m, na 50 m, na 100 m, ima specifična svojstva što se tiče kemijskog i bakteriološkog sastava vode, temperature, tlaka. Kod nas u kućanstvima već odavno se bunari buše na 30-40 metara, ali ta voda nije za piće. Ima tko je pije, mada ja tvrdim da ni gradska voda nije najispravnija. Što se tiče kemijskog sastava, tu vodu iz bunara nije dovoljno ni prokuhati da bi se mogla piti, a što se tiče bakteriološkog, dovoljno je. Bunari u dvorištima danas se najčešće buše zbog tehničkih stvari – sustava za navodnjavanje, zalijevanja vrta, za hlađenje/grijanje, za pranje auta...«

On ističe da ako voda odgovara standardima, mnogo je lakši njen daljnji tretman da bi bila tehnički ispravna.

»Ali se treba potruditi tijekom bušenja da se zacementiraju ti vodonosni slojevi ili da se nekako zatvore kako ne bi došlo do miješanja, npr. da se sloj s 30 m ne miješa s onim sa 100 m. Uzorak vode u sterilnoj staklenoj ambalaži nosimo na ispitivanje u Zavod za javno zdravlje ili oni pošalju svog uzorkovača. Ima određeni propis kako se vadi uzorak – voda se mora crpjeti određeni period, znači da bunar proradi, da se dođe do svježe vode i onda se vadi uzorak«, kaže Torma.

Postupak bušenja i oprema

Mjesto gdje će se bušiti bunar u 90 posto slučajeva odlučuju klijenti, ali postoje kriteriji za određivanje odgovarajućeg mjesta za koje, prema riječima Csabe Torme, nije preporučljivo da bude pored septičkih jama, niti pored starih bunara, kopanih ili bušenih. Dalje objašnjava postupak bušenja:

»Dolaskom na lokaciju postavljamo stroj za bušenje vodoravno kako bismo vidjeli njenu osu, odnosno kako bismo odredili pravac bušenja, što je veoma važna stavka zbog geometrije bunara. Onda ide iskop radne jame za transportni fluid, koja je četvrtastog oblika i tolika da u nju stane kubik-kubik i pol vode. Ali zavisi od bušotine, hoće li biti plitak bunar, dubinski bunar, može biti i tolika da u nju stane do deset kubika vode. Nakon iskopa jame, formira se transportni fluid, u miješalici se umiješa bentonitska glina, guarguma ili neki drugi materijal, a potom kreće bušenje. Gore se stavi bušeća šipka, na nju bušeća glava i onda kreće rotacija. Kroz bušeću šipku pumpa gura vodu i onda se radi ispiranje bušotine konstantno s rotacijom. Kako to stvrdlo buši teren, voda iznosi nabušeni materijal. Onda nastavljamo i u zavisnosti od prečnika, dubine bunara, imamo šipke od tri do šest metara koje stavljamo u jamu. Prvih tri metra kad izbušimo, ispiramo bušotinu, zaustavljamo pumpu, otvorimo navoj, stavimo drugu šipku, stroj nastavlja dalje bušiti i cijev po cijev produbljuje se bušotina.

Dubina jame zavisi od vodonosnog sloja, to su već geološki parametri terena – ima li vodonosnog sloja, gdje je, koje je debljine i koji su zapravo zahtjevi. Želi li klijent bunar na tehničku vodu, želi li na 80, 120, 150, 200 metara.«

Klasični dubinski bunar sa završnim prečnikom 125 mm može biti gotov za tri smjene, tj. za otprilike dan i pol, a ako u blizini postoji referentni bunar i raspolaže se potrebnim podacima, posao je gotov i za jedan dan.

Za bušenje bunara od opreme tu su bušeća garnitura i odgovarajući prateći materijal.

»Prvenstveno tu je stroj, potom bušeći pribor, cijevi koje okreću bušeću glavu, ispirna pumpa koja putem tzv. transportnog fluida rotacijom vrši bušenje i iznese bušeni materijal, i na koncu tu su bunarske cijevi, filteri i kvarcni zasip što je kao umjetni filter koji stavljamo oko cijevi. Tu je i prateći materijal poput cementa, bentonitske gline koji služe za cementiranje bušotine za sprječavanje miješanja vodonosnih slojeva, a koristimo i neke aditive za pravljenje transportnog fluida kojim bušimo«, navodi Csaba Torma.

Klijentela i namjena bunara

Bušenje bunara podjednako traže i privredna poduzeća i privatne osobe.

»Privredna poduzeća redovito, pogotovo ako se gradi nešto. Ako ne postoji mogućnost priključka na vodovodnu mrežu ili ako nema dovoljnog protoka gradske vode, bunari moraju ispuniti određene kriterije. Primjerice, za neke hale traže da protok bude 10 litara u sekundi, a to znači da bi hidrant trebao dati 600 litara vode u minuti. Također se traži bušenje bunara i za navodnjavanje voćnjaka, međutim u posljednje vrijeme poljoprivrednicima to puno zavisi od subvencija. Ako država daje za navodnjavanje ili za bunarsku opremu, onda je i veće interesiranje. Bušimo ih i u privatnim dvorištima, a u posljednje vrijeme je prisutan trend postavljanja toplotnih pumpi za grijanje.«

Csaba Torma dodaje kako posla imaju tijekom skoro cijele godine, osim kada se temperatura spusti ispod 5 stupnjeva Celzija.

»Onda materijal postane krut, plastike pucaju kao staklo, a ni radnicima nije baš ugodno raditi s vodom pogotovo ako se pokvasimo. Imamo posla u zimskom periodu, ali po hladnoći ne bušimo bunare. S poslom stajemo na dva-tri tjedna svake godine početkom siječnja, kada radimo remont strojeva«, kaže Torma, dodajući kako tijekom 15 godina, koliko se bavi ovim poslom, nije imao problema s nedostatkom radne snage.

»Imam istu ekipu evo već sedmu godinu. Uvijek se mogu naći radnici, ali ovaj posao ne mogu raditi stariji ljudi, jer za njega treba dosta snage, izdržljivosti, pogotovo kada su velike vrućine i kada se radi na suncu.«

Na pitanje ima li razlike u potrebnoj dubini bušenja bunara u posljednjih 15 godina, Torma odgovara da to zavisi od godine do godine, tj. od količine padalina.

»Prošla godina je bila izuzetno specifična zbog suše, jer su nivoi otišli dolje i nije bilo dovoljno resursa na izvorištima podzemnih voda da bismo vratili ono što smo izvadili. Ako je nivo vode ispod kvote terena, prije dvije godine je bilo na deset metara, a u istom bunaru je prošle godine bio na 15 metara«, kaže on i na koncu ističe kako zahtjeva za bušenjem bunara ima uvijek, a termin se mora zakazati mjesec-mjesec i pol dana unaprijed.

I. Petrekanić Sič