Intervju

 

Novinari i mediji su bili ti koji su pretjerano napuhavali cijelu stvar oko susreta Hrvatske i Srbije. Poznato je da su nogometni profesionalci, s obje strane, često suigrači u inozemnim klubovima, ili žive u istim gradovima, pa se  često i druže izvan terena.

 

Razgovor vodio: Dražen Prćić

 

Još i danas se spominju nezaboravne bravure Roberta Jarnija po lijevom boku i žal što hrvatska nogometna vrsta nema danas takvoga igrača. Uspješnu profesionalnu nogometnu karijeru započeo je u splitskom Hajduku, a tijekom inozemnih angažmana nastupao je, pored nekoliko talijanskih i španjolskih klubova, i za najveće momčadi poput Real Madrida i Juventusa.

S 81 nastupom za Hrvatsku dugo je bio rekorder momčadi »Vatrenih« koja je 1998. godine, na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, osvojila treće mjesto. Od aktivnog igranja nogometa oprostio se na SP u Južnoj Koreji i Japanu, 2002. godine, a danas je po zanimanju nogometni trener.

HR: Kako je izgledao Vaš život kao vrhunskog nogometaša, nakon posljednje odigrane utkamice u profesionalnoj karijeri prepunoj blistavih momenata i nastupa za velike momčadi poput Real Madrida i Juventusa?  

Posljednji nogometni susret u svojoj karijeri sam odigrao za reprezentaciju Hrvatske protiv Ekvadora (SP 2002. Južna Koreja i Japan, 0-1 op.a) i nakon ovog velikog natjecanja sam odlučio prestati s aktivnim igranjem. Istina, imao sam nekoliko ponuda iz Engleske, ali sam ih odlučio odbiti ponajprije zbog obitelji i djece, ne željeći im ponovno mijenjati način života i još jedno privikavanje na novu sredinu. Sportski gledano, iako sam u »igračkoj mirovini« već gotovo deset godina, nije se mnogo toga promijenilo, jer sam i dalje aktivan na sportskom polju, redovito trčim, idem u teretanu, igram tenis svaki drugi dan, jednostavno ne mogu bez sporta. Što se samoga života tiče, cijela stvar se svodi na njegovu organizaciju i navike koje ga čine. Nema ništa goreg nego kada se čovjek ujutro probudi i ne zna što će toga dana raditi, a ako netko nema cilj i ambiciju, bez obzira na godine, onda život može biti jako težak.

HR: Završetkom aktivne igračke karijere, svoj životni put odlučili ste nastaviti usporedo s nogometom. Zašto ste se oprijedelili za pomalo nezgodan poziv nogometnog trenera, kada iz igračke prakse najbolje znate težinu Vaše današnje profesije?

Mnogo prije nego sam završio igračku karijeru donio sam odluku da želim, kao trener, ostati u nogometu i 2005. godine sam završio trenersku Akademiju pri Hrvatskom nogometnom savezu, dobivši Euro pro licencu. Tada započinje moja trenerska karijera tijekom koje sam do sada vodio juniore i prvu momčad Hajduka, te nogometaše pulskog HNL ligaša Istre 1961. Trenutačno sam bez trenerskog angažmana, ali i dalje sam pun  elana i ambicija glede usavršavanja u nogometnoj profesiji, koja je igrački i trenerski neraskidivo vezana uz cijeli moj život. Jednostavno ne mogu bez nogometa, iako zasigurno ima mnogo manje stresnijih profesija kojima sam se mogao baviti nakon posljednje odigrane utakmice.

 

Biografija

 

Robert Jarni je rođen 26. listopada 1968. godine u Čakovcu. Profesionalnu nogometnu karijeru je započeo u splitskom Hajduku (1986-91), a inozemnu u Bariju (1991-93), te potom nastupao za: Torino (1993-94), Juventus (1994-95), Betis (1995-98), Real Madrid (1998-99), Las Palmas (1999- 2002), Panathinaikos (2002). Za nogometnu reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 7 susreta, a za Hrvatsku je nastupao 81 put i dugo godina bio rekorder po broju reprezentativnih nastupa. Nastupio je na 3 Svjetska prvenstva (Italija 1990., Francuska 1998., i Japan i Južna Koreja 2002.). Po završetku igračke karijere počeo se baviti trenerskim poslom, a dosada je vodio momčadi: NK Hajduk i Istra 1961.   

 

Opširnije u tiskanom izdanju i u internetskom izdanju za pretplatnike