Širom Vojvodine

Sedamdeset godina braka

Protekloga tjedna u Subotici malo tko nije čuo za Đulu i Ivana Gabrića s Hrvatskog Majura koji su proslavili nevjerojatnu obljetnicu – 70 godina braka.

»Ko to mož zamislit tolike godine«, kaže Ivan komentirajući bračnu obljetnicu koju su supruga i on doživjeli.

»Triba se poštovat, ne tražit druge i ne gledat na svaku sitnicu«, savjetuje nas Đula koja ističe i kako Bogu zahvaljuje za sve što im je dao, napose za dvije kćerke što je rodila – Rosku Matković i Katarinu Dulić, petero unučadi i šestero praunučadi.

Kada smo devedesettrogodišnju Đulu upitali kako je, nasmijala se i rekla:

»Za ove godine, dobro je. Dobro čujem, teže vidim, hodam sa štapom«, na što se kćerka Katarina nadovezala kako kada žuri, hoda i bez štapa.

Godinu dana stariji Ivan također je vitalan, uz pomoć hodalice. Kaže da je bila dobra proslava obljetnice i šali se kako bi mogao opet.

»U životu nismo bili ozbiljnije bolesni. Prija četri godine su mi ugradili pejsmejkere, a dida je isto prija četri godine imo moždani udar. Ništa nije mogo, al sad se oporavio«, kaže Đula.

Viđanje na godovima

Đula, rođena Marjanušić, udala se s 23 godine, a Ivan, godinu dana stariji od nje, kada se vjenčao imao je 24 godine.

»Bio je to baš lip sunčan dan«, sjeća se Đula svojega vjenčanja 15. studenoga 1953.

Vjenčali su se u katedrali, a svadba je nastavljena na Hrvatskom Majuru, odakle je bio mladoženja, i na Čikeriji, odakle je bila mlada.

»U nedilju ujtru se moja rodbina okupila oko deset sati na salašu. Užna i torta su bile u podne, a posli tog su svirci svirali pa smo igrali napolju. Bilo je puno i gledača. Došli su i oblazači, prvo brez đuvegije i kuma. Igrali smo i s njima kolo, onda su oni očli pa su se vratili s đuvegijom i kumom koji su mi doneli buket. Sa salaša s Čikerije smo išli karucama do 'Velike crkve'. Posli vinčanja sam išla kod njega na Hrvatski Majur di je bila šatra, a moji gosti su se vratili na Čikeriju. Jedino su moje enge bile kod njega i na večeri«, prepričava nam Đula dan vjenčanja i dodaje kako je tako izgledala svaka svadba tada – imala je i okrećanje i pođane i trajala je do sutradan.

Kumovi su im bili Martin Gabrić sa suprugom Roskom, a stari svat Nikola Gabrić.

»Svi su pomrli, samo mi ostali«, kaže Đula.

Na pitanje sjeća li se svadbe, Ivan kaže:

»Kako da ne, svega se sićam. Lipa je bila snaša«.

Prije vjenčanja Đula i Ivan bili su u vezi godinu i pol dana, za vrijeme koje su se vidjeli svega nekoliko puta.

»Viđali smo se samo na godovima, nediljom jel blagdanima. Išli smo u kafanu u Subotici pa me posli pratio konjom kući. Nije bilo telefona. Kad smo se vidili, dogovarali smo se za naredni put«, priča Đula koja je svoga odabranika upoznala kada je sa sestrom od ujaka otišla s Čikerije na Hrvatski Majur (pješice 10 km).

Srušeni rodni salaši

Đula i Ivan živjeli su na salašu obitelji Gabrić na Hrvatskom Majuru do 1991., kada su se preselili u Suboticu. Sve do prije pet godina živjeli su sami, a od tada za njih brinu kćerke, odnosno kćerka s obzirom na to da je starija nedavno preminula.

Prema riječima Đule, u drugoj polovici XX. stoljeća na Hrvatskom Majuru je bilo 50-ak salaša organiziranih u nekoliko šorova. Oni su živjeli u Gabrić šoru. Sada šorova više nema, ostalo je nekoliko salaša, s manje od 20 stanovnika ukupno.

Posljednji put je Đula bila ondje prije dvije godine na proštenju. Kaže da joj je teško vidjeti kako sada nema nikoga ondje. Srušen je i njihov salaš, ostala je samo manja šupa, a zemlju oko salaša obrađuju unuci. Nema više ni njezinog rodnog salaša na Čikeriji, gdje također kaže kako gotovo više nitko ne živi. Đula i Ivan cijeli život su zajedno radili na zemlji.

»Moji su poslovi bili oko salaša. Tribalo je dicu sredit, kruv ispeć, košulje oprat, zakuvat za čorbu... Imala sam pileža, veliku bašču di sam sadila peršin, šargaripu, mak, grašak, maun, dinje, lubenice...«, kaže nam Đula što potvrđuje i kćerka.

»Sve je majka radila i sve smo mi ko cure radile. Ko mala sam čuvala guske na strnjiki, čistili smo svinjake, i pod kravama i bikovima. Ručno se muzilo, ručno su se brali kuruzi koje smo ubacivali u čardak, sakupljali smo čukanjice, kuruz dva puta kopali...«, priča Katarina.

U ovoj obitelji konji su imali posebno mjesto. Osim radnih, Ivan je imao i trkačke s kojima je osvajao i nagrade. Sjeća se dida Alijane s kojom je 70-ih osvojio pokal u Beogradu. Kaže kako je volio sport pa je bio i lovac.

Nedjelja je kod Ivana bila rezervirana za lov, a petak za hetiju (tržnica petkom).

»Nisam često išla u varoš, a on je svakog petka išo na hetiju. Prvo biciglom, pa motorbiciglom dok nije kupio kola 1976.«, priča majka Đula.

J. D. B. / Foto: subotica.com