Širom Vojvodine

Unosni plodovi zemlje

Obitelj Korać, Dragoslav i Željka iz Šida, odlučila se za vlastiti posao prije više od 30 godina. Oboje su diplomirani inženjeri poljoprivrede, u privatnom posjedu imali su vlastite zemlje, pa su došli na ideju otvoriti zemljoradničku zadrugu i početi raditi s kooperantima, što je u to vrijeme bilo nešto novo. Zemljoradničku zadrugu d.o.o. Rit Agro sa sjedištem u Šidu i ekonomiju u Kukujevcima osnovali su u svibnju 1998. godine sa zadrugarima koji su članovi njihove obitelji. Ubrzo su imali priliku baviti se sjemenskom proizvodnjom šećerne repe, što je bila novost na tržištu u Srbiji. Imali su pomoć od njemačke kompanije KWS, koja im je, u tim poslijeratnim uvjetima, pružila pomoć u proizvodnji sjemenske šećerne repe i njenom plasiranju domaćim šećeranama. Danas je ova obitelj u okviru tvrtke proširila djelatnost. S novim poslovnim idejama po završetku studija u posao su se uključila djeca: sin Vladimir i kći Kristina. Sin se bavi uzgojem trešanja i luka, a kći i njen suprug proizvodnjom rezanog cvijeća. Zajedno, uz podršku svojih roditelja, oboje su veoma uspješni u svom poslu.

Slatka zarada od slatkog korijena

Obitelj Korać je vremenom kooperaciju proširila. S kooperantima su ugovarali pšenicu, soju, kukuruz, a osnov svega je bila šećerna repa. Zadužili su se, podigli kredite jer su shvatili da taj posao može biti isplativ. Kupili su strojeve za doradu sjemena šećerne repe i u početku, dok nisu dobili licencu, imali su pomoć jednog prijatelja koji je imao iskustva u tom poslu.

»Suština našeg posla bila je proizvodnja sjemena šećerne repe. Proizvodili smo je, dorađivali, pakirali i nekih 10-ak godina plasirali u sve šećerane u Srbiji. To nam je bio veliki uspjeh«, počinje priču naša sugovornica Željka Korać i dodaje: »Repa je dvogodišnja biljka. Riječ je o dvije biljke, ‘ocu i majci’. U jesen vadimo male biljke, smještamo ih u hladnjak gdje će biti preko zime, jer vani ne mogu opstati. Koncem veljače i početkom ožujka sitne repice sadimo sadilicama duhana i svaka biljka mora proći preko ruke. Repa u jednoj godini ne donosi sjeme. U prvoj godini donese cvjetno stablo koje u lipnju ručno režemo i stavljamo na ostatke biljke. One se suše 7 do 8 sati na suncu i tada ih radnici vilama ubacuju u kombajn. To je zahtjevan, mukotrpan posao jer treba puno fizičkog rada u proizvodnji. Ali, posao je isplativ i imali smo sreću da su nam vremenske prilike išle na ruku u našem radu«.

Sjemenska proizvodnja

Kupili su vremenom kompletnu liniju strojeva za doradu svjetske tvrtke Cimbrie hide. Repu su dovodili do finalnog proizvoda, pakirali u kutije (oko 100.000 sjemenki u sjetvenoj jedinici) i tako je prodavali.

»Tada smo se ohrabrili i podigli još jedan velik kredit. U to vrijeme došlo je do raspada Industrije mesa Srem u Šidu. Prodavali su velike površine zemlje. Ušli smo u ogromnu investiciju i u dva navrata kupili po 200 hektara zemlje. To je bio veliki zalogaj za nas. Godinama smo bili u kreditu, ali je šećerna repa uspjela pokriti rate. Kooperaciju smo radili 10-ak godina i kada je došlo teško vrijeme za kooperaciju za seljaka, kada se nisu mogli razdužiti u repromaterijalu koji su zadužili, imali smo 400 hektara zemlje i oko 50 hektara na našim osobnim imenima. Budući da smo povećali površinu zemlje, dobili smo mogućnost proizvoditi ostalu sjemensku proizvodnju ratarskih usjeva. Nastavili smo proizvoditi sjemenski kukuruz, sjemensku soju, uljanu repicu, suncokret, pšenicu i ječam. Sve to, osim kukuruza, mogli smo u našem doradnom centru dovesti do finalne potrošnje, do pakiranja. Osim za KWS, radili smo za institut Zemun polje, institut Novi Sad i institut Hemikal i Galenika fitofarmaciju. U posljednjih pet godina sjemenski ječam i pšenicu izvozimo u Bosnu«, navodi naša sugovornica.

Pipino cvijeće

Nakon završene srednje škole djeca Vladimir i Kristina su se odlučila za studij poljoprivrede. Kći je završila smjer zaštita bilja, a sin ratarstvo. Po završetku studija imali su želju raditi u obiteljskoj tvrtki, ali su željeli unijeti novine u posao. Kristina je najprije vodila zaštitu voćnjaka, a ubrzo je odlučila baviti se rezanim cvijećem. Roditelji su je podržali, financijski pomogli, ustupili joj dva hektara zemlje u Vašici, iskopali bunar, sagradili svu infrastrukturu, podigli sedam plastenika i sistem za navodnjavanje. Sadnice cvijeća su uvezene iz Nizozemske.

»Posao je pokrenula prije sedam godina. Toj tvrtki dali smo ime Pipino cvijeće. Proizvodimo 10-ak vrsta rezanog cvijeća: lizijantus, matiola, ranunculus, božur, campanula, delfinijum. Oni smjenjuju jedan drugog. Počinjemo sadnju u studenom i prvo cvijeće beremo u veljači i ožujku. Zasadi se rade ručno. Malu biljku sa svega 1 cm treba pažljivo zasaditi i njegovati do visine od 80 cm do 1 metra. Najprije se postavlja mreža uz nosače od armature. Kako biljka napreduje i raste, radnici podižu mrežu kako bi pridržali veliki cvijet koji biljka donese. Tada počinje prva sadnja matiole i delfinijuma i oni se beru u svibnju. U travnju imamo prvu sadnju lizijantusa koji se beru nakon dva mjeseca i njih sukcesivno sadimo cijele godine. Radimo rezidbu u roku od 24 sata i odmah isporučujemo cvjećarnicama. Naišli smo na dobar prijem kod cvjećara u Beogradu, naročito kod dekoratera. Zadovoljni smo plasmanom i dobiti. S male površine može se ostvariti velika dobit, ali uz puno ljudskog rada«, kaže Željka.

Sve ove godine, do ove, imali su uspješno poslovanje. Ove godine nevrijeme koje je pogodilo šidsku općinu porušilo je šest plastenika i pričinjena je velika materijalna šteta. Međutim, kako navodi naša sugovornica, uz pomoć vlastitih sredstava, budući da nijedna osiguravajuća kuća ne osigurava plastenike, počeli su radove na podizanju četiri nova kako bi nastavili uspješno poslovanje.

Na zemlji od 3,5 hektara imaju zasade trešanja, novih sorti krupnog ploda. Zasadi su pod protugradnom mrežom i sistemom za navodnjavanje kap po kap. Podršku za taj dio posla, ali i za kupovinu većeg dijela poljoprivrednih strojeva, dobili su od Pokrajinskog tajništva za poljoprivredu. Prethodnih godina radili su izvoz za Rusiju, a ove godine rod je plasiran na domaće tržište.

Dio ulaganja kroz IPARD

Sin Vladimir je preuzeo komercijalni dio posla te nabavu rezervnih dijelova, a bavi se i poljoprivrednom proizvodnjom. Šest godina bavi se proizvodnjom crnog luka.

»U početku nismo bili osposobljeni za tu proizvodnju. Bilo je potrebno puno sezonske radne snage. Sin se odlučio aplicirati za IPARD projekt. Pripremio je dokumentaciju za taj natječaj 2020. godine. U travnju ove godine odobrena nam je nabava kompletne linije za proizvodnju luka. Sastoji se od vadilice, kupilice, sortirki, prebirnih stolova i boksova koji rade po sistemu foto ćelije. Ove godine skinuli smo luk s površine od 10 hektara, sortirali i smjestili u palete za čuvanje za samo osam dana. Prvu isporuku počeli smo prije 15 dana, prvo našim lokalnim prodavačima, a zatim tvrtki DIS s kojima surađujemo već tri godine.«

I kako naša sugovornica kaže, za kontinuirani i uspješan rad obiteljke tvrtke zahvalna je slozi, zajedništvu i ustrajnosti svih članova obitelji.

»Imam 42 godine staža. Umirovljenica sam tri godine, ali samo jedan vikend nisam radila. Radim puno radno vrijeme od 6 i 30 do 20 sati navečer, a tijekom ljeta i puno duže, budući da pomažem kćeri u plastenicima. Ići ću naprijed dokle god budem mogla i svojim iskustvom i radom pomagati svojoj djeci i biti im podrška u svemu. Osobno mi ništa ne treba osim zadovoljstva vidjeti svoju djecu sretnu i kako napreduju u svom poslu. Ali isto tako volim pomagati ljudima. Odazivam se svim humanitarnim akcijama u kojima mogu dati svoj doprinos. Već 15 godina pomažem ‘djeci leptirima’, ugroženim obiteljima, ali i našoj župi i HKD-u Šid. Pružajući od srca pomoć drugima, osjećam se lijepo i zadovoljno i to me ispunjava i nadahnjuje i činit ću to dokle god budem mogla«, kaže na kraju razgovora gospodarstvenica Željka iz Šida.

S. D.