Širom Vojvodine

»Kroz Hrvatski Majur samo vitar duva«

»Bać Vranje, bać Bela, bać Joso, bać Đuka, snaš Tereska – svi su umrli, a živili su ode priko puta mene«, pokazuje nam jedan od posljednjih stanovnika Hrvatskoga Majura Josip Iršević zapuštane salaše koji ga okružuju.

Hrvatski Majur jedino je naselje u Srbiji s hrvatskim predznakom, a postao je sinonim za salašarska naselja koja nestaju. Od nekadašnjih 150 salaša, danas je stalno naseljeno još sedam s ukupno 15-ak stanovnika. Obitelji koje su ostale na Hrvatskom Majuru su Gabrić, Lulić, Vidaković, Skenderović, Guganović, Iršević i nedavno doseljeni Vucelić.

»Fali ljudi«

Hrvatski Majur smješten je oko 10 km jugozapadno od Subotice, između Somborske i Beogradske ceste, i Bećar i Žitničkog atara. Naselje se formiralo uz nekadašnju Pačirsku prugu (Subotica – Crvenka), a njegovo gašenje započelo je 1973. ukidanjem iste. Najviše je ljudi migriralo u susjedno selo Malu Bosnu i Suboticu.

Među malobrojnima koji su ostali je Josip Iršević. Živi on na Hrvatskom Majuru od rođenja – ’47. godine. Ugostio nas je u svojemu salašu iz ’56., tik uz nekadašnju prugu i Gabrićev križ.

Kaže, nekada je ondje bio centar naselja. Sve mu je bilo blizu; željeznička postaja, dućan, mijana, škula, a sada do prve trgovine u Maloj Bosni mora gotovo pola sata po ljetnom putu voziti motocikl.

I nije mu to problem. Problem mu je samoća.

»Fali ljudi. Kadgod nije bilo telefona i svi smo bili napolju, blizo, dovikivali se i dogovarali di ćemo uveče. Išlo se po salašima na kartanje, druženje… Sad nema nikog, jel su pomrli jel se odselili«, kaže Iršević koji živi sa suprugom Anom Kujundžić.

Zaključuju oni kako je najteže na salašu živjeti zimi kada se samoća posebno osjeti.

Iršević cijeli život živi od zemljoradnje. Sam obrađuje zemlju koja mu je oko salaša, a ima i svinja, ovaca i pileža. Salaš čuvaju tri pulina. Ističe kako je nekada Mala Bosna bila kao što joj i ime kaže – mala, a sad je velika, jer se Hrvatski Majur preselio tamo.

Iršević kaže kako mu je i dalje teško pomiriti se s tim da mu vlak više ne prolazi pored salaša. »Popnem se ode kod nas na stanici, sađem kod bolnice, onda uđem u tramvaj i u centru Subotice sam. A sad – moram motorom do Male Bosne pa autobusom… daleko je«, kaže Iršević.

Gabrićev križ – najstarije obilježje naselja

Hrvatski Majur oživi jednom godišnje, kada se u rujnu svi nekadašnji njegovi stanovnici okupe na proštenju oko najstarijeg obilježja naselja, križa iz 1894. kojega je podigao Ivan Gabrić, a potomci ga obnavljaju.

Do prije dvije godine na proštenje su dolazili i Đula (93) i Ivan Gabrić (94)., najstariji živući stanovnici Hrvatskoga Majura koji su sa salaša u grad preselili ’91. Đula kaže da joj je teško i nezamislivo gledati kako na Hrvatskom Majuru više nema nikoga. Srušen je i njihov salaš, ostala je samo manja šupa, a zemlju oko salaša obrađuju unuci.

Prema riječima Đule, u drugoj polovici XX. stoljeća na Hrvatskom Majuru je bilo 50-ak salaša organiziranih u nekoliko šorova. Oni su živjeli u Gabrić šoru.

Đula i Ivan cijeli život su zajedno radili na zemlji.

»Moji su poslovi bili oko salaša. Tribalo je dicu sredit, kruv ispeć, košulje oprat, zakuvat za čorbu... Imala sam pileža, veliku bašču di sam sadila peršin, šargaripu, mak, grašak, maun, dinje, lubenice...«, kaže nam Đula što potvrđuje i kćerka.

»Sve je majka radila i sve smo mi kao cure radile. Kao mala sam čuvala guske na strnjiki, čistili smo svinjake, i pod kravama i bikovima. Ručno se muzilo, ručno su se brali kukuruzi koje smo ubacivali u čardak, skupljali smo čukanjice, kukuruz dva puta kopali...«, priča Katarina Dulić.

Dobro se sjeća Katarina i vlaka koji je prolazio kroz Hrvatski Majur, jer je njime svakodnevno putovala u školu.

»Prva četri razreda sam završila na Hrvatskom Majuru, a od petog sam vlakom išla u Osnovnu školu Ivan Milutinović. Salaš nam je bio četvrti u nizu od Pačirske pruge. Taj vlak nam je značio sve i kad su ga ukinuli počelo je iseljavanje iz naselja, najviše u Malu Bosnu.«

Tri godine nakon ukidanja vlaka Ivan je kupio prvi auto, 1976. Kako nam priča, svakog petka je išao na hetiju u Suboticu, najčešće biciklom, potom motorom pa autom, a naravno koristio je i vlak.

Vraćanje salašu

Lijepa sjećanja na Hrvatski Majur ima i Grgo Piuković. Živio je on ondje od ’48. do ’75. kada se sa suprugom i djecom preselio u Suboticu zbog posla.

»Tamo sam išo u škulu, momčio se otaleg, svatove pravio tamo, sa ženom započo život u Franciškovom šoru di nam se rodilo troje dice«, nabraja Piuković.

Iako ga je napustio prije 50 godina, Piuković nije prestao odlaziti na svoj salaš. Kaže kako su dok je bio mlađi ti odlasci bili svakodnevni jer su ondje obrađivali zemlju, a da su sada zbog starosti rjeđi. Posljednji put je bio na salašu prije tri tjedna sa sinom Marinkom kada su sijali žito za Dužijancu.

»Na Hrvatskom Majuru godinama ručno sijemo staru sortu žita bankut za potrebe Dužijance. S početka sam to sam radio, a sada je posao preuzeo sin, ali uvijek rado odem s njim na salaš.«

Priča nam Piuković kako je »bio život tamo«.

»Lipo je tamo nama bilo, ali i teško. Za bolje nismo znali. Do škule sam imo 2 kilometera, a do crkve još i više i sve smo išli pišce. Ko deranac od 15-ak godina nosio sam na pecu u varoš mliko u kani od 6,5 litara. Pišce došo na pecu, prodo i vratio se natrag. Tako svako jutro. Kad smo kupili biciglu, onda je već bio drugi divan. I momčio sam se tako. Pridveče se krećalo sa salaša i tiraj priko vamo na Somborski put, na Mali Bajmak. Tu su mi živili dida i majka, al nismo mi spavali kod nji. Kad se igranka završi, onda tiraj natrag, pišce opet. To vam je bila uživancija«, prisjeća se Piuković.

Iako nekada pun života, danas Hrvatski Majur postoji gotovo samo u sjećanjima. Kako kažu stihovi pjesme subotičkog ansambla Hajo: »Kroz Hrvatski Majur samo vitar duva, stari križ još stoji uspomene čuva«.

J. D. B.