Širom Vojvodine

Etno kuća »Mali Bodrog«

Vlasnica etno kuće Mali Bodrog Jelisaveta Eržika Bešenji (rođena Antalović), po struci pravni tehničar, danas je najvjerojatnije jedna od posljednjih čuvarica autentične arhitekture Gornjeg Podunavlja. Kuću, čija se starost procjenjuje na više od 150 godina, Jelisavetini roditelji Katica i Josip kupili su jer im je nedostajalo prostora za obradu zemljišta (kako Monoštorci kažu za bašća). Kuća je bila u drugoj ulici, ali su im bašće bile jedna do druge i to je presudilo da Antalovići od Špoljicini kupe kuću nabijaču pokrivenu trskom i sa zemljanim podom.

San oca Josipa da se kuća restaurira dosanjala je Jelisaveta, ili kako je svi u selu, pa i gosti, zovu Eržika. Njenu ideju podržao je i Devid Rider iz Svjetskog fonda za zaštitu prirode.

»Devid je bio osoba koja je samo učvrstila moju želju da se bavim etno turizmom«, kaže Eržika.

Iako se u njenoj obitelji do tada nitko nije bavio turizmom, Eržika i kuća Mali Bodrog postali su zaštitni znak Monoštora. Na pitanje zar nije malo kasno za jednu osobu da se u četrdesetoj godini života bez neke posebne stručne osposobljenosti počne baviti turizmom, kaže da su ljubav prema naslijeđenoj staroj monoštorskoj kući i želja za njenim očuvanjem odredili njen životni i poslovni put.

Bez razvoja nema napretka

Iako početnica u poslovnim vodama, Eržika je vrlo brzo zaključila da sama kuća makar koliko bila atraktivna zbog svoje starosti i originalnosti nije dovoljna da bi se moglo poslovati na ekonomskim principima. Zato je odlučila posjetiteljima ponuditi i nešto više.

»Na kraju kuće napravila sam dvoranu s dvadesetak mjesta, s otvorenim kaminom, gdje gosti mogu uživati okruženi starim pokućstvom i predmetima. No, kako se posao razvija i ne trpi stajanje u mjestu ubrzo sam shvatila da je i ta dvorana nedostatna za zahtjeve suvremenog turizma, pa sam prije pet godina sredstvima dobivenim na natječaju Grada Sombira u dvorištu sazidala još jednu dvoranu koja može primiti do 70 gostiju. Nadam se da sam time zaokružila svoju turističku ponudu, jer je to kapacitet koji odgovara jednom autobusu gostiju«, kaže Eržika.

Naravno, ističe da sve ovo prati i odgovarajuća ponuda hrane i pića. Na pitanje na što daje naglasak, tj. što joj je linija vodilja u ovom dijelu posla, odgovara da je gost uvijek u pravu i da uvijek pokušava ispuniti njegove zahtjeve, ali da se ipak njena osnovna ponuda što se tiče hrane i pića oslanja na domaća jela: riblji paprikaš, paprikaš od divljači, nedjeljni ručak.... i domaće kolače, te domaća vina, sokove i rakiju. Naglašava značaj i utjecaj svoje nađmame (tatine majke) na njen život pa i sadašnje znanje te ističe značaj upoznavanja, kako onih starijih generacija turista tako i ovih mlađih s tradicionalnim načinom života, tradicionalnim vrijednostima za koje kaže da danas neupitno nestaju. Kao specijalnu ponudu ističe mogućnost noćenja u Malom Bodrogu, i to u starinskim krevetima i namještajem starim više od sto godina. Kaže da se u posebnom ambijentu sobe stare možda i dva vijeka posebno dobro spava.

Na pitanje o strukturi gostiju koji posjećuju njen objekt i koriste njene usluge kaže da je on vrlo raznolik, od dječjih ekskurzija pa do ekskurzija umirovljenika, od izdavanja sale za razna slavlja do organiziranja seminara, predavanja i sastanaka. S ponosom navodi zemlje iz bližeg okruženja, Europe pa do Amerike odakle joj dolaze turisti. Također kaže da se kod davanja ponude uvijek vodi time da ugodi svakom gostu, a sve sukladno njegovoj financijskoj moći.

Sama svoj gazda

Odgovarajući na pitanje kroz koji organizacijski oblik funkcionira Mali Bodrog u poslovnim vodama, odgovara da je za sada poljoprivredno gospodarstvo. Kroz osmijeh kaže »Ja sam i direktor i radnik«. Pošto se ne može osloniti na pomoć supruga koji je umro i djecu koja su otišla u inozemstvo, prinuđena je sve poslove organizirati sama, naravno po potrebi uposliti i druge osobe (kuhar, posluga) kada je obim gostiju veći. Ne zaboravlja ni spomenuti i zahvaliti se Udruženju građana Podunav koje joj je bilo od samog osnutka pa do danas od velike pomoći. Slušajući Eržiku, dalo bi se zaključiti da Mali Bodrog sigurno i bez problema plovi u poslovnim vodama, ona kaže da baš i nije tako. Smatra da sadašnja posjećenost Malom Bodrogu nije dovoljna da bi mogla planirati razvojne programe te da bi država kroz razne načine trebala pomagati očuvanje ovakvih objekata koji su u stvari spomenici kulture i čuvari tradicionalnih vrijednosti. Zemljani podovi, zidovi, svodovi, pokrov od trske traže često održavanje, a stručnih ljudi koji to rade je sve manje. Kao drugo, svi ti radovi su iznimno skupi. Iz svega rečenog jasno je da Mali Bodrog i Eržika za sada uspijevaju, na što ona na kraju kaže da odustajanje nije njen izbor.

Željko Šeremešić