Širom Vojvodine

Ključ u bravi nakon pola stoljeća

Istureno odjeljenje Osnovne škole Sveti Sava u Staroj Binguli, mjestu srijemskomitrovačke općine, službeno je zatvoreno. Ove školske godine nastavu je pohađao samo jedan učenik koji se zajedno s obitelji preselio u Srijemsku Mitrovicu. Škola u selu u kojoj se proteklih godina smanjivao broj učenika, ostala je bez ijednog učenika. Time su stvoreni uvjeti za prestanak rada škole.

Čekaju se bolja vremena

Stara Bingula je selo smješteno u podnožju Fruške gore koje se u zapisima spominje još u 15. stoljeću. Osnovna škola u Staroj Binguli počela je s radom poslije Drugog svjetskog rata 1944. godine i tada je bila škola u koju se išlo do četvrtog razreda. Pripojena je školi u Divošu 1963. godine, a zatim 1979. obje su integrirane s tadašnjom školom Vladimir Nazor, a današnjom OŠ Sveti Sava. U početku kompletna četverogodišnja škola, tada je bila škola s jednim kombiniranim odjeljenjem. Rad s djecom predškolske dobi organiziran je i unutar područnih odjeljenja. Osim u Staroj Binguli, područna odjeljenja spomenute škole postoje i u Čalmi i Divošu. One rade kao škola s osam razreda.

»U posljednjih deset godina postupno se broj djece smanjivao, te je s pet učenika broj pao na samo jednog. Međutim, preseljenjem obitelji u grad škola je ostala bez posljednjeg učenika. Školska zgrada nakon napuštanja posljednjeg učenika ovog područnog odjeljenja privremeno se zatvara do momenta kada se u ovu školu ponovno upišu djeca«, navodi ravnateljica OŠ Sveti Sava Dragana Sretenović.

Dobri uvjeti za rad, ali ne i za život

Podneblje ovog sela pruža idealne uvjete za rad u voćarstvu, po čemu je poznato. Međutim, mlade obitelji svakodnevno odlaze zbog školovanja djece i bogatijeg društvenog života.

»U selu ima mladih ljudi koji se bave poljoprivredom i voćarstvom, ali i onih zaposlenih u tvornicama u obližnjim većim gradovima. Oni sa sela uglavnom putuju na posao, iako ima i onih koji su se zbog posla preselili u gradove«, kaže predsjednk Mjesne zajednice Stara Bingula Emil Lazor.

»Nekada su vremena bila drugačija. Ljudi su mogli prehraniti obitelj s pet hektara zemlje, jednom kravom i dvije svinje. Sada su se vremena promijenila i ljudi ne mogu preživjeti na selu ni s 20 hektara zemlje. Proizvodi koji proizvode su jeftini, životni standard je viši, a posljednjih godina mladi ljudi odlaze u grad i tamo nalaze posao.«

Kao drugi problem u selu navodi i veliki broj neoženjenih.

»Prije pet godina u selu je živjelo 140 stanovnika. Danas ih je oko 100. Starosna dob je šarolika. Mladi se ne žene, ne stvaraju obitelj, a djece je sve manje. U našem selu ima mladih starosne dobi od 30 do 35 godina, koji su neoženjeni. Nerado se odlučuju na taj korak i mislim da je to najveći problem odumiranja sela.«

A nekad je, kako kaže, bilo puno bolje. U selu je bilo mnogo više djece i nade u svjetliju budućnost.

»Kad sam ja bio dijete, u sva četiri razreda osnovne škole bilo je 30 djece. Škola je radila nesmetano, pohađali smo sve predmete i uspješno maturirali. I selo je bilo življe. Bilo je veselije. Igrali smo se u školskom dvorištu, družili se i čulo se uzbuđeno čavrljanje djece na ulici. Vremenom se smanjio broj djece, a selo je ostalo pusto«, navodi Lazor.

Miroslav Poljaković ostao je živjeti na selu s roditeljima. Uspješno se bavi voćarstvom, ali, kako kaže, u odnosu na prošlost, društveni život u selu je lošiji.

»Puno je mladih obitelji iz tog razloga otišlo živjeti u grad. U vrijeme kad sam ja išao u školu bilo je puno više djece i mladih obitelji. Sva četiri razreda osnovne škole pohađao sam nastavu u selu. Sve je dobro radilo, školu smo uspješno završili i bila nam je kao drugi dom. Žao mi je što sada nema djece u selu i što se škola zatvara«, ističe Poljaković.

Selo s jednim djetetom

U selu je danas samo jedno dijete od 3 godine. I njegovi se roditelji uskoro planiraju preseliti u neki veći grad.

»Za sada ćemo nastaviti živjeti u selu, ali planiramo preseliti u veći grad«, kaže Slađana Poljaković koja je prije pet godina, nakon udaje, iz Srijemske Mitrovice došla živjeti u Staru Bingulu.

Kaže da nisu problem egzistencijalni uvjeti već društveni život mladih i djece.

»Suprug se bavi voćarstvom i što se tiče uvjeta za život, ovdje možemo dobro živjeti. Međutim, naše dijete se ovdje nema s kim igrati. Otkako živim tu, nema puno djece u selu. Bilo ih je prije nekoliko godina četvero. Moj sin se tada imao s kim igrati, ali u selu sada nema više nikoga osim njega. Provodim vrijeme s njim, igramo se i družimo, ali njemu nedostaju djeca, netko s kim bi se družio i provodio vrijeme. Sada smo ostali i bez škole. Zbog djeteta planiramo preseliti u grad kako bismo mu osigurali obrazovanje i društveni život«, navodi Slađana.

Prilikom obilaska sela zatekli smo prazne ulice. U školskom dvorištu ostale su klackalice i ljuljačke kao uspomena na vrijeme kada su se djeca igrala. I tako će biti do nekih sretnijih vremena kada se mladi odvaže zasnovati obitelji i vrate žamor djece u ovo fruškogorsko pitomo selo.

S. D.