Širom Vojvodine

Velemajstorica slatkih delicija

Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Marijanović iz Monoštora, osim klasične poljoprivredne proizvodnje, bavi se i jednim »slatkim« poslom koji vodi Ružica Marijanović. Ne osigurava taj dodatni »slatki« posao egzistenciju, ali daleko od toga da ne donosi dodatnu zaradu. I možda ono najvažnije: posao je to u kome Ružica uživa i stigne ga uraditi i pored svih drugih poslova, prije svega trgovine, koji su joj svakodnevna briga.

»Od malih nogu sam gurman, a omiljene su mi slastice pa je onda normalno bilo i da ih počnem sama pripremati«, objašnjava Ružica.

Recepti iz majkinog kuhara

Prvi koji su kušali njene slastice bila je uža obitelj, pa se onda krug širio na goste i na prijatelje. Prvo je to bilo samo nedjeljom, pa su onda na red došli imendani, rođendani, sveci.

»I tako se počelo širiti, pa su krenule i prve porudžbine. Tajne spravljanja slastica ‘krala’ sam od majke, a i prvi recepti bili su njeni. Prvo sitni kolači, pa onda torte, a sve starovinski, monoštorski«, kaže Ružica.

Danas je njena ponuda znatno šira, ali stari monoštorski kolači i dalje se peku i traže.

»Naopaka tepsija, zamotana piškota, lindzeri, miseci, najlon štangle (štangle s orasima), medene pogačice, krempita, boksoši te torte ‘stare fele’ kao što su šokačka (svatovska), doboška...«, nabraja Ružica svoju ponudu.

Naravno, morala je ići u korak s vremenom, odnosno pratiti zahtjeve svojih kupaca, pa se u njenoj kuhinji spravljaju i moderne slastice kao što su snikersi, minjon kocka, princes krafne, medene kocke, kokos krafne, rafaelo, mocart krafne, ledeni brijeg, a od torti sneki nest, kraljica, švarcvald, markiza... Kaže da je sigurno nešto zaboravila i da je obično mušterije na to podsjete. Uz torte i kolače Ružica je vješta i u pripremi gibanica, posebno one prave monoštorske, zabunite gibanice.

»Uživam improvizirati i praviti neke nove, svoje kombinacije. Naravno, prvo za obitelj, pa ako uspije ponudim i ostalim mušterijama«, kaže Ružica.

Koliko će joj za koju vrstu kolača ili torte biti potrebno vremena ovisi o vrsti, a najlakše je praviti one koji se ne peku.

»Od kolača su to salame, košnice (osinjak), a kod torti ledeni brijeg i markiza. Najviše se traže mađarica i doboš torta. Isto tako, mušterije više traže slastice koje se rade po starim receptima, jer se oni rade od kvalitetnijih materijala, pa mogu i duže stajati što također nije zanemarljivo«, kaže monoštorska majstorica slatkih delicija.

Osobni pečat

Da bi se mušterije privukle i zadržale, potrebno je ponuditi kvalitetan proizvod i imati dobar odnos kvalitete i cijene. Svjesna je toga i Ružica, pa nastoji uvijek imati kvalitetnu ponudu, što znači da su i sirovine od kojih se priprema vrhunske kvalitete.

»Osnovne namirnice od kojih pravim slastice u posljednje vrijeme naglo su poskupile, nekih čak i nema, ove godine problem su orasi. A teško je napraviti dobru slasticu ako se na nekom sastojku štedi, ali cijena i kvaliteta kod mene uvijek prate jedno drugo«, kaže Ružica.

U ovom poslu Ružica nema pomoć, pa se može reći da sve što izađe iz njene kuhinje ima njen osobni pečat.

»Nije mi ništa teško, samo se triba latiti posla i sve ide pa još ako voljiš što radiš, ide još bolje«, riječi su kojima Ružica objašnjava poslovnu politiku u svojoj maloj radioni.

»Radiona je moja kuhinja. Nije to samo mjesto gdje se radi već i izvor inspiracije i improviziranja u mnogim slučajevima. Radi se i danju i noću. Po potrebi. Bude i do tri sata izjutra. Bude svakako. Što se tiče opreme koju koristim, nije ništa specijalno, štednjak, mikser, tepsije.... Ponekad poželim imati što novije no i to za sada nije nužno«, kaže Ružica.

Osim od kuće, Ružica svoje delicije nudi i prodaje i na raznim sajmovima: Bodrogfest i Sajam torti i kolača u Monoštoru, Sajam u Beogradu. S tih sajmova obično se vrati s praznim tacnama. Kao i uvijek, nasmijana kaže na kraju razgovora »peći ću dok je zdravlja«.

Željko Šeremešić