Širom Vojvodine

Friziranje – ostvarenje dječjeg sna

Nije rijetkost da netko od malih nogu zna čime bi se volio baviti u životu, ali često se dogodi da životni put čovjeka odvede u sasvim drugom smjeru po pitanju profesije. No, prava je sreća od malena znati što želiš, a potom se s time baviti cijeli svoj radni vijek. Slučaj je to s našom sugovornicom Danijelom Molnar iz Subotice kojoj se ispunio dječji san i sada već gotovo trideset godina radi kao frizerka.

Rad iz ljubavi

Danijela je, kako ističe, već u osnovnoj školi znala da želi biti frizerka. Školske godine kada je upisivala srednju nije bilo smjera za taj zanat, pa je po završetku srednjoškolskog obrazovanja upisala tečaj za frizerku.

»Nakon toga bila sam godinu i pol dana na praksi kod Gabrijele Barković u njenom salonu, gdje sam potom radila narednih oko 17 godina, s prekidima zbog rodiljskog sa svoje dvije kćeri: Ivom i Leom. Potom, dok su bile male, jedno vrijeme sam radila doma, da bih prije šest godina otvorila svoj frizerski salon My Ladies. U ovom sam poslu skoro 30 godina, i to je, mogu reći, neka moja dječja želja koju sam ostvarila, te ujedno i sreća što radim ono što volim.«

Osim spomenutog početnog, Danijela je tijekom svih ovih godina redovito išla na tečajeve, odnosno seminare.

»S mojom bivšom gazdaricom smo često išle na seminare i to uglavnom u Novi Sad, gdje se puno toga novog moglo čuti i vidjeti. Oni su uglavnom bili tematski i odnosili su se na farbanje, šatiranje, šišanje, preparate koji se koriste tijekom rada, a bio je tu i prodajni dio gdje se moglo kupiti sve što je potrebno za rad u jednom frizerskom salonu. Međutim, sada je sve to dostupno na Youtubeu i onaj tko želi biti u tijeku s trendovima i novinama, sve može saznati i naučiti putem ove i drugih društvenih mreža. Sve u svemu, ti seminari nisu nešto što je neophodno niti predstavljaju uvjet da bi se netko bavio frizerajom, već isključivo služe za širenje znanja i upoznavanja s novinama u tom svijetu«, pojašnjava ona.

Što se tiče preparata/materijala za rad koji koristi, Danijela ih nabavlja iz dvije-tri radnje u Subotici, a dio naručuje iz Novog Sada.

»Ne koristim samo jednu liniju preparata, od jednog proizvođača, budući da se nešto pokaže kao jako dobro, a nešto bude lošije kvalitete. Zbog toga ‚šaram‘ što se tiče materijala. Farbe za kosu koristim talijanske, a sve ostalo, što se pokaže kao dobro, neovisno odakle potječu proizvodi.«

Kada je riječ o mušterijama, sve ove godine to su isključivo žene.

»Uglavnom su to moja generacija ili starije od mene, a dolaze mi i njihova djeca. Imam jako lijepu suradnju sa svojim mušterijama i jako ih volim. Brojčano stanje ne znam, ali ima puno žena koje redovito dolaze jednom ili dva puta tjedno na pranje kose i feniranje, a ima i onih koji dolaze mjesečno ili tromjesečno, sve ovisi o vrsti usluge koja im je potrebna. Među njima ima dosta onih koji mi dolaze preko 25 godina«, kaže Danijela dodajući kako od redovitih mušterija uglavnom zna što očekuju, no bude ponekad i želja koje su malo zahtjevnije za ispuniti ih.

»Bude toga, ali nekako se s godinama čovjek nauči nositi se s tim. No, sve je to drukčije i lakše kada radiš posao koji voliš i ne gledam na to kao na neku fantaziju ili prezahtjevnost već se jednostavno trudim ispuniti svaku želju koliko je u mojoj moći. U svakom slučaju, onaj tko se opredijeli za ovaj posao treba da je društven, komunikativan, strpljiv, tolerantan. Vidi se po mušteriji kada nije za razgovor, više joj godi tišina, čak i zatvori oči, i ja to poštujem i prilagodim se njihovim potrebama.«

Sama svoja gazdarica

Danijela je više od 20 godina radila za drugog, a u posljednjih šest godina je sama svoja gazdarica i nije se pokajala zbog toga.

»Kad vodiš svoj posao, olakšavajuće je što nikom ni za što nisi odgovoran, a s druge strane je to i teško, jer sve od tebe ovisi i sve sam moraš osigurati i zaraditi. Kad sam radila za drugog, radila sam za određenu plaću za koju sam znala da ću je dobiti svakog mjeseca. To sada nije slučaj, ali opet imaš neku slobodu, komociju, što je kod mene posebna prednost jer mi je salon u prizemlju zgrade u kojoj inače živim. U salonu radim s jednom kolegicom, koja je tu oko tri godine i mogu reći da u tom smislu imam sreće, jer u ovih šest godina otkako radim samostalno, imala sam ih samo dvije, i to drugu zato što je prva otišla na rodiljsko.«

Što se tiče konkurencije, tijekom svih ovih godina Danijela ju nije osjetila.

»Radila sam negdje gdje je bilo dva frizerska salona jedan pored drugog i apsolutno nikad nije bilo konkurencije. Svatko je imao svoj krug ljudi, tj. mušterija. Ponekad se čujem s nekim kolegicama, prije svega oko korekcije cijena, da se ne bi previše razlikovale, a ostalo svatko radi po svom. Kada primijetim neku grešku ili propust drugog frizera, nikad to ne komentiram jer prosto to je možda neka moja kolegica uradila i greške se događaju. Što se tiče zahtjeva i želja mojih mušterija, vjerujem i nadam se da ih uspijevam ispuniti. Bude toga da neke mušterije prestanu dolaziti, požele neku promjenu, što je normalno, a potom se vrate. To je sasvim u redu i nemam s tim problem.«

Iako je sama svoja gazdarica, Danijela ima radno vrijeme, no, trudi se udovoljiti svojim mušterijama, pa radi i dodatne sate.

»Radim tri dana popodne i tri dana prije podne. Također, kad god treba, uglavnom izađem u susret svojim mušterijama ako mi vrijeme i obveze dozvole i tada iskočim iz svog radnog vremena. To se događa nedjeljom kada su svadbe, krštenja, prve pričesti, krizmanja, a posebno je gužva kada su proslave i blagdani.«

Svoje dvije kćeri, Ivu i Leu, također povremeno frizira, a što se tiče nasljeđivanja ovog posla, kaže kako nijedna ne pokazuje zanimanje za njega.

»Starija sigurno ne, mlađa se još traži, ali 80 posto da neće. Inače, Iva je treći razred Srednje muzičke škole, smjer tambura, Lea je prvi razred gimnazije, a obje sviraju u Hrvatskoj glazbenoj udruzi Festival bunjevački pisama.«

I na koncu Danijela Molnar odgovara na pitanje što je potrebno da se postane frizer/ka:

»Potrebni su talent i jako puno rada, truda i prakse. Ako se netko odluči baviti se s tim, treba proći barem dvije godine kontinuiranog rada da se dođe do isplativnosti tog posla. Ako netko i nema talent, a želi se baviti frizerajom, sve se može naučiti, ali treba puno rada i strpljivosti.«

I. Petrekanić Sič