Tema
Bunjevački govori dio hrvatskog jezičnog korpusa
Hrvatski je sabor 26. siječnja ove godine izglasao Zakon o hrvatskom jeziku. Tim je zakonskim prijedlogom Vlada Republike Hrvatske pokazala da su joj hrvatski jezik, njegova zaštita, status i položaj, visoko na listi prioriteta. Riječ je o zakonskom reguliranju službene i javne uporabe hrvatskoga jezika koje je Hrvatski sabor usvojio nakon što je u srpnju prošle godine provedena javna rasprava o tom zakonskom prijedlogu. Budući da je u javnosti bilo dosta kritika na račun kaznenih, odnosno prekršajnih odredaba, Vlada se odlučila na zakonski tekst bez penalnih mjera, čime se postiglo to da se fokus javnosti usmjeri na stvarnu zaštitu i očuvanje hrvatskoga jezika, odnosno na to da se skrb o jeziku ostavlja na savjest njegovim govornicima, što je daleko moćnije oruđe od bilo kakvih kazni. Vrijednost toga zakona svakako je i u uspostavljanju Vijeća za hrvatski jezik, koordinacijskom i savjetodavnom tijelu Vlade RH, koje, sastavljeno od stručnjaka za hrvatski jezik iz relevantnih znanstvenih, strukovnih, kulturnih i političkih institucija, ima jednu od najvažnijih zadaća: izradu Nacionalnoga plana hrvatske jezične politike. I upravo je to najnoviji korak ka osmišljenoj, sustavnoj i smislenoj jezičnoj strategiji, koja bi trebala pomoći političarima da se status i položaj hrvatskoga jezika još više unaprijedi te da se iskristaliziraju smjernice budućega razvoja hrvatskoga jezika.
Nematerijalno kulturno dobro Hrvatske
Ono što je važno istaknuti iz rakursa jezične situacije Hrvata u Vojvodini jest činjenica da se bunjevački govori izrijekom spominju u članku II. Zakona o hrvatskom jeziku pod naslovom Obuhvat i posebnost hrvatskoga jezika, kao jedna od skupina idioma hrvatskoga jezika. Na taj je način u hrvatski zakonodavni okvir ugrađena dijalektološka i općenito jezikoslovna činjenica kako su bunjevački govori dijelom hrvatskoga jezika iako se u Srbiji već dvadesetak godina postupno oblikuje tzv. bunjevački jezik.
Treba također naglasiti da je na inicijativu Instituta za hrvatski jezik bunjevačke govore, kao autohtone hrvatske novoštokavske ikavske govore koje nalazimo i u Republici Hrvatskoj, ali i u Mađarskoj i vojvođanskom dijelu Srbije, Ministarstvo kulture i medija RH u listopadu 2021. godine proglasilo nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske, što je itekako važno za očuvanje dijela hrvatske jezične baštine.
S druge strane, u Srbiji se već dvadesetak godina postupno oblikuje tzv. bunjevački jezik, pa treba podsjetiti na neke činjenice i vratiti se u prošlost. Kad je u pitanju određivanje pripadnosti bunjevačkih govora, najčešće su se uzimali u obzir genetskolingvistički i vrijednosni kriterij. Po genetskolingvističkome kriteriju bunjevački govori neosporno pripadaju zapadnoštokavskomu narječju, i to njegovu novoštokavskom ikavskom dijalektu. Taj hrvatski dijalekt srpski dijalektolog Miloš Okuka u svojoj monografiji Srpski dijalekti (2008.) naziva zapadnohercegovačko-primorskim navodeći kako njime »govore Hrvati i Bošnjaci«. Domeće i kako je nekoć bilo Srba ikavaca u okolici Kupresa. Govornike srpskoga jezika koji govore tim dijalektom ne spominje u Bačkoj niti Bunjevce izdvaja u posebnu etničku skupinu. To je podudarno s podatcima srbijanskoga jezikoslovca Pavla Ivića (Dijalektologija srpskohrvatskog jezika: uvod u štokavsko narečje, 2001.) o tome kako su Srbi ikavci vrlo malobrojni, »po pravilu u neposrednom susedstvu predstavnika ostalih naroda«. Ujedno treba pridodati podatak da većina istraživača ishodište Bunjevaca traži u području omeđenom Neretvom i Zrmanjom, tj. zapadnu Hercegovinu i Dalmatinsku zagoru, krajeve u kojima su govornici novoštokavskih ikavskih govora i nekoć i danas gotovo isključivo Hrvati. Dakle, po genetskolingvističkome kriteriju bunjevački govori pripadaju hrvatskomu jezičnom korpusu.
Kad je riječ o vrijednosnome kriteriju, bunjevačka je književnost od svojih početaka u XVII. stoljeću uklopljena u tijekove hrvatske književnosti. Posebice se to odnosi na djela bunjevačkih franjevačkih pisaca koji se ničim (pa ni isticanjem vlastite pokrajinske odrednice) ne izdvajaju od ostatka svojih slavonskih, bosanskih, pa i dalmatinskih kolega. Pritom se izdvaja slučaj Hrvat Bunjevac iz Sombora Ivan Ambrozović izdao 1808. »ilirski prevod« Pričta Jovana Muškatirovića, što pokazuje kako srpski jezik Bunjevci nisu smatrali svojim.
Kad je riječ o kriteriju identifikacije govornika, na koji se mogu pozvati pobornici zasebnosti bunjevačkoga »jezika«, treba napomenuti kako pokrajinsku odrednicu Bunjevci u Bačkoj (ne samo u Vojvodini, nego i u Mađarskoj) upotrebljava hrvatska autohtona zajednica (dakle, ne samo pripadnici bunjevačke nacionalne manjine), ali i znatan dio Hrvata u zapadnoj Lici i sjevernoj Dalmaciji. Broj je Bunjevaca koji se smatraju Hrvatima stoga znatno veći od broja Bunjevaca koji se drže pripadnicima zasebnoga naroda. Činjenica da se tijekom habsburške vladavine jezik bunjevačkih Hrvata nazivao i pokrajinskom odrednicom (o razlozima zbog čega je bilo tako postoji opširna literatura), može biti argumentom samo ako se zanemari podatak da se isti jezik nazivao i dalmatinskim.
Umjetno, političko stvaranje novog jezika
Dakle, prema svim navedenim kriterijima sasvim je jasno da bunjevački govori pripadaju korpusu hrvatskih dijalekata te da bilo kakvo umjetno, politički motivirano, stvaranje novoga jezika nije ni povijesno, ali ni znanstveno utemeljeno. Bunjevački jezik potpuno je neodrživ politički konstrukt, jer je bilo kakav oblik standardiziranja i normiranja narodnoga govora poput bunjevačkoga protivan samoj biti organskoga govora. Nitko ne može propisivati kako će tko u dijalektu govoriti. Govore je moguće opisivati, ali ne i propisivati. Govori su zadane forme, zadani sustavi koji su takvi kakvi jesu, a bilo kakav pokušaj propisivanja narodnih govora ravan je ispravljanju nečega što je takvo kakvo jest, što je suprotnost sama po sebi. Ljepota i bogatstvo organskih govora krije se upravo u njihovoj šarolikosti i neuhvatljivosti, neukalupljenosti i slobodi, nenormiranosti i nepostojanju bilo kakvih pravila. I oni upravo kao takvi savršeno funkcioniraju i pokazuju nam u svojoj biti pravu sliku ljudske slobode i jezične kreativnosti ukorijenjene u stoljeća naše tradicije. Bilo kakav standardizacijski postupak čin je negacije i uništavanja te ljepote i bogatstva.
Budući da je još 2005. potpisan Zakon o potvrđivanju Sporazuma između Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore o zaštiti prava hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori i srpske i crnogorske u Republici Hrvatskoj, srbijanske vlasti treba podsjetiti da se i proglašenjem tzv. bunjevačkoga jezika taj sporazum krši.
S obzirom na to da je tzv. bunjevački jezik proglašen novim regionalnim ili manjinskim jezikom u Subotici, pozivajući se na odluku Vijeća Europe i odredbe iz članka 1. Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima u kojoj se navodi da izraz regionalni ili manjinski jezik ne uključuje elemente službenog jezika države, čime je srbijanska strana tako opravdala vlastiti zahtjev. Međutim, da bi se neki jezik proglasio regionalnim ili manjinskim jezikom dostatno je da neka država pristupi Europskoj povelji o regionalnim i manjinskim jezicima (što je Srbija učinila 2006.). Utemeljenost se zahtjeva određene države ni ne preispituje, na što su upozoravali neki dužnosnici Europske komisije poput Francuskinje Gabrielle Bernoville. Ako se ne preispituju odluke pojedine države, kako očekivati da se preispituje odluka neke gradske vlasti poput subotičke u kojoj, barem koliko je poznato, ne sjede eminentni jezikoslovci. Uostalom, tzv. bunjevački jezik nema svoju ISO oznaku niti je naveden u bibliografskoj bazi Glottolog te se ni po jednome jezikoslovnom kriteriju ne može smatrati zasebnim jezikom. S tim bi činjenicama trebalo upoznati hrvatske europarlmentarce i MVEP kako bi se moglo utjecati na to da se stanje promijeni. Ujedno ih treba upozoriti i na činjenicu da je Mađarska akademija znanosti 2006. i 2011. zaključila kako su Bunjevci povijesna, etnografska i dijalektna skupina unutar hrvatske zajednice.
Dakle, pred hrvatskom diplomacijom, ali i svim ostalim političkim i znanstvenim dionicima, a pogotovo pred govornicima bunjevačkoga govora dug je i težak put do osporenja odluke subotičkih gradskih vlasti o proglašenju hrvatskoga novoštokavskoga idioma zasebnim jezikom. Izoliranje dijela hrvatskoga jezičnoga korpusa pod lažnom egidom skrbi za nj davanjem mu povlastica koje njegovi govornici ne traže i ne trebaju vjerojatno je samo prvi korak do integracije toga govora unutar srpskoga jezičnog korpusa, što je postupak koji je već mnogo puta primijenjen ne samo na našim prostorima.
Željko Jozić, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Zagreb
