Širom Vojvodine
Proljetna prehrana Šokaca u Sonti nekada
Proljetna prehrana u Sonti nekada, mogla bi se podijeliti na prehranu u korizmu, prije i poslije nje, mada se može reći da i nema razlike. Sva hrana se pripremala na isti način, samo se u vrijeme mrsa, skoro u sva jela dodavala svinjska mast, mast od peradi, malo mesa i slanine. Ulje, zetin, uopće se nije koristio, osim za podmazat prelju. Takvo stanje u prehrani je trajalo sve do šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća kada je nastao procvat u ekonomiji.
Do tada hrana se svodila većinom na namirnice biljnog podrijetla (žitarice, povrće i voće) spravljane u domaćinstvima, a kako nije bilo nikakvih hladionika gdje bi se sačuvala, uvijek je svježe pripravljana. Doručak (fruštuk) i večera su bili većinom kuhani. Naravno, kada se išlo na njivu, izjutra se nije imalo vremena za pripremu kuhanog doručka, već se nosio kruh, slanina, malo kobasice i dimljene krvavice (urke), ako je zaostalo od zime i mast. Ručak je bio uglavnom suh, jer je većina stanovništva bila na njivi. Večera se kuhala povratkom s njiva. Od umješnosti reduše (osoba u obitelji zadužena za kuhanje) je ovisilo što će se naći na astalu ali glavna namirnica je bila kruh pripreman jednom tjedno i tjestenina pripravljana svaki dan.
Doručak (fruštuk)
U korizmu se nije jelo ništa mrsno. Na Čistu srijedu se sav namještaj, sve posuđe, pa čak i stakla na vratima i prozorima pažljivo očistilo da nema ni trunke masnoće na njima. Za pokoru je valjalo biti više gladan nego sit, no supruge i majke su pripravljale malo pojačanu hranu za one koji su bili u sječi trske i drva, odnosno, koji su izdržavali obitelj, jer im je trebalo snage za rad. To znači da im je u radnu torbu stavljano po neko jaje, slanine, sira i kajmaka (ako su imali kravu, kozu ili ovce). Takvi radnici su se i u korizmu i inače puno prehranjivali ribom. Ribe je bilo mnogo u raznim barama i polojima i veoma se lako mogla uloviti. Djeca nisu bila pošteđena posti, izuzetno, a ako su bila bolesna dobijala su pojačanu hranu. Svi zdravi i bolesni su za doručak jeli kruh pripravljan na »tisuću i jedan« način. Nedjeljom se uvijek kuhao svečani ručak za 12 sati. Bio je mrsan čak i u korizmu, no ako se nije imalo mesa, kuhao se postan. Preko tjedna, osim u korizmi, četvrtak je bio mrsni dan kada se obično kuhao paprikaš od bilo koje vrste mesa.
Za doručak se često priko šnjite kruva izlilo na oko kuhano jaje, pa se to nazivalo naumak kruva, posolito i popaprito sa samlitom, crvenom paprikom. Sve se to moglo poprskati s otopljenom mašću, ako nije bio posni dan. Jaja su se vrlo racionalno koristila. U proljeće koje su stari Šokci zvali gladno proliće, jel niotkuda dinara, jedino se moglo prodati jaje, pa kupiti soli, kvasa, patrijola, sumporače, duvana...
Kruh se kuhao minut, dva u soku od rajčice s pola vode. Izvadio se na tanjur, isto tako posolio i popaprio (Šokci u Sonti i danas kažu za posipanje jela s crvenom sitnom paprikom, popapriti, a posuti biberom, paprom, pobiberiti), a ako nije bila korizma, prvo se polio otopljenom mašću.
Kruh se mogao prokuhati na kratko u grahu na pola skuhanom (popucanomu). Opet se stavio na tanjur, posuo grahom, posolio, popaprio i u vrijeme mrsa pomastio. Na njega se moglo nasjeckati češnjaka (bili luk), što je bio pravi delikates, ili crvenog luka za koji Sonćani kažu crni luk.
Papula je preteča paštete, odnosno to je pašteta od kuhanog graha. Kuhani grah na vodi se ocijedio, zgnječio vilicom, dodao mu se sitno sjeckani češnjak, sol i ljuća, mljevena paprika. Sve se dobro miješanjem sjedinilo i mazalo preko običnog ili prženog kruha.
Kada je bilo dovoljno jaja, pekao se kruh u jajima i jeo s čajem, najčešće od kamilice (titrice) koju je imala skoro svaka kuća .
Doručak je često bio i velika bundiva – turkinja, pečena na sađaku u krušne peći. Uz friško pečeni kruh ovo je bila prava poslastica. Takve tikve su se kuhale i pekle u svako doba dana. Izuzetno je prijala kuhana tikva namazana na kruh.
Kada se pekao kruh, nezamislivo je bilo da se ne ispeče od istoga tijesta lepinja velika ko točak, u vrijeme mrsa rastvorena po sredini i pomašćena svinjskom mašću, ali »da mast curi do lakata« i opet posuta solju i sitnom crvenom paprikom.
Uz kruh krumpir najvažnija namirnica
Krumpir je pored kruha bio druga namirnica u upotrebi. Željno iščekivana izjutra je mutana kompirača. Pleh (tepcija) za pečenje se namazao mašću, po njemu se poredali krumpiri sječeni na tanke ploške i zalili smjesom gustine palačinke od brašna, vode i soli i poprskali mašću. Obično se peklo po nekoliko plehova, jer su obitelji bile mnogočlane i uz to jelo se služio, posoljen, nagnječen između dlanova, crveni luk. Ovo jelo se spravljalo u dane mrsa, jer je zahtijevalo masnoću.
Krumpir se za doručak i pekao i kuhao. Najčešće se pekao s ljuskom, u pepelu ili u krušnoj peći ili u zidanom štednjaku (špojeru), u pećnici (rerne). Ovako pečen se najčešće posluživao s beskvasnom pogačom, a na Veliki petak ovo jelo je bilo pripravljano u svakoj šokačkoj kući. Kuhani krumpir se inače mogao naći često na trpezi za doručak, opet samo osoljen i popapren. U vrijeme mrsa se mogao prognječiti i preliti crvenim lukom prženim na svinjskoj masti i začinjenim s dosta sitne crvene paprike i s dodanom prženom slaninom. Uz to se lijepo slagala ukiseljena cikla. Krumpir se često kuhao u ljusci s velikim parčetom slanine uz dodatak kuhanih jaja i jeo opet s nagnječenim crvenim lukom.
Materama nije bilo teško izjutra ranije ustati, zamijesiti tijesto od brašna i vode, razvaljat kaglijom veliko ko točak od koli. Tako razvaljano tijesto se izrezalo na četverokute ili pravokute veličine otprilike 20x20cm, lokšice, i skuhalo ili samo u posoljenoj vodi ili u smjesi soka od rajčice i vode. Svatko sebi je uzimao na tanjur, solio, paprio, dopunio s češnjakom ili lukom, poprskao mašću, ako taj dan nije bila post, ako je bila onda se jelo bez masnoće.
U mom osobnom životu nisam srela Šokca ili Šokicu koji su se rado sjećali prove, odnosno proje, peciva od kukuruznog brašna. Očigledno da su se njome zasitili dugotrajnom upotrebom u vrijeme ekonomskih kriza, priželjkujući kruh i druge proizvode od pšeničnog brašna. U Sonti se nije pripravljala kuhana proja (kačamak).
– Kutralo! – osobno mi je znala reći svekrva (Kata Silađev, 1922. – 2010.) kada bih načela temu o proji. – Priviše je bilo zameti sotom provom. Sidimo uveče, predemo, šlingujemo, štrikamo, jel već šta je na redu, a mater u čije smo kuće, istom kaže: – De, cure, nek se digne koja, pa nek promiša provu.
Proja je već s večeri bila umiješena od kukuruznog, prosijanog brašna, tople vode i soli, stavljena na toplo mjesto, najčešće u zapećak uz peć i prekrivena krušnim tarkom. Ovo tijesto je zahtijevalo što češće miješanje, jer je bilo ukusnije i udesnije što god više dobije zraka. Čak i noću se po netko dizao iz kreveta da promijesi proju. Ujutro su se stavljali na tepciju (pleh) listovi opranog, ukiseljenog kupusa, a preko njih pripravljeno tijesto i preko njega opet kupus. Ovako se spremalo u korizmu i nemrsne dane adventa, a u mrsne dane se kupus izostavljao, pa se pleh namazao svinjskom mašću, a proja se odgore poprskala istom.
– A, ta jedva smo čekali da projde korizma, pa da ima makar masne prove.
Obično se tako završavala svekrvina priča o proji. Mada je proja bila tvrda, a naročito kad odstoji, ta, sve desnice izdereš i zube iskidaš, nije se bacala. Uvečer se natopila (mada opet nije bila meka kao kruh) mlijekom ili čorbicom od večere i pojela.
Inače, zimi, a i s proljeća, dok je još visio zavidan broj pola slanine u vojatu, koja je bila smrznuta, jela se tanko narezana s kruhom i nagnječenim crvenim lukom i češnjakom. Također, omiljen doručak je bio i pečena slanina, tanko izrezana, dužine 10 cm. Na toj masti se propržio crveni luk, na koji se dodalo nekoliko žlica brašna i mala žlica mljevene, crvene, ljuće paprike. Na sve to se dodao sok od rajčice s vodom u razmjeri 1:1, ukuhalo se u gušći sos i jelo uz pečene šnite slanine. Ako se oskudijevalo sa slaninom, ovakav se sos mogao napraviti s bilo kojom mašću i poslužiti uz vruću lepinju ili kruh.
Između doručka i večere
Od doručka do večere je dugo vremena za želudac bez hrane. S toga se u tom intervalu malo namazalo kruha s mašću ili pekmezom, ili malo kompota s kruhom, kokica, okrunjenog, kuhanog kukuruza, koji se kuhao u velikom loncu i stajao na toplom štednjaku s kutlačom, te je svatko mogao u bilo koje doba dana, kad ogladni malo prezalogajiti. Kukuruz se kuhao više zimi, a manje u proljeće, za dva do tri dana. Noću se iznosio u ostavu na hladno, a ujutro se odgrabila potrebna količina i opet stavljala na topli štednjak ili peć.
Sjemenke su bile također veoma zastupljene u ishrani. Najviše su se ljuskale (jele) sjemenke cuncukreta i bundive.
Djeci se u svako godišnje doba pripravljao griz, makar na vodi, ako u datom momentu nije bilo mlijeka u kući. Oni koji su imali kravu bili su bez brige. Uvijek se djetetu mogla dati gruda sira ili kriška kruha s kajmakom. Bake i majke su znale sačuvati šuške (suhe višnje), suhe šljive i vince kalotina (kriške krušaka i jabuka nanizane s jeseni u vijenac), oraja, te ponekada počastiti svoju unučad. Do jabuka se teško dolazilo. U dućanima ih je bilo rijetko, ali sokacima su išli prodavači jabuka sa zaprežnim kolima koji su dolazili izdaleka gdje su one uzgajane, te mijenjali jabuke za kukuruz, pšenicu, grah, sirovu kavu i sl. Sirova kava, sir i margarin je poslije Drugog svjetskog rata bila pomoć Amerike. Kako se u Sonti kava nije pila niti su bile poznate njene dobrobitne odlike, Šokci su je ili prodavali, najčešće gospojama iz Sombora, ili mijenjali za voće pristiglo od nakupaca.
Također, najpristupačniji obrok u slučaju gladi je bila prženica, prženi kruh, namazan češnjakom, posut solju i mljevenom crvenom paprikom, a u vrijeme mrsa namašćen s bilo kojom mašću. Opet osobno se sjećam da su bake, majke, matere, a i djedovi i očevi vrijeme od doručka do večere skraćivali samo uz komad kruha i nagnječenog crvenog luka ili cikle, komadom kruha i vina, a naročito u dane posta. Ako preko dana nije baš ničega bilo, jela se moča. Komad kruha se umočio u vodu, posolio i popaprio i bio je spreman za prezalogajiti. Djeca su obično tražila da se takav kruh pošećeri. Masna kruva je također bilo uvijek pri ruci. Namazao se kruh mašću, opet posolio i popaprio. Neki su stavljali od gore nasjeckan crveni luk, češnjak i ukiseljenu ciklu. Masni kruh su djeca najčešće voljela posuti šećerom. Preko dana se također puno jela pečena bundeva.
Za malu djecu i odojčad koja je sisala, kao dopuna hrane ili kompletan obrok se pripremalo pržito brašno. Krušno brašno (danas bi to bili tipovi brašna iznad T500, jer takva brašna sadrže visoki postotak B-vitamina, naravno, stari ljudi to nisu znali) se polako i strpljivo pržilo u šerpi na štednjaku pri tihoj vatri sve dok ne primi lijepu smeđu boju. Spravljala se veća količina, makar za tjedan dana, da se ima pri ruke. Kada se dobro ohladi, stavljalo se u duncane boce (flaše za kompot) i pokrilo papirom ili krpom. Obrok se pripremao kao kašica s mlijekom. Mogla je biti slatka i slana varijanta. To je jedno od omiljenih dječjih jela, tako da su i veća djeca iščekivala ostatke od maloga brata ili sestre, »za konzumiranje«.
U podne se maloj djeci spremala i posna juha samo od krumpira ili i s povrćem, s veoma sitnom taranom.
Večera
Jednom dnevno Šokac u Sonti je morao imati štogod kašikom (nešto sa žlicom) u sva godišnja doba. To znači da je moralo biti kuhano jelo s čorbom. Ako je bila večera s nekim izlivkom ili zapečeni krumpir sam ili s krvavicom, rebrima ili mesom, kompirača (u dane mrsa), kao predjelo se pravila čorbica ili juhica.
Opet mnogo je ovisilo o maštovitosti onoga tko je bio zadužen za kuhanje. U trapovima je u proljeće još uvijek bilo krumpira, cikle, mrkve, peršina, celera, pastrnaka, na vijencima sušene crvene paprike, a u vajatima graha, oraha, maka… U drvenim bačvama je bilo kiselog kupusa i paprike, rjeđe krastavaca. Kasnije u proljeće su sazrijevali grašak i mahune, koji su bili prava blagodat za kuhinju, jer su se kuhali graška i valjuščića i čorbaste maune.U ova jela su se stavljali mladi krumpirići, crveni luk, češnjak, obilno peršinovog lista, grašak i mahune. Mahune su majke kuhale u velikoj količini, te ostavljale na hladno u vojat, tako su djeca mogla jesti preko dana kad god ogladne dok su roditelji u polju.
U Sonti se ljeti mnogo kuhao sok od rajčice – sosa u boca (kao i danas) i spravljao u flaše za sva godišnja doba. Spravljao se u velikim kazanima i u pripremi je sudjelovala cijela obitelj zbog zahtjevnosti posla. Svako domaćinstvo je nastojalo pripraviti što više soka, jer je bio bitan sastojak u ishrani i kao namirnica i kao lijek preko zime i proljeća.
Sosa se kuhala na mnogo načina. Mogla je biti čorbica (rajčica i voda, prema ukusu), s dodatkom korijena celera, nekoliko suhih paprika s vijenca i parom sitnih glavica crnoga luka kao i čen, dva, češnjaka. U to se zakuhavala tjestenina (rizanci, valjuščići, tarana, trzani valjuščići ili kašikom valjušaka). Ovakva čorbica se najčešće spravljala posna, ali je moglo biti stavljeno i koji komat tanko, na dugačko sičene dimite slanine.
Od sose se u dane posta ili kad kuharica nije imala vremena mijesiti tijesto pravila kiselica, čorbica od kuhane rajčice iz flaše s veoma malim dodatkom vode, jako začinjena ljutom, sitnom paprikom, brašnom, malom žlicom octa i feferonama. U nju se tijesto nije zakuhavalo, jer je bila gušće konzistencije.
Za jelo kompira i valjušaka bi se moglo reći da je »jelo nacionale« Šokaca iz Sonte. Obično se na masti dinstao crveni luk na koji se nasjeckalo na kockice krumpira. Još se malo dinstalo i podlilo vodom, kojoj se kad provri, dodavalo peršina, celera, pastrnaka i suhe paprike, a ljeti svježe sa struka kao i nekoliko malih rajčica. Kad je povrće omekšalo, dodavalo se par žlica soka rajčice, malo sitne paprike i ukuhali se valjušci najčešće trgani (trzani) prstima. Ovo jelo su često pripremali svinjari i čobani s dodatkom prepržene, sitno sjeckane dimljene slanine i žlicom odvajanih od meko umiješene mase tijesta i ukuhanih kašikom valjušaka. Jelo se zvalo svinjarcki valjuški. Isto to jelo bez početnog upržavanja i masnoće se zove soparni (suparni) rizanci, jel valjuški ovisno koja je tjestenina ukuhana. Ovo jelo se zvalo još i asafricka.
Među tjesteninom je i jelo tisto na suvo. Ovo jelo se pravilo kada nije bilo jaja. Umijesi se tijesto od brašna tipa 500 s mlakom vodom. Ako se tijesto nekoliko puta premijesi i čeka, bude puno ukusnije. Razvalja se vrlo tanko, koliko dozvoli. Mogu se nožem sjeći valjušci (otprilike 4-5 x 4-5cm) ili rezanci kraći, a širi. Ukuhaju se kolutovi krumpira, ocijede od malo posoljene vode u kojoj su se kuhali, dosole, prognječe, pa im se doda kuhana tjestenina koja se ne treba oplahnuti hladnom vodom. Ne oplahuje se zato da se ne odvoji škrob za koji se lijepo zalijepi krumpir i zaprška. Na kraju se doda zaprška s dosta masti (u dane posta bez masti), na kockice crvenog, rezanog, prženog luka, uz dodatak mljevene crvene paprike. To se prelilo preko kuhane tjestenine i krumpira i dobro promiješalo. Po potrebi se dodavala tekućina u kojoj se tjestenina kuhala. Od preostale tekućine od kuhanja krumpira i tjestenine, kao i dodatka malo zaprške i gdje koje tjestenine i 1-2 kašike sose iz boce se napravila čorbica za predjelo. Uz nasuvo tista, zimi se jeo kiseli kupus i paprika, u proljeće zelena salata, a u ostala godišnja doba salata od sezonskog povrća.
Tisto devenjom je bilo omiljeno jelo, jer se pripremalo slatko, a kako je šećer bio na visokoj cijeni i razumljivo je. To su rezanci kuhani u slabo posoljenoj vodi, ocijeđeni i oplahnuti hladnom vodom, malo pomašćeni otopljenom mašću, preprženim mrvicama staroga kruha i posutim s malo šećera, a ako je negdje u kući zaostalo malo cimeta još posuto i s njim.
Skoro na isti način su pravljeni čikmaki (makom tijesto) orasima tista, grizom tista sa kojim se najviše jijo dunc od višanja, pekmezom tista…
Taški (džepovi) su također omiljeno jelo u Šokaca.
Zatim gomboci, tijesto od brašna, vode i malo soli, formirano između dlanova u loptice, pa kuhano u slanoj vodi, procijeđeno i oplahnuto hladnom vodom i preliveno uobičajenom zaprškom.
Žganci, tijesto od oko 80 % kuhanog, pa ohlađenog krumpira, 20 % brašna, 1 jajetom i malo soli, dužine 5 cm, napravljeno kao valjci, skuhano, posuto s preprženim lukom, mašću i crvenom paprikom.
Mogla je biti i druga varijanta, tako što se miješao na štednjaku krumpir (s malo vode u kojoj se kuhao) i brašno bez jajeta. Kad se ukuhalo samo u sebi, žlica se umakala u zapršku, pa se zahvatilo tijesta za jedan zalogaj, slagalo u zdjelu jedno na i uz drugo. Moglo se posuti preprženim mrvicama.
Žmara je umiješeno, slatko tijesto kao za palačinke, a zatim uz stalno miješanje prženo na mast.
Papreni rizanci je vrlo jednostavno jelo. To je kuhana slana tjestenina izrezana kao malo širi rezanci, posuta zaprškom.
Urišca je jelo koje se kuhalo isključivo u dane posta. S malo soli se ukuhalo u vodi oljušteno i usitnjeno sime bundive. Kad je dostignut zadovoljavajući okus, zakuhali su se tanji rezanci. Jelo je moglo biti u slatkoj i slanoj varijanti. Jelo se žlicom, jer je bilo čorbasto.
Simencom tista je kuhana tjestenina, posuta usitnjenim sjemenom tikve. Mogla je biti slatka i slana varijanta.
Grah se u Sonti najviše kuhao utorkom. U dane mrsa u njega se stavljalo mesa, slanine, kobasice, suhe kosti, a ako je post, spravljao se bez mesnih dodataka. I u posni grah i u masni se stavljalo kao i danas pastrnak, peršin, mrkva, crni luk, češnjak, osušena paprika s vijenca kao i mljevena. Tu su recepti isti kao i prije. Sonćani najviše vole gra i obaška tista. Ovo je i danas omiljeno jelo. Sastoji se od čorbastoga graha koji se sipa u tanjur preko kuvani rizanaca na vodi.
Grah je mogao biti skuhan malo rjeđe s raznim navedenim vrstama povrća i u njega su se utrzali valjuščići.
Bez obzira jesu li tjestenine bile slatke ili slane njima je prethodila čorba. Najčešće su to bili u sose rizanci ali i druge čorbice.
Jedna od omiljenih čorbi je bila i ajnpre supa. Ova čorba se često kuhala i za doručak i za večeru. Staklasto se upržio crveni luk, dodala se žlica ili više brašna (prema količini juhe), malo se upržilo i na to se dodala voda i sol. Pustilo se da tiho ključa, a kad luk omekša, umutilo se jaje i stavilo u juhu. Ako je bilo dovoljno jaja u datom momentu, stavilo se svakome u obitelji po jedno polako spuštajući u ključalu juhu da ostane u cilo.
U proljeće uz slanu tjesteninu se najviše jela zelena salata, u Sonti nazvana salat, a kao što smo vidjeli iz prethodnog iznesenog, crveni i ljubičasti luk, češnjak, kisela cikla, kupus i paprika i svježa rotkva iz trapa. Sve što se od povrća kiselilo za zimu stavljalo se u drvene bačve, a manje količine u staklene, velike flaše.
Sva tijesta kao i kruh su spravljana od krušnoga brašna, osim kolača i tijesta za nedjeljnu juhu.
Od kolača su se pripravljala najviše kisela tijesta, slatka ili slana, opet s priručnim plodovima koji su mogli opstati preko zime. To su razne štrudle, što bi Šokci u Sonti rekli gibanice ko noga debele. Razvlačena tijesta sa sirom, bundevom, a za Uskrs makom i orasima, kao i razni keksovi na mašinu. Do šezdesetih godina XX. stoljeća se nisu mnogo pravili kolači s filom. Šlag i pavlaka uopće nisu bili u jelovniku (osim kiselog kajmaka i ostalih mliječnih proizvoda), mada je u selu bilo mnogo krava. Ovo je bila nepoznanica. Ako je na neki malo bolji kolač trebalo staviti šlag, on se pripravio od bjelanjaka sa šećerom. Margarin također nije bio u širokoj upotrebi. Kolači su se pravili sa svinjskom masti, pa čak i glazura »od čokolade«. Otopila se mast s malo šećera, dodala štangla čokolade i više kakao praha i prelila preko pite.
U korizmu su se izbjegavali peći kolači, ali ako se netko zaželio, nedjeljom ili blagdanom bi se pripravili. Drugim danima se ponekad pripravljala otezana bundivara, sirovača, palačinke, a ponekada i kolačići (krafne).
Od pića se konzumirala rakija i vino. Vino se čak u malim količinama davalo i djeci. Djeca baš nisu imala izbor pića. Baka mi je govorila: Ta, kupimo za jajce, niki šećer kod Pere Berneta, turimo u bocu, pa mućkaj, mućkaj i onda ta voda bude slatka, pa je popiješ. Onda, drugi što čeka reda, napuni bocu vodom notaj šećer, pa isponova… Djeca su često pravila i soda-vodu. U čaši vode se stavljalo malo octa i na vrh noža sode-bikarbone. Kada izvrije popije se i djeluje vrlo osvježavajuće.
Nekada, prije svakoga jela u Sonti (mada ovo i danas upražnjavaju mnogi vjernici), Šokci su se prekrižili u znak Božjeg blagoslova, a poslije jela bi rekli: Fala Bogu dragomu što nas je naranijo i napojijo, ili samo Fala Bogu, opet uz znak Križa.
Osobno bih rekla da je prehrana Šokaca u Sonti bila zdrava, za čime danas žudimo, ali nedovoljna i neraznovrsna. Nije bilo mesa koliko bi trebalo, ni masti bilo koje vrste, a ni šećera. Ljudi su jeli da bi mogli raditi, a ne da bi što više uživali i probali sve što god se može. Sami su uzgajali svoje povrće i žitarice, hranili stoku i živinu svojim proizvodima, bez ikakvih kemikalija i predstartera i startera. Gojaznih ljudi u cijelome selu se moglo izbrojati na prstima dvije ruke. Stara izreka kaže: Ta, ne moraš baš sve pojist isprid tebe. Gledaj da i drugomu ostane. Ili: Ne moraš se najist da baš prstom možeš dosegnit.
Ruža Silađev
