Širom Vojvodine
Arhiv od 20.000 čuvara prošlosti
Marinko Piuković za sebe kaže da je zaljubljenik i strastveni sakupljač starih fotografija i priča i običaja koje one pričaju, a mi kažemo da je njihov ozbiljni kolekcionar koji ih posjeduje preko 20.000. Sve su digitalizirane, pohranjene u njegovom računalu, razvrstane i opisane, a dobar dio njih posjeduje i u originalu. Najviše fotografija u svojoj arhivi ovaj Subotičanin ima o običajima i važnim događajima bunjevačkih Hrvata, a interesira ga, kaže, i povijest grada.
»Posebno me zanima stara fotografija na kojoj se vidi ljepota nošnje nas Hrvata Bunjevaca i naših običaja. Volim i fotografije koje pričaju priču o tamburašima, starim tamburaškim orkestrima, graditeljima tambure i svemu vezanom za tamburu«, navodi Piuković.
Plod višegodišnjeg angažmana
Iako je stare fotografije počeo prikupljati prije 15-ak godina, Piuković kaže kako je ljubav prema tome prisutna još od ranije.
»Još od malih nogu volim istraživati, cunjati. Tu moju osobinu je primijetila još moja majka Etela, kod koje sam kad bih otišao kao dijete na salaš, znao sve ladice pregledati, iscunjati, ali i sve vratiti kako je bilo«, priča Piuković.
Piuković je odrastao u obitelji koja je znala i zna čuvati starine. Njegov otac Grgo Piuković također je prikupljao stare fotografije, pretežno obiteljske i one koje prikazuju običaje Hrvata Bunjevaca poput Dužijance i Prela.
»Mi djeca smo uvijek te stare albume s poštovanjem pregledavali, a mene je to posebno zanimalo. Odrastao sam uz te stare fotografije i naučio ih cijeniti još od malih nogu«, kaže Piuković.
Njegov otac je fotografije koje je posjedovao i sistematizirao objavio 2010. godine u knjizi Sto bandaša i bandašica. Marinko mu je pomagao u prikupljanju građe za knjigu te je od tada, kaže, započeo prikupljati fotografije i za svoju zbirku.
»Sakupljajući fotografije o Dužijanci za potrebe očeve knjige od vlasnika sam tražio i druge fotografije koje su vezane za našu nošnju, običaje, salaše... Tada sam kupio skener i počeo skenirati te fotografije, prije svega za monografiju Sto bandaša i bandašica, ali i za svoju zbirku. Za svaku fotografiju sam zabilježio između ostaloga i u čijem je vlasništvu.«
Ipak, brojka od 20.000 fotografija ne može se prikupiti preko noći. Piuković kaže kako je to plod njegovog višegodišnjeg angažmana da sačuva od zaborava trenutke iz prošlosti. Do fotografija, navodi, sada najčešće dolazi tako što mu se ljudi sami javljaju i poklanjaju, jer znaju da će ih on adekvatno sačuvati i sistematizirati, a kaže imao je i svoje dobavljače pa je fotografije i otkupljivao.
»Ljudi koji prodaju starinu na Buvljaku znaju da skupljam stare fotografije pa su mi ih i donosili. Otkupljivao sam ih, a nekada sam čak plaćao i samo da ih skeniram. Bilo je tu raznih cijena od euro pa čak i 10 za jednu fotografiju.«
Dobroj fotografiji posvećuje se puno pažnje i u Udruzi bunjevačkih Hrvata Dužijanca čiji je Piuković direktor. Navodi kako udruga sa svojih manifestacija imaju kvalitetne fotografije, ali i da im nedostaju umjetničke. »Imamo svog fotografa koji isprati svaki događaj. Fotografije budu dostupne na našim društvenim stranicama i kasnije objavljene i u časopisu Revija Dužijance. Smatramo da je važno i trudimo se predstaviti ovu manifestaciju kvalitetnim fotografijama, jer fotografija ostavlja veliki dojam kod ljudi. Trudimo se objavljivati puno fotografija, kako bi se vidjelo i dokumentiralo što više sudionika u nošnji, gostiju... Ono što nam nedostaje u svemu tome je malo više fotografija koje imaju umjetničku vrijednost«, kaže Piuković.
Zbirka o Peri Tumbas Haji
Najdraže su mu, kaže, fotografije koje posjeduje iz razdoblja prije Prvog svjetskog rata. Ponosan je Piuković i što posjeduje najbrojniju zbirku fotografija o glazbeniku Peri Tumbas Haji.
»Imam oko 100 fotografija Pere Tumbas Haje, baš fotografija, plus ono što je digitalizirano i što već postoji u Gradskom muzeju. Zbirka fotografija iz njegovog života mi je posortirana na djetinjstvo, njegove obiteljske fotografije, njegove umjetničke, razdoblje između dva svjetska kada je bio u pedagoškom poslu, kada je bio član i voditelj tamburaške sekcije Bunjevačkog momačkog kola, njegov profesionalni angažman kada je bio član tamburaškog orkestra Radio Beograda te fotografije sa sprovoda.«
Kako kaže, zbog velike vrijednosti fotografija, u planu mu je izdati monografiju o ovome glazbeniku. Piuković ističe da fotografije ne prikuplja samo za sebe nego da budu dostupne i služe javnosti; prije svega hrvatskoj zajednici.
»Ako sve ove stare fotografije ostanu u mojim ladicama ili folderima računala, onda godine mojega prikupljanja ne vrijede ničemu. Fotografije koje imam trebaju i želim da budu dostupne i široj javnosti, ali ne kao sirovi materijal da ih svatko može tumačiti kako želi nego u nekom obliku poput kataloga, monografije...«
Fotografije iz svoje arhive Piuković objavljuje u suradnji sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata na stranici Topoteke – hrvatisrbija.topoteka.net.
»Na Topoteci sam objavio više tema, a najcjelovitija je Dužijanca u Subotici jer je postavljeno po jedna ili dvije fotografije sa svake Dužijance, od najstarije sve do 2010. Objavljivao sam i fotografije običaja poput polivača, tamburaških banda i pojedinačne fotografije osoba na kojima se dobro vidi garderoba, tj. nošnja. Imam puno materijala koje bih još mogao objaviti, a sljedeće u planu mi je da postavim fotografije kraljica.«
J. D. B.
