Tema
Vojvodina više nije tema
»Srbija nikada nije prihvatila autonomiju Vojvodine, jer nikada nije razumjela Vojvodinu. To je drugačiji civilizacijski kulturni model«, kazala je glavna urednica vojvođanskog portala Autonomija Branka Dragović na tribini Nezavisnog društva novinara Vojvodine »Ustav Vojvodine – Babaroga memorandumske Srbije« koja je održana 28. veljače povodom 50. godišnjice od usvajanja Ustava Socijalističke Autonomne Pokrajine Vojvodine u Jugoslaviji 1974. godine.
»Posljednji jugoslavenski Ustav usvojen je 1974. godine, nakon čega je donesen prvi, i do sada jedini, vojvođanski Ustav – 28. veljače iste godine – koji joj je omogućio visok stupanj samouprave i do tada nezabilježen izuzetan ekonomski, društveni i kulturni razvoj. Taj Ustav je u jugoslavenskoj federaciji garantirao zakonodavnu, izvršnu i sudsku autonomiju, pravo na imovinu i raspolaganje svojim prihodima. Ustav je srušen Miloševićevim uličnim pučem, u takozvanoj antibirokratskoj ili bolje reći jogurt revoluciji listopada 1988. godina, i u sljedećim godinama je počelo Miloševićevo razbijanje Jugoslavije«, rekao je Dinko Gruhonjić.
»Što se dogodilo s Vojvodinom za ovih 36 godina od jogurt revolucije? Vojvodina je ostala u zoni sumraka, ona je devastirana u privrednom smislu. Njen multikulturalizam je duboko narušen. Ako se maknemo iz Novog Sada gdje se možda može i osjetiti neki privid dinamičnosti zbog velikog sveučilišta, vidjet ćemo devastirana vojvođanska sela od kojih neka izgledaju kao Vukovar '91., iako nije bilo rata. Vojvođansko zemljište je rasprodano, vojvođanski kanali su zaparloženi, industrija je uništena i ne postoji i to je ono što nam je dala ona krilatica 'oj Srbijo iz tri dela ponovo ćeš biti cela'. Zbog čega se još uvijek plaše ovako devastirane Vojvodine, ima li uopće Vojvodine u aktualnom poretku u Srbiji ili je na djelu pokušaj potpunog poništavanja Vojvodine čak i kao geografskog pojma? Postoji li uopće vojvođansko pitanje i je li se raspad Jugoslavije završio?«, to su pitanja koje je voditelj ove tribune, programski direktor Nezavisnog društva novinara Vojvodine Dinko Gruhonjić postavio na njenom početku.
I dalje sumnjiva
Novinarka Branka Dragović je rekla kako je Vojvodina »sumnjiva«, jer je »ideologija koju baštine njeni protivnici na klimavim, staklenim nogama i nema nikakvo značajnije uporište. A da je Vojvodina i dalje 'pitanje' govori njihov strah.
»Ja često čujem priče kako se stalno vrtimo u krug i nikako ne možemo izići iz tog začaranog kruga. Mislim da smo ostali u tom krugu 'događanja naroda' iz '88., te estetike koja se pojavila u Novom Sadu i u drugim vojvođanskim varošima, koja se prelijevala u Crnu Goru, pokušalo se u Sloveniji, po Hrvatskoj i mi to gledamo i danas«, rekla je ona.
»Ni do danas nitko nije doveo u pitanje Miloševićevo naslijeđe i posljedice te politike, nitko nije doveo u pitanje način kako je sklopljen mir u Bosni, kako je nastala Republika Srpska, što se dogodilo u Vojvodini, što se događalo u Hrtkovcima, zato što je to ista ideologija i to njima nije bilo sporno. I nitko nije ni pokušao pokrenuti proces suočavanja s ratnim zločinima, zar to nije očigledno?«, zapitala je Dragović.
Književnik Svetislav Basara rekao je kako je usud Srbije etnonacionalizam – »nešto što samo sebe generira, i koliko god gubilo u tim gubicima samo vidi motiv dalje nastaviti tu borbu«.
»To je primijetio pred kraj života i Slobodan Jovanović, koji je napisao kako 'na žalost, Srbi nisu uspjeli izgraditi niti jedan drugi kulturni model osim nacionalističkog, što će reči centralističkog i pri tom nisu u stanju održati ni centralizam'. Ljudi koji žele sve kontrolirati nisu u stanju kontrolirati ni sebe tako da je to, bojim se, jedan krug koji će ostati zauvijek zatvoren«, rekao je Basara.
Što se tiče Vojvodine, rekao je kako je njena tradicija bila bitno drugačija i da je strategijska greška bila »što nije bilo pameti da se preuzimaju iskustva Vojvodine koja je već bila zagazila u Srednju Europu, nego su ako su i pozivali neke Vojvođane da pomognu zvali kojekakvim pogrdnim imenima«.
»Ono što je bilo najbliže civiliziranom svijetu je potisnuto«, zaključio je Basara.
Sociolog Aleksej Kišjuhas je ocijenio da je situacija danas slična, ali i mnogo teža nego 1988. jer je »sjećanje na autonomijuVojvodine ugašeno i ono blijedi i ta jedna vrsta tradicije se gasi«.
»Nove generacije se ne sjećaju multietničkog, europskog, modernog karaktera Vojvodine, a sam vojvođanski identitet nema tko njegovati. Mi danas govorimo o egzodusu Srba s Kosova, ali ne govorimo o egzodusu Slovaka, Mađara, Hrvata iz Vojvodine koji je počeo ne mnogo prije toga«, rekao je Kišjuhas.
Po njegovoj ocjeni '88. je u pitanju bio puč koji je bio državno organiziran, a koji je transformiran u istinsku kontrarevoluciju, jer su se dogodile tektonske promjene u društvenoj strukturi, »jedna dubinska suštinska sječa kadrova, otimanje imovine, preraspodjela te imovine...«.
Politolog Boris Varga je rekao kako je Ustav Vojvodine bio »vrhunac civilizacijskog, društvenog, ekonomskog i političkog dosega« i jedino je zahvaljujući povijesnim okolnostima on bio moguć ali se nikada više takav ustav neće dogoditi.
»Imali smo mi još jednu revoluciju, a to je petolistopadska 2000. i to je bila šansa da se vrati taj ustav i ta vrsta autonomije Srbiji. Ali i proeuropska dosovska koalicija bila je heterogena i nacionalistička i dugo se to pitanje otezalo i donijelo se nešto što je daleko tanje, minornije, možda nešto veće od municipalne autonomije, a odmah nakon dolaska SNS-a 2012. i to je osporeno većim dijelom«, rekao je Varga.
Osvrnuo se i na, kako je rekao, »populističke, šovinističke i opasne ideje poput parole ‘Vojvodina Vojvođanima’«.
»Posebno je bila opasna priča o dođošima, to je isto dio vojvođanskog šovinizma jer je veliki rascjep između te elitne visokocivilizirane ideje građanske i humanističke i s druge strane te prizemne o dođošima, pa su čak neki veoma popularni glazbeni autori pravili sebi popularnost na tim temama«, kazao je Varga.
Nepoželjna autonomija
U nastavku tribine su se sudionici osvrnuli i na djelovanje različitih političkih stranaka prije i poslije Miloševića.
Dragović je rekla kako se 1988., dolaskom Miloševića, nije dogodio nikakav famozni zaokret u odnosu prema Vojvodini.
»Srbija nikada nije prihvatila autonomiju Vojvodine, jer i Ustav 1974. je donesen zbog odnosa u federaciji. Već 1976. nastaje prvi dokument kojim se napada Ustav iz 1974., takozvana Plava knjiga kojom se okupljaju političari i intelektualci. Deset godina se oni 'tuku' oko ustavnih nadležnosti Vojvodine i jedan od razloga zašto vojvođanski delegati na osmoj sjednici nisu podržali Ivana Stambolića je jer je htio rezati ustavne nadležnosti. Nije se Srbija uopće radovala tom ustavu iz '74., jer ona nikada nije suštinski razumjela Vojvodinu. I kad je 1918. Vojvodina ušla u sastav Srbije pa i ‘90-ih je služila isključivo kao ratni plijen. Beograd nije nikada prihvatio da netko drugi ubira pare i odlučuje«, rekla je Dragović.
Kišjuhas je rekao kako se zaboravlja vrlo vibrantni politički pluralizam u Vojvodini kojeg više nema, među ostalim zahvaljujući i djelovanju Demokratske stranke.
»Bio je veliki broj autohtonih, regionalnih i nacionalno-manjinskih stranaka čak i ‘90-ih godina. Koalicija Vojvodina je bila sačinjena od Reformista, Lige socijaldemokrata Vojvodine i Narodne seljačke stranke Veselinova. Postojala je Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara, koja se kasnije pocijepala, pa Demokratski savez vojvođanskih Hrvata koji se također pocijepao; bila je vrlo živa politička situacija s autohtonim strankama koje su sve bile provojvođanske i vrlo demokratski nastrojene. Sve to je vrlo sustavno urušeno i uništeno velikim dijelom i delovanjem Demokratske stranke nakon 2003. i političko organiziranje koje bi imalo Vojvodinu u prvom planu je nestalo. A nama je prepušteno da se bavimo jednom vrstom kulturne, multikulturalne baštine, salaši, idi mi dođi mi, jedna provincijalizacija Vojvodine s čilašima i svim ostalim, kao neki prostor koji kao da nikada nije bio najrazvijeniji industrijski dio Srbije s brojnim tvornicama već kao neki prostor u kojem se samo jedu riblje čorbe i paprikaši i turisti dolaze iz Beograda«, rekao je Kišjuhas.
Basara je istaknuo kako je smatrati razdoblje poslije 12. ožujka 2003. nekakvim demokratskim razdobljem »kretenizam krajnje vrste«.
»Milošević je bio spremniji prihvatiti autonomiju Vojvodine negoli Koštunica i Ćosićeva ekipa, jer ju je Milošević ukinuo iz pragmatičnih razloga kako bi ukinuo kosovsku autonomiju. Glavni udar nacionalizma počinje poslije ubojstva Đinđića. Tada počinje klerikalizacija, tada počinje fašizacija, stvaranje paravojnih i poluvojnih formacija. Doduše, sve se to radilo u rukavicama i radilo se do onog momenta kada se više nije moglo i kada su Koštunica i Tadić lijepo predali vlast Vučiću na tacni«, rekao je Basara.
Dodao je kako ni Đinđić baš nije bio oduševljen idejom obnove vojvođanske autonomije, ali i da nije imao manevarskog prostora.
Varga je dodao kako je Vojvodina bila prva na udaru raspada Jugoslavije i da se danas stvaraju nove matrice, nove veze koje povezuju taj novi srpski svijet gdje je Vojvodina sjeverna Srbija i gdje treba skloniti pitanja prava u drugi plan, a baviti se folklorom, gastronomijima, etno jelima, jednom vojvođanskom šarenicom u što se Vojvodina i pretvara u jedan »gulaš multikulturalizam« .
J. D.
