Kultura
Impresionist vojvođanskoga podneblja
U srijedu, 13. ožujka, navršilo se sto godina od smrti slikara Stipana Kopilovića. Jedan je od rijetkih slikara impresionista vojvođanskoga podneblja. Njegovi malobrojni sačuvani radovi svjedoče nam o talentu koji je posjedovao, a kojega je samo djelomice realizirao u svojemu kratkom životu umjetnika samotnjaka. U službenim dokumentima njegovo se ime pisalo Kopilovity István, dok je on svoje radove do 1918. potpisivao uglavnom inicijalima i oznakom godine nastanka rada, a nakon Prvog svjetskog rata svoje je slike signirao kao Stevan Kopilović.
Školovanje
Slikar Stipan Kopilović rođen je 24. ožujka 1877. godine u Bajmaku kao sedmo dijete u obitelji siromašnih roditelja Feliksa i Klare (rođ. Parčetić). Osnovnu školu pohađao je u Bajmaku, nakon čega je izučio brijački zanat te je svoju karijeru započeo kao seoski brijač. Njegove mušterije zapazile su slike koje je izrađivao i postavljao u brijačnici te prepoznali njegov talent. S preporukama i stipendijom Kalačke nadbiskupije, Grada Subotice te pojedinaca i imućnijih Bajmačana odlazi u Budimpeštu. Tamo je započeo akademsku naobrazbu kao student umjetničkog rezbarstva u klasi profesora Gusztáva Morellija na Državnoj mađarskoj školi za primijenjenu umjetnost u razdoblju 1900. – 1902. godine. Nakon dvije godine Kopilović upisuje grafički odsjek i studira kod Petera Halma na Bavarskoj kraljevskoj slikarskoj akademiji. Poslije boravka u Münchenu nakratko se vraća u Bajmak 1904. gdje je dobio jednu školsku učionicu na korištenje kao atelijer. Novinar Béla Schóber napravio je tom prigodom jedini intervju za njegova života koji je objavljen u subotičkom tjedniku Bácsország.
Putovanja i povratak u zavičaj
U periodu 1907.-08. angažiran je na oslikavanju dograđenog dijela župne crkve svetih Petra i Pavla u Bajmaku. Pretpostavlja se da je netom prije i poslije ovog posla boravio u Parizu, a 1908. je otputovao u Italiju, posjetivši Firencu i Rim u neostvarenoj namjeri da tamo nastavi studije. Poznato je da je bio upisan kao student druge godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Budimpešti tijekom akademske 1908.-09. godine. Na jesen 1909. ponovno je otišao u Pariz, živio je u predgrađu Marnes-la-Coquette, gdje se izdržavao brijačkim zanatom, ali nije poznato koliko se dugo tamo zadržao. Za vrijeme Prvog svjetskog rata biva ranjen te u bolnici u Budimpešti upoznaje njegovateljicu Terezu, svoju buduću suprugu. Ubrzo po završetku rata biva i sudionikom događanja oko mađarske Komune 1919. godine (nije poznato u kakvoj ulozi), nakon čega se u strahu od »bijelog terora« s obitelji vraća u zavičaj, u Bačku Topolu, gdje dobiva radno mjesto šefa ispostave socijalnog osiguranja. U novoj sredini, iako samozatajan, brzo se povezuje s lokalnim slikarima, osnivačima kratkotrajnog Društva likovnih umjetnika Vojvodine 1923. godine.
Izložbe
U Subotici, rujna 1923. godine, u tadašnjem hotelu Zlatno jagnje (današnji Dom vojske) na Izložbi subotičkih likovnih umjetnika Kopilović je predstavio svoje radove, što mu je jedina zabilježena izložba za života. Osim njega izlagali su i Sándor Oláh, Árpád G. Balázs, Károly Bárányi i drugi. Mjesec dana nakon njegove smrti radovi su mu bili izloženi u prostorijama Kasine u Subotici na drugoj kolektivnoj izložbi subotičkih slikara. Pod pokroviteljstvom kolekcionara dr. Joce Milekića na Izložbi bačkih umjetnika 1932. u predvorju subotičke Gradske kuće izložene su i njegove slike Pejzaž, Pristanište te Brod na Seini. Gradski muzej Subotica je 1961. godine iz zbirke Bačke galerije dr. Milekića otkupio Kopilovićeve radove, a 1991. priređena mu je retrospektivna izložba. Zavičajna galerija Vinko Perčić u Subotici priredila je također veliku izložbu Stipana Kopilovića 11. X. – 9. XI. 2007. godine povodom 130 godina od njegova rođenja.
Stil i ostvaština
Kopilovićev stil varirao je od početnog realističkog pristupa, korištenja impresionističkog postupka i palete u zreloj fazi te kasnijih radova rađenih u kombinaciji plenerizma i ekspresivne geste. Pejzažni motivi dominirajući su u njegovom sačuvanom opusu, ali nije mu bilo strano ni portretno slikarstvo ni klasične teme. Slikao je gotovo isključivo u tehnici ulja na platnu, povremeno na kartonu ili drvenoj ploči, dok je zidni oslik ostvario tempernim bojama.
Sačuvano je dvadeset i sedam njegovih slika te četiri zidne kompozicije u crkvi svetih Petra i Pavla u Bajmaku. Ove je freske 1983. godine restaurirao Dušan Nonin, slikar-konzervator Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika.
Kopilovićeve slike se danas nalaze u Gradskom muzeju Subotica, Zavičajnoj galeriji Dr. Vinko Perčić u Subotici, Subotičkoj biskupiji i u privatnom vlasništvu.
Stipan Kopilović preminuo je iznenada, nakon kratke bolesti, 13. ožujka 1924. godine. Točan datum smrti utvrdio je povjesničar umjetnosti Bela Duranci u istraživanju Kopilovićeve biografije. Pokopan je na Istočnom groblju u Bačkoj Topoli, a njegova supruga se s dvoje djece trajno odselila u Budimpeštu.
O njegovom liku i djelu Bela Duranci opširno je pisao u monografiji Slikar Stipan Kopilović 1877-1924 (prvo izdanje NIP Subotičke novine, 1991. te drugo dopunjeno izdanje Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, 2011.).
Priredio: Branimir Kopilović
