Kultura
Povijest kulture, kulturne prakse i potreba osnutka profesionalne ustanove
Nanovo ćemo istaknuti kako su Hrvati u Vojvodini u velikoj većini višestoljetno domicilno stanovništvo u sjevernoj srbijanskoj pokrajini i predstavljaju relativno heterogenu nacionalnu zajednicu. Vlastita im je domicilnost na ovome području posljedica složenih migracijskih procesa u južnim krajevima Srednje Europe i zapadnoga dijela Balkana u relativno dugoj povijesti. Naime, u različitim su razdobljima – još od poznog srednjeg vijeka, zbog različitih razloga i s različitih su područja današnjih država Hrvatske i Bosne i Hercegovine Hrvati naseljavali teritorij Bačke, Srijema i, u manjem broju, Banata. Na ovim prostorima oni žive i postoje, izuzmu li se malobrojne skupine Hrvata u rumunjskom dijelu Banata, kao najistočniji, rubni dio hrvatskoga etničkog prostora, koji je sve do danas, istina u različitim omjeru i stupnju, sačuvao svoju nacionalnu opstojnost.
Važno je istaknuti kako su subetnički dijelovi Hrvata u Srbiji – Bunjevci i Šokci u Bačkoj, skupine Hrvata u Banatu, te Hrvati u Srijemu, živeći u različitim državno-pravnim sustavima, tijekom povijesti imali zasebne, među sobom čak i različite, nacionalno-integracijske procese, kao i uopće procese društvenoga razvoja, što je sve ostavljalo posljedice i na njihov društveni život u sadašnjosti. Budući da su kroz povijest bili na hrvatskoj etničkoj i zemljopisnoj periferiji te pod utjecajem asimilacijskih politika koje su vođene prema njima, njihova integracija u modernu hrvatsku naciju, osim što je zakašnjela, nije bila potpuna, zbog čega se nekim skupinama hrvatskog naroda i danas hrvatski nacionalni identitet čini krhkim i znade dovoditi u pitanje, pa čak i osporavati.
Hrvati u Vojvodini su stara zajednica…
Kada je riječ o novijoj povijesti, Hrvati u Vojvodini su u vrijeme socijalizma imali status »konstitutivnoga naroda«, što je sa sobom donosilo Hrvatima u SFRJ izvan SR Hrvatske, izuzme li se vrijeme neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, i nepostojanje vlastitoga identitetskog i nacionalnoga institucionalnog okvira. Posljedica takva statusa jest da u Vojvodini za vrijeme socijalizma Hrvati nisu imali veći broj prepoznatljivih atributa manjinske nacionalne zajednice, kao što su institucije, profilirana elita, zajedničko i organizirano djelovanje, vlastita javnost, niti su imali priliku, izuzme li se djelovanje Katoličke Crkve, ostvarivati manjinska prava unutar suvremenih institucija koje formiraju nacionalnu svijest ni u jednom području – obrazovanje i informiranje na materinjem jeziku, te mogućnost organiziranoga rada na očuvanju i razvoju vlastitoga kulturnog naslijeđa i kulturnoga stvaralaštva uopće.
S druge strane, novi politički i državni projekt Srbije, koji se počeo stvarati koncem osamdesetih godina, a realizirati početkom devedesetih godina XX. stoljeća na čelu s neprikosnovenim srbijanskim političkim vođom Slobodanom Miloševićem, nije pokazivao nimalo razumijevanja niti, pak, spremnost, unatoč postojanju inicijativa od strane pojedinih hrvatskih institucija – prije svega političke stranke Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, da nešto učini na planu uspostave manjinskih institucija za građane hrvatske nacionalnosti u Vojvodini, kao ni za mogućnost ostvarivanja manjinskih prava unutar od strane države osnovanih institucija. Istodobno, u to je vrijeme bilo najmasovnije kršenja ljudskih prava i etnički motiviranog nasilja spram Hrvata u novijoj povijesti.
Prva profesionalna institucija u području kulture
Vjerojatno najznačajniji događaj u području kulture Hrvata u Vojvodini u XXI. stoljeću bio je osnutak Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata 2008. godine. Naime, početkom rada – 1. siječnja 2009., dakle prije točno 15 godina, prve profesionalne institucije u području kulture stvorena je jedna od najvažnijih pretpostavki da se kulturi vojvođanskih Hrvata, kao složenom, jedinstvenom, cjelovitom i relativno samostalnom fenomenu u multikulturalnoj Vojvodini počelo pristupati na sustavniji, stručniji i primjereniji način. Posljedice toga vidljive su kroz brojne rezultate ZKVH-a i njegova neprikosnovena liderska pozicija u području kulture Hrvata u Vojvodini, a ova je vrijedna obljetnica povodom da se svi skupa podsjetimo kako je došlo do njegovog osnutka.
… mladih, novoosnovanih institucija
I tek je nakon više od deset godina, koliko je postojalo od strane političkih i drugih institucija Hrvata u Vojvodini, zalaganja za rješavanje njihova statusa i položaja, formalno bio priznat status nacionalne manjine – to se dogodilo nakon pada Miloševićeva režima u vrijeme vladavine Zorana Đinđića (2001. – 2003.) u Srbiji. Naime, nakon promjene vlasti u listopadu 2000. godine učinjeni su značajni pomaci glede unaprjeđenja društvenog položaja i ostvarivanja manjinskih prava Hrvata u Vojvodini. To se odnosilo kako na suobličavanje normativnoga okvira europskim standardima donošenjem tzv. saveznog Zakona o pravima i slobodama nacionalnih manjina, tako i na planu izgradnje pratećih institucija manjinske zajednice i primjene novog zakonodavnoga okvira.
Spomenuti je zakon za posljedicu imao, s jedne strane, početak ostvarivanja manjinskih prava Hrvata u državnim institucijama, prije svega obrazovanje od školske 2002./03. godine, proračunsko financiranje ostvarivanja manjinskih prava, npr. izdavanje tjednika Hrvatska riječ te razvitak institucionalnog okvira – Hrvatsko nacionalno vijeće je utemeljeno 2002., Novinsko-izdavačka ustanova Hrvatska riječ također 2002., u području kulture osnovano je dvadesetak hrvatskih udruga nakon 2000., a vrhunac je bio formalno-pravni osnutak Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata u prvoj polovici 2008. godine. Sam početak rada, nakon provedenih svih potrebnih radnji za konstituiranje (izbor Upravnog odbora, donošenje Statuta i drugih pravnih akata, osiguranje prostora za rad, imenovanje inokosnog tijela, donošenje prvog Programa rada…), bio 1. siječnja 2009.
Osnovno o kulturi i kulturnim praksama
Da bismo bolje razumjeli potrebu za osnutkom, ali i svrhu i važnost djelovanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, najprije trebamo pojasniti samo značenje pojma kulture, zatim narav njezinoga postojanja i užljebljenje u društveni život hrvatske zajednice u Vojvodini tijekom povijesti te aktualno stanje u vrijeme pred osnutak prve profesionalne ustanove u području kulture među Hrvatima u Srbiji.
Pod kulturom se uobičajeno u literaturi razumijeva izuzetno složena povijesna i društvena pojava, koja u sebi uračunava »cjelinu vrijednosti, predodžaba, praksi i institucija koje određuju i čine život svake ljudske grupe«. Iste se onda prenose i prihvaćaju u procesima učenja i drugih vrsta socijalnoga prenošenja. U svojemu, pak, užem značenju kultura se odnosi na »individualno duhovno stvaralaštvo« i njegove materijalne i nematerijalne tragove kao posljedica u područjima znanosti, umjetnosti i tvoračkih umijeća, od čega se onda dio ustaljuje u onome što se naziva običaji.
Kada je riječ o mjestu i važnosti kulture za život nacionalnih zajednica, napose onih u manjinskom položaju i njihov kolektivni identitet, tada se prije svega misli na njezino uže značenje: razgranata mreža ljudskih nastojanja u područjima znanosti (ponajprije društvenih i humanističkih), umjetnosti (književnost, glazba, vizualne umjetnosti, kazalište, film i dr.), tvoračkih umijeća (graditeljstvo, odijevanje, ishrana…) i među običajima u životu (tradicijska kultura). Ista se onda ostvaruje u pratećem institucionalnom okviru (kulturne ustanove i organizacije) i praksama u kojima i putem kojih živi. Kao takva, ona posjeduje po čovjeka snažne identitetske resurse, gdjekad i presudne, kada je u pitanju očuvanje i razvoj nacionalnog identiteta, što je povijest potvrdila tijekom XIX. i XX. stoljeća. Ovo iskustvo imali su i Hrvati u Vojvodini – kulturno djelovanje, uz prosvjetu, bilo je presudno za naše narodnosno trajanje u povijesti i opstanak u konačnici.
Tomislav Žigmanov
