Kultura
Hrvati u Vojvodini i kultura u sadašnjosti
S obzirom na narav kulture i njezino trajanje kroz povijest jasno je onda zašto njezina neposredna ili posredna navezanost, to jest užljebljenost među Hrvatima u Vojvodini ima svoje nanose u povijesti (kulturno naslijeđe, kulturna baština), ali i u suvremenosti (kulturne prakse koje se ostvaruju u određenim prikladnim institucionalnim aranžmanima ili su djelo stvaralaštva pojedinca). Pri tomu se kulturne prakse u sadašnjosti razumijevaju u svoj svojoj složenosti – ono računa na rad na očuvanju tradicijske kulture i aktivnosti u područjima kulturnoga amaterizma, preko jezika, umjetničkog stvaralaštva i inicijativa u znanosti, do uspješnoga memoriranja i prezentacije kulture Hrvata u Srbiji te zaštite materijalne i nematerijalne kulturne baštine.
Glede posljednje iznijetog, može se reći kako smo baštinici izuzetno bogate i raznorodne kulturne povijesti – i kod Hrvata u Bačkoj i u Srijemu i u Banatu kulturno naslijeđe gotovo je neizmjerno. Pa ipak, ono još uvijek nije u cijelosti istraženo (najbolje je istražena tradicijska kultura!), a još manje je prezentirana (ne postoji kritički prikaz niti jednog segmenta kulturne povijesti!), dok su se programi zaštite kulturnog naslijeđa tek u posljednje vrijeme počeli kreirati (najviše je učinjeno u području nematerijalne kulturne baštine!), s neznatnim brojem realiziranih aktivnosti. Naravno, to je posljedica, s jedne strane, nepostojanja još uvijek vlastitih primjerenih kulturnih institucija i malog broja za tako što obrazovanih ljudi unutar hrvatske zajednice, a s druge strane razlozi su situirani u politike prešućivanja i/ili u odsustvo interesa kulturnih institucija za kulturu Hrvata u Vojvodini čiji su osnivači tijela javne uprave.
Kulturne prakse na prijelazu tisućljeća
Što se tiče kulturnih praksi u području stvaralaštva i prijenosa kulturnog naslijeđa u sadašnjost, izuzmu li se aktivnosti na planu kulture za vrijeme socijalizma koje su jedino razvijenije bile u okrilju Katoličke Crkve, neposredno nakon 1990. godine postojao je mali broj hrvatskih udruga kulture koje su realizirale neveliki broj aktivnosti. Usto, one nisu imale jednaku teritorijalnu pokrivenost – izdvajala se Subotica kao grad s najraznovrsnijim i najbogatijim produciranim kulturnim sadržajima.
Situacija se znatno mijenja na bolje nakon 2000. godine, napose kada je riječ o broju hrvatskih kulturnih udruga, vrsti kulturnih praksi, broju kulturnih manifestacija i proizvoda te pokrivenosti područja u Vojvodini gdje su one djelovale. U tom smislu ćemo reći kako je više od dvije trećine hrvatskih udruga kulture osnovano neposredno nakon 2000. godine, što se tumači povećanjem prostora slobode i osjećaja veće sigurnosti kod građana hrvatske nacionalnosti u Srbiji nakon pada režima Slobodana Miloševića te demokratizacije srbijanskoga društva.
Pa ipak, institucionalna nedovoljna izgrađenost kulturne scene hrvatske nacionalne zajednice u Srbiji i isključenost hrvatskih sadržaja iz rada kulturnih ustanova čiji su osnivači tijela državne uprave za posljedicu su imale brojne deficite – kulturna elita se međusobno nije poznavala, mala količina financijskih sredstava je bila na raspolaganju, slaba vidljivost u prostoru javnosti hrvatskih kulturnih sadržaja, manifestativna narav kulturnih praksi, odsustvo programa rada trajnijeg karaktera (npr. istraživanja), kontinuiran odljev kadrova, napose mladih i obrazovanih i dr. Ove slabosti kulturne scene posljedično su imale negativnosti u sljedećem: kao relativno siromašna nije mogla biti u punini funkcije koju kultura ima u drugim nacionalnim zajednicama – jedan od glavnih resursa za očuvanje i razvoj nacionalnog identiteta.
Na temelju iznijetoga jasno je kako je osnovna značajka koja vrijedi kada je u pitanju ostvarivanje prava na njegovanje i razvoj vlastite kulture na početku XXI. stoljeća bila sljedeća: hrvatska nacionalna manjina u Vojvodini do osnutka Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata (2008.) nije imala nijednu profesionalnu kulturnu instituciju niti je u drugim kulturnim ustanovama čiji su osnivači tijela državne uprave (npr. kazališta, muzeji, arhivi, knjižnice…) bilo nekog značajnijeg nacionalno-manjinskog hrvatskog sadržaja u njihovom djelovanju. Kako se to dogodilo ne tako davno – prije 15 godina, biva jasnim zašto unutar hrvatske zajednice u Vojvodini još uvijek nisu dovoljno razvijene kulturne prakse, zašto još uvijek nije do kraja ustrojen vlastiti kulturni prostor (ne postoji kazalište ili muzej), zašto u kulturnim sadržajima dominiraju oni iz područja tradicijske kulture, zašto ne postoje značajnije manifestacije s većim brojem sudionika u određenim sferama kulture (npr. zborsko pjevanje)…
Do osnutka Zavoda bez profesionalne institucije
Spomenute slabosti posljedica su činjenice što je hrvatska zajednica u Vojvodini u pravnom smislu nova manjina, koja nije baštinila u suvremenosti bogatiji institucionalni okvir u području kulture, što je pretpostavka za postojanje razvijenih kulturnih praksi. Zbog toga, ovdašnji Hrvati u traženju svoga puta u očuvanju nacionalnog identiteta u kontekstu kulture prolaze faze izgradnje i razvoja svojih institucija, (samo)prepoznavanja potreba, prezentiranja kulturnog stvaralaštva te razvijanja i unaprjeđenja kulturnih praksi u različitim područjima kulturnog djelovanja. I s do sada učinjenim, s obzirom na ukupne društvene datosti i resurse socijalnog kapitala, trebamo biti i više nego zadovoljni.
Za razliku od područja obrazovanja ili informiranja na hrvatskome, gdje su već od 2001. godine postojale vrlo snažne i osmišljene inicijative, prije svega, Hrvatskog akademskog društva i Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, u području kulture su relativno dugo izostajale čak i rasprave da se stanje u ovome području unaprijedi na teritoriju cijele Vojvodine. Istina, nakon demokratskih promjena odvija se proces, ne previše planski usmjeren, osnutka novih hrvatskih kulturnih udruga, u što je bilo uključeno i Hrvatsko nacionalno vijeće.
Koncem XX. stoljeća, kulturu Hrvata je u fokusu imalo nekoliko hrvatskih kulturnih udruga, i to većinom iz Subotice, među kojima se izdvajaju sljedeće. Hrvatski kulturni centar Bunjevačko kolo – utemeljen 1970., 1995. vraća pridjev »hrvatski« u svoj naziv, najmasovnija je udruga s pretežitom aktivnošću u tradicijske kulture i likovnosti, uz organiziranje velikih priredaba, prije svega Veliko prelo i Dužijanca. Katoličko društvo za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović – utemeljeno 1989., crkvena kulturna ustanova koja okuplja hrvatski kler i laike navezane na Crkvu s misijom proučavanja, čuvanja, publiciranja i predstavljanja hrvatske kulturne baštine koja je vezana uz Katoličku Crkvu, s prepoznatim tiskovinama – godišnji narodni kalendar Subotička Danica i informativni mjesečnik Zvonik. Hrvatsko akademsko društvo – utemeljeno 1998., okupilo je akademske obrazovane Hrvate, te je prva udruga koja je počela raditi u području znanosti putem organiziranju znanstvenih i stručnih skupova te javnih tribina. Hrvatska čitaonica – utemeljena 2002. radi prikupljanja, čuvanja, praćenja i proučavanja knjiga, časopisa, novina… te suvremenih zbivanja u području književnosti i umjetnosti. Sve udruge su iz Subotice, grada koji je, očito, kulturno središte Hrvata u Vojvodini.
U ovome kontekstu još treba spomenuti i djelovanje 1990-ih Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva Vladimir Nazor iz Sombora – utemeljeno 1936., no u to vrijeme slabije radi zbog rata, uz održavanje tradicionalnih priredaba – prela i Dužionice, a od 1998. izdaje i glasilo Miroljub, te Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Matija Gubec iz Tavankuta – utemeljeno 1946., 1991. prvo vraća pridjev »hrvatsko« u svoj naziv, poznat po bogatoj nošnji, kvalitetnom bunjevačkom folkloru, radu slamarki i njihovoj Koloniji te kazališnom amaterizmu i književnim priredbama.
Spomenuta su društva razvijali svoje, svako u svom području rada, bogato i raznovrsno djelovanje, no cjelini kulture Hrvata u Vojvodini – ni u prostornom smislu niti u svoj njezinoj složenosti, nije niti jedno pristupalo. Isto tako, problem je bio i to što nije postojala jasna platforma po ovom pitanju niti od Hrvatskog nacionalnog vijeća po osnutku niti od tijela javnih vlasti. Glede ovoga posljednjeg, sve se stubokom počelo mijenjati u drugoj polovici 2007. godine…
Tomislav Žigmanov
