Kultura
Napori DSHV-a i kulturnih djelatnika doveli do osnutka Zavoda
Nakon društvenog prevrata 2000. godine kulturne prakse u hrvatskoj zajednici u Vojvodini rasle su i po brojnosti i po teritorijalnoj rasprostranjenosti i po vrstama, napose kada je riječ o tzv. visokoj kulturi. Osim osjećaja poleta nakon demokratskih promjena, uz kopnjenje straha, i razvijanja politika financiranja aktivnosti, postojale su i inicijative – neka vrsta, istina ne previše profilirane, kulturne politike Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i Hrvatskog nacionalnog vijeća, koje su imale za cilj da se u svakom mjestu sa značajnijim brojem Hrvata osnuje hrvatska udruga kulture.
I u narednih nekoliko godina osnovane su udruge u Mirgešu, Đurđinu, Maloj Bosni, Bajmaku, Lemešu, Sonti, Stanišiću, Monoštoru, Baču, Plavni, Vajskoj, Golubincima, Petrovaradinu, Šidu, Vrdniku, Gibarcu, Zemunu, Surčinu, Srijemskoj Mitrovici, Novom Sadu, kao i neke nove u Subotici, a obnovljen je rad hrvatskih društava u Rumi, Beregu i Slankamenu. One su se među sobom razlikovale institucionalnom razvijenošću i bogatstvom i kvalitetom sadržaja što su ih priređivali, ali im je ipak zajedničko rad na očuvanju mahom tradicijskih elemenata iz lokalnoga kulturnog naslijeđa i afirmacija kulturnog stvaralaštva u području tradicijske kulture. Dakle, i dalje je izostajao cjelovit, svenacionalno-manjinski pristup prostoru hrvatske kulture u Vojvodini, u svoj njezinoj složenosti, s tim da je Subotica imala najrazvijenije i najraznovrsnije kulturne prakse, čime je sačuvala status glavnog kulturnog središta Hrvata u Srbiji.
Pripreme za osnutak zavoda tzv. tradicionalnih manjina
Na planu informiranja tako što je već postojalo izlaženjem tjednika Hrvatska riječ, kojeg je izdavala istoimena novinsko-izdavačka ustanova iz Subotice, utemeljena 8. svibnja 2002. godine Odlukom Skupštine Autonomne Pokrajine Vojvodina. Naime, informativni sadržaj tjednika pokrivao je cijelo područje Vojvodine na kojem Hrvati žive, a pisalo se, istina ne uvijek objektivno i potpuno, o brojnim aspektima i događajima iz društvenog života. Kada je riječ o cjelovitom pristupu hrvatskoj zajednici, slično je bilo i iskustvo televizijskog programa na hrvatskome na Radio-televiziji Vojvodina, koji se u to vrijeme sporo i mukotrpno uspostavljao i razvijao.
Dvije odluke o osnutku prije 16 godina
Prije točno šesnaest godina, 29. ožujka 2008. godine, na svojoj XIX. sjednici, i Hrvatsko nacionalno vijeće, kao drugi osnivač, donijelo je svoju odluku o Osnutku Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Prvi suosnivač Zavoda je Skupština Autonomne Pokrajine Vojvodine – ona je odluku o osnutku donijela 19 dana ranije: 10. ožujka. Početak rada u punom kapacitetu – nakon završetka složenog procesa konstituiranja ustanove, uslijedio je 1. siječnja 2009. godine, što znači da se ove godine obilježava 15 godina rada Zavoda. Ukoliko se promatra iz rakursa posljedica, ova dva povezana događaja spadaju vjerojatno među najvažnije kada je riječ o području kulture u hrvatskoj zajednici u Srbiji nakon sloma socijalizma.
Potreba za postojanjem jedne profesionalne kulturne ustanove nacionalne manjine koja će kulturu razumijevati u svoj njezinoj složenosti te graditi sustavni pristup u osmišljavanju i realizaciji programa rada očuvanja i razvoja kulture prva je prepoznata u mađarskoj zajednici u Vojvodini. Uz podršku – ponajprije financijsku iz Mađarske, Zavod za kulturu vojvođanskih Mađara je kao neprofitnu ustanovu utemeljilo Mađarsko nacionalno vijeće 2005. godine. Kao primjer dobre prakse, ova se kulturna ustanova trebala, osim osiguranja novih osnivačkih prava od strane vlasti AP Vojvodine i financiranja iz proračuna, preslikati i na druge nacionalne zajednice u Vojvodini. O tome su se unutar pojedinih ureda Pokrajinske vlade od druge polovice 2006. godine vodile žive rasprave, a kasnije sve više i u javnim forumima.
No, politički predstavnici hrvatske zajednice i njihove institucije, prije svega Hrvatsko nacionalno vijeće, nisu bili službeno upoznati cijelu godinu dana da pokrajinska tijela vlasti rade na pripremama za osnivanje zavoda za kulturu za tzv. stare manjine (mađarska, slovačka, rumunjska i rusinska) već su o tome saznali na jednom skupu nevladinih organizacija u drugoj polovici 2007. godine. Naime, na njemu je tadašnji pokrajinski tajnik za prava nacionalnih manjina dr. Tamás Korhecz javno iznio informaciju da se tako što priprema. Nakon toga, zahvaljujući zalaganjima političkih predstavnika Hrvata u Vojvodini, to jest Demokratskoga saveza Hrvata u Vojvodini, i djelatnom interesu i proaktivnom odnosu diplomatskih predstavnika Hrvatske u Srbiji – prije svega generalne konzulice Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Subotici Ljerke Alajbeg, i hrvatska je zajednica, kao druga po brojnosti nacionalna manjina u Vojvodini, ušla u proces formiranja svojeg zavoda za kulturu, što je na koncu uspješno i okončano.
Napori vodstva DSHV-a urodili su plodom
Samom donošenju odluke suosnivača o osnivanju Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata prethodila je, kako rekosmo, živa i odlučna aktivnost prvih ljudi hrvatske zajednice, prije svega prvaka DSHV-a – tadašnjeg predsjednika Petra Kuntića i pokrajinskog zastupnika Duje Runje. Naime, sredinom listopada 2007. godine na marginama jednog skupa nevladinih organizacija, predstavnik Hrvatskog akademskog društva dr. sc. Slaven Bačić doznao je informaciju kako se u pokrajinskim tijelima vlasti ozbiljno razgovara i planira osnivanje zavoda za kulturu tradicionalnih nacionalnih manjina – Mađara, Slovaka, Rumunja i Rusina. To se trebalo realizirati po uzoru na djelovanje Zavoda za kulturu vojvođanskih Mađara, s tim da bi se oni sada trebali osnovati i financirati iz proračuna AP Vojvodine. S ovom informacijom upoznato je i vodstvo DSHV-a.
Veoma brzo – već 29. listopada 2007. godine, DSHV je uputio službeni dopis, kojeg je potpisao predsjednik i narodni zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srbije Petar Kuntić, pokrajinskome tajniku za nacionalne manjine, upravu i propise dr. Tamásu Korheczu, u kojemu se posebno istaknulo kako je »takvo postupanje kršenje Sporazuma o zaštiti manjina između Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore o zaštiti prava hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori i srpske i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj iz 2005.«. No, ovo pismo nije proizvelo nikakav učinak!
Uslijedila je zatim prva javna potvrda gore spomenute informacije – ona se dogodila koncem prosinca 2007. godine, kada je na internetskoj stranici Izvršnoga vijeća AP Vojvodine objavljena vijest da je na sjednici Pokrajinske vlade od 18. prosinca 2007. godine usvojen Nacrt odluke o osnivanju četiriju ustanova za kulturu – Zavoda za kulturu vojvođanskih Mađara, Zavoda za kulturu vojvođanskih Rumunja, Zavoda za kulturu vojvođanskih Rusina i Zavoda za kulturu vojvođanskih Slovaka. U povodu toga predsjednik DSHV-a Petar Kuntić uputio je, odmah nakon nove 2008. godine, ponovno pismo mjerodavnim pokrajinskim tajnicima – za kulturu i obrazovanje Zoltánu Jegesu i za nacionalne manjine, upravu i propise Tamásu Korheczu, u kojem je opetovano iskazao oštro negodovanje. »Držimo nedopustivim da se istodobno ne osniva i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, jer su Hrvati po brojnosti druga manjinska zajednica u Pokrajini, a uz to je hrvatska manjina tzv. nova manjina, bez tradicionalne manjinske infrastrukture i tek s elementarnim institucijama, iz čega proizlazi i važnost osnivanja ovakvog zavoda za hrvatsku manjinsku zajednicu«, navedeno je u pismu, uz molbu tajnicima da predlože »dopunu nacrta odluke, tako da se pokraj nabrojanih četiriju zavoda, u odluci predloži i osnivanje Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata«.
Kako je izvijestila Hrvatska riječ od 18. siječnja 2008. (br. 255), zamolba predsjednika DSHV-a Kuntića u spomenutim je tajništvima razmatrana te mu je javljeno da će se predložiti i osnivanje Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. »Vjerojatno je došlo do tehničke pogreške, jer sam u ranijim razgovorima s dužnosnicima Izvršnog vijeća AP Vojvodine dobio obećanje da će se oni založiti za osnivanje Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata«, izjavio je tada Petar Kuntić za Hrvatsku riječ.
Učinjeni koraci za osnivanje
Uslijedilo je postupanje manjinskog samoupravnog tijela – Hrvatskog nacionalnog vijeća. Na sjednici Izvršnog odbora Hrvatskog nacionalnog vijeća, održanoj 16. veljače, u Subotici, na kojoj su, osim predsjednice Izvršnog odbora HNV-a Slavice Peić, bili nazočni i članovi Antonija Čota, Mato Groznica, Jašo Šimić i Joza Kolar, nakon rasprave o inicijativi za formiranje Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, jednoglasno je imenovana radna skupina u sastavu: Zlatko Šram, Slaven Bačić, Tomislav Žigmanov, Ladislav Suknović i Antonija Čota, koja će predložiti vršitelja dužnosti ravnatelja Zavoda, članove Upravnog i Nadzornog odbora, te odrediti sjedište ove ustanove, a njihovi se prijedlozi trebaju potvrditi na prvoj narednoj sjednici HNV-a (vidi Hrvatska riječ, br. 260).
Hrvatska riječ – angažirano držanje
Posebno valja istaknuti kako je tjednik Hrvatska riječ na čelu s tadašnjom glavnom urednicom Jasminkom Dulić kontinuirano pratio i zainteresirano podržavao cijeli proces lobiranja prema Izvršnom vijeću AP Vojvodine da prihvati inicijativu Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini za osnutak Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Takva očitovana praksa, vjerojatno, spada u svjetlije trenutka našeg informativno-političkog glasila. Tim prije, jer nije prijeđena granica novinarskog profesionalizma, već je svjedočena demokratska angažiranost za pravedno rješenje, koje usto prati i interese hrvatske zajednice.
Kronologijski promatrano, Izvršno vijeće Vojvodine je potom, na svojoj sjednici održanoj 28. veljače, utvrdilo Prijedlog odluke o osnivanju Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata te isti uputilo Skupštini AP Vojvodine na usvajanje. Kako je za Hrvatsku riječ izjavio pokrajinski tajnik za obrazovanje i kulturu prof. dr. Zoltán Jeges, prihvaćanjem ove odluke bit će »zaokružen proces formiranja zavoda za kulturu nacionalnih zajednica čiji su jezici u službenoj uporabi u AP Vojvodini« (vidi Hrvatska riječ, br. 262). Isto je potvrđeno donošenjem odluke o osnivanju Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata na sjednici Skupštine Autonomne Pokrajine Vojvodine od 10. ožujka 2008. godine, na kojoj je ujedno za vršitelja dužnosti ravnatelja imenovan profesor filozofije Tomislav Žigmanov.
Hrvatsko nacionalno vijeće, na svojoj XIX. sjednici održanoj 29. ožujka 2008., prihvatilo je s 18 glasova »za« biti suosnivačem Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata donošenjem svoje Odluke o osnivanju, čiji je sadržaj identičan odluci pokrajinske Skupštine. Sjednica se održavala u kaotičnoj atmosferi, uz rad na rubu kvoruma, a neposredno prije glasovanja o ovoj odluci napravljena je stanka kako bi se osigurao dovoljan broj vijećnika – njih 18, za nastavak rada i kvalificirano odlučivanje. Na istoj sjednici HNV-a, nije se raspravljalo o prijedlogu Skupštine AP Vojvodine da za v. d. ravnatelja prve profesionalne institucije kulture Hrvata u Srbiji bude imenovan profesor filozofije Tomislav Žigmanov, budući da je ovaj prijedlog izazvao burnu raspravu te oštre kritike pojedinih vijećnika, napose Josipa Ivankovića.
Pa ipak, na koncu su na ovoj sjednici HNV-a prihvaćeni i prijedlozi kandidata za članove Upravnog (njih 12: Dujo Runje, za predsjednika, Olga Šram, Cecilija Miler, Josip Tolj, Katarina Čeliković, Marija Lovrić, vlč. Eduard Španović, Zvonimir Pelajić, vlč. Andrija Anišić, Slaven Bačić, Ilija Žarković i Darko Sarić Lukendić) i Nadzornog odbora (njih 4: Ivan Budinčević, Ljiljana Dulić, Josipa Vojnić Tunić i Tatjana Melvinger), za koje je glasovalo sljedećih 18 članova Hrvatskog nacionalnog vijeća: Branko Horvat, Slavica Peić, Mato Groznica, Antun Kaić, Stipan Stipić, Mirko Ostrogonac, Josip Gabrić, Slaven Dulić, Petar Kuntić, Marinko Jadrijević, Stipan Šimunov, Andrija Kopilović, Olga Šram, Šima Raič, Ladislav Suknović, Andrija Ađin, Joza Kolar i Zoran Vojnić Tunić, koji je došao samo na glasovanje nakon što je Josip Ivanković napustio sjednicu.
