Intervju
Birači u Hrvatskoj glasovali za stabilnost i kontinuitet
U srijedu su počeli službeni pregovori HDZ-a i Domovinskog pokreta o formiranju nove Vlade. Hoće li, uz još neke druge stranke, ili pojedinačne zastupnike HDZ novu Vladu formirati s DP-om, na koje ustupke će u tom slučaju Plenković biti spreman, koliko bi uvjet DP-a da u novoj vladi ne bude SDSS-a mogao utjecati na odnose Hrvatske i Srbije i položaj manjina u te dvije države, neka su od pitanja na koja za Hrvatsku riječ odgovara dr. sc. Ivan Rimac, profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu i iskusni politički komentator.
Stranka s najviše osvojenih mandata na izborima za XI. saziv Hrvatskog sabora je HDZ. Ipak, pet mandata je to manje u odnosu na izbore prije četiri godine. Što je razlog tome? Jesu li birači kaznili HDZ zbog svih afera koje su proteklih godina potresale Vladu Andreja Plenkovića ili je 61 zastupnik potvrda da su birači u Hrvatskoj nagradili sve ono što je u dva mandata uradila Vlada, prije svega mislim na ulazak u Schengen?
Teško je reći da su birači kaznili HDZ. Ako imate toliko ministara od kojih ste se morali oprostiti zbog afera koje su uglavnom bile vezane za financijske tokove, prije bih rekao da je ovaj rezultat pokazatelj da su birači u Hrvatskoj odabrali stabilnost i kontinuitet poslova koje je Andrej Plenković uradio s Europskom unijom. To su velika ulaganja sredstava iz EU u infrastrukturne projekte u Hrvatskoj, to je Schengen koji je bio i neuralgična točka hrvatskog gledanja na pristup Europskoj uniji, s obzirom na to da je Slovenija dugo primjenjivala schengenske granice, što je bilo prilično iritantno iz pozicije hrvatskih putnika prema zapadnim zemljama i konačno ulazak u eurozonu koji ipak nije najsretnije završio, budući da je izveden u vrijeme velike inflacije općenito u Europi, što se odrazilo na pad standarda u Hrvatskoj. Ukupno gledano Plenkovićevo razdoblje, proteklih osam godina, bilo je jedno stabilno razdoblje, naravno s teretom financijskih afera koje su pratile njegova oba mandata. Očekivalo se da oporba neće imati velikih šansi na izborima, ali vrlo aktivna oporba pod kraj mandata, koja je u nekoliko navrata praktički odgađala izbore, odnosno otvaranjem novih afera HDZ je zaustavljao već započetu kampanju i odgađao izbore. Pogotovo je intervencija predsjednika Zorana Milanovića dovela izbore u znatno neizvjesniju poziciju nego što bi se očekivalo nakon mandata u kojem Andrej Plenković uopće nije oporbi dao prostora da djeluje.
Može li se reći onda da HDZ nema razloga biti nezadovoljan s 61 osvojenim mandatom?
HDZ je uvijek nezadovoljan kada ne može biti dominantna politička snaga. Bez obzira na osvojen veliki broj mandata mislim da Plenković nije zadovoljan, jer mora pregovarati s najmanje dva partnera da bi sastavio novu Vladu. To nije nerješiv problem, ali to podrazumijeva ustupke nekim drugim političkim opcijama koje je Plenković uporno omalovažavao i vrijeđao u vrijeme svog proteklog mandata.
Koalicija predvođena SDP-om osvojila je 42 mandata. Koliko im je predsjednik Zoran Milanović pomogao ili možda i odmogao?
Teško je to procjenjivati. Tu ima nekoliko poteza koji su bili dvojbeni i koji su mogli proizvesti oprečne efekte. U prvom redu on je svojim ulaskom na počeku kampanje, odnosno raspisivanja izbora, digao važnost drugog bloka koji bi se suprotstavio HDZ-u. Sam datum raspisivanja izbora išao je u prilog oporbi i smanjio je broj glasača koji bi mogli iz bilo kog razloga ne izaći na izbore, odnosno povećao je izlaznost. Ali bilo je tu i nekoliko pogrešaka, dijelom Milanovića, dijelom i oporbenih stranaka. S jedne strane, Milanović se dao uvući u diskusije s pojedinim članovima HDZ-a u vrijeme kampanje i u vrijeme opomene ili žutog kartona koju je izrekao Ustavni sud, što mu nije trebalo i što je smanjilo njegov doprinos popularnosti političkih stranaka koje je on promovirao. S druge strane, stranke koje su trebale činiti tu veliku koaliciju koja je trebala srušiti HDZ nisu se dogovorile na vrijeme, niti o zajedničkom nastupu niti o mogućoj velikoj koaliciji koja bi sastavilaVladu, kako god je zvali, Vlada nacionalnog spasa ili antihadezeovska vlada, jer praktički pregovori startaju od nule umjesto da startaju s jasnim akterima koji su se svrstali u takav jedan blok, koji želi srušiti HDZ s vlasti.
Nemaju najviše glasova, ali za njih se kaže da će biti ti koji će odlučivati o budućoj Vladi. To je Domovinski pokret. Andrej Plenković kazao je da su pregovori s njima počeli. Koliko je moguće da oni uđu u Vladu HDZ-a? I, po Vama, hoće li Plenković biti spreman žrtvovati zastupnike srpske manjine da bi napravio većinu s Domovinskim pokretom?
Tu postoji nekoliko varijanti i to je, da tako kažem, opasna igra. S jedne strane Domovinski pokret je jedina politička opcija koja je desno od HDZ-a i svi ostali bi se nekako i mogli dogovoriti oko neke ad hoc antihadezeovske koalicije, ali DP bi trebao preskočiti HDZ i prijeći na nekakvu liberalno-lijevu stranu, što izgleda prilično nevjerojatno, s obzirom na njihovu agendu koja se sastoji samo od ideoloških fraza bez ozbiljnog političkog programa, ako te ideološke fraze i netrpeljivosti ne smatramo političkim programom. DP je nekakvo prirodno politička opcija s kojom bi HDZ mogao razgovarati. Međutim, Domovinski pokret s obzirom da nema program i jasnu strukturu stranke predstavlja i prilično izvjesni plijen u kojim bi se moglo doći do cijepanja zastupničkog tijela i do pridobivanja onoga što mi u Hrvatskoj zovemo žetončića, dakle prebjega iz svoje političke opcije u vladajuću koaliciju za neke beneficije. Dakle, to je ono što brine Domovinski pokret. S druge strane, ono što mu se čini prihvatljivim da oni kao opcija koja ima relativno puno zastupnika ima određeni ucjenjivački potencijal koji može realizirati kroz različite zahtjeve, a jedan od tih zahtjeva je isključivanje SDSS-a iz vladajuće koalicije, čak i iz podrške vladajućoj koaliciji, što je prilično opasno i za stanje u Hrvatskoj, a još više je opasno za Andreja Plenkovića i njegov ugled u Europi.
Spomenuli ste ucjenjivačko ponašanje. Znači li to da bi Domovinski pokret mogao tražiti neka ključna, za njih važna ministarstva, i da bi uz isključivanje SDSS-a to mogao biti njihov uvjet na stolu?
Isključivanje SDSS-a već je postavljeno kao ultimativan zahtjev. Međutim, Domovinski pokret vrlo je zainteresiran za kulturološke i obrazovne promjene, koje su opet vezane za izbacivanje srpskog kulturnog utjecaja u Hrvatskoj. Tu mislim da će biti glavni atak na Ministarstvo obrazovanja i Ministarstvo kulture. To jesu, što se tiče financija, manje lukrativna ministarstva, jer tu se u raspodjeli proračuna raspoređuje najmanje novca, odnosno ono što ostane. Što se tiče razvoja tolerancije u Hrvatskoj, što se tiče mira u Hrvatskoj to je vrlo opasno područje.
Hoće li Plenković onda biti spreman na te ustupke? Ući u koliciju s Domovinskim pokretom, bez SDSS-a sa zastupnicima nekih manjina? Zastupnici manjina su rekli da su jedinstveni, ali koliko je moguće razbijanje tog njihovog jedinstva?
Ono što je opasno za manjinske zastupnike je uskraćivanje prava jednoj manjini, što se reflektira i na ostale manjine jer raste netrpeljivost u društvu. S te strane očekujem da će se manjinski zastupnici držati zajedno. S druge strane, očekujem da Andrej Plenković ima rezervni plan u traženju žetončića, jer je mnogo stranaka imalo kandidate za Sabor, koji su i ušli u Sabor, a nisu iz matične već neke pridodane stranke. To se odnosi i na Most, pa i SDP-ovu listu, ali i Domovinski pokret koji je pokret, a ne stranka, koji nema koherentan program, koherentno članstvo među kojim bi vladala neka velika disciplina. Siguran sam da unutar Domovinskog pokreta ima izabranih zastupnika koji će reći »ne, ja ne želim ući u koaliciju s HDZ-om«, isto kao što ima zastupnika koji ni pod kakvim uvjetima ne bi podržali SDP. Jedino zajedničko im je stav prema sudjelovanju SDSS-a u Vladi i podršci SDSS-a Vladi.
Što bi značilo ukoliko srpska manjina ne bude dio nove Vlade? Hoće li to Milorada Pupovca gurnuti ka »srpskom svijetu«, a on je tu do sada bio uzdržan?
Koliko poznajem Milorada Pupovca mislim da je on vrlo pametan i promišljen političar koji zna da takva strategija vodi i srpsku manjinu, a i njegovu stranku u nemilost i političku i glasačku i da to sigurno ne vodi dobrom. On je imao vrlo prihvatljive ideje oko integracije srpske kulture u obrazovni program i oko ukidanja odvojenih škola za Srbe i Hrvate u Vukovaru, koje nažalost nisu prihvaćene od hrvatske strane. On nije inzistirao na velikosrpskim idejama već da se u obrazovanje uključe autori srpskog etniciteta koji su živjeli i djelovali u Hrvatskoj. S takvim stavovima i pristupom on je sigurno odavno prošao političko sazrijevanje i ne vidim puno mogućnosti da se on u tom segmentu promijeni. Čak ni osobna razočaranja koja bi doživio od Plenkovića, ili zbog napuštanja drugih manjinskih zastupnika, mislim da ne bi promijenila njegove stavove. Dovoljno je dugo u hrvatskoj politici da zna da nijedna politika nije vječnost.
HDZ-ova ili neka druga vlada bez srpske manjine. Kako bi to utjecalo na odnose Hrvatske i Srbije. Znamo da su srpska manjina u Hrvatskoj i hrvatska u Srbiji bile most suradnje, da su pokušale približiti službeni Zagreb i Beograd.
Što se tiče visoke politike, odnosno vlada i predsjednika, odnosi su toliko loši da ne znam u kom segmentu bi mogli postati još lošiji. Činjenica je da postoji neka latentna suradnja koja nije propraćena nekim dogovorom ili ugovorom, to je latentna suradnja na dizanju tenzija u vrijeme izbora u drugoj državi. Kada su izbori u Hrvatskoj, Vučić diže tenziju kako bi pojačao desno krilo u Hrvatskoj, isto to radi i HDZ kada se radi o izborima u Srbiji. Suradnja je samo u jednom periodu, a to je vrijeme Zorana Đinđića, krenula u dobrom smjeru. Pitanje manjinskih zastupnika u parlamentu neki je oblik međusobnog obračunavanja »eto vidite: mi možemo, a vi ne možete prihvatiti manjine unutar vaše države«, ali to još nije donijelo nikakve rezultate u poboljšanju odnosa na razini visoke politike.
U Srbiji ističu zakonski rokovi za formiranje Vlade. U prošlom mandatu u Vladi je ministar bio Tomislav Žigmanov iz redova hrvatske nacionalne manjine u Srbiji. Koliko sada to spominjanje mogućnosti da Srba ne bude u novoj Vladi Hrvatske može utjecati na mogućnost ostanka Žigmanova u novoj srbijanskoj Vladi?
Nisam stručnjak za odnose u Srbiji, komentiram samo unutrašnju politiku. Dvije su opcije. Jedna je da će Vučić biti pod pritiskom da uzvrati istom mjerom, ako se to dogodi u Hrvatskoj. Od drugih političkih aktera, pa i svoje stranke, i da u tom segmentu kaže »kako vi nama, tako i mi vama«. Druga je opcija da, u pokušaju da međunarodni ugled Srbije barem donekle digne, ostavi Žigmanova i kaže »eto, mi smo bolji od vas«. I jedna i druga opcija ovisi o njegovom autoritetu i odluci što mu je oportunije u ovom trenutku. To naravno ne govori ništa o odnosu prema manjinama, ni u jednoj ni u drugoj državi.
Vlada Hrvatske bez Srba i Vlada Srbije bez Hrvata, kako bi to utjecalo na položaj Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji? Može li to pogoršati njihov položaj.
Kratko i jasno – može. Hrvatska je bila izložena i pritisku EU da uvede prilično dobre zakonske odrednice u zaštiti individualnih prava. Međutim, povećanje govora mržnje u javnom govoru sigurno dovodi u opasnost manjinske skupine, bilo koje vrste. Govor mržnje povećava opasnost od fizičkih napada na pripadnike manjinskih skupina. Tu jednostavno niti Srbija niti Hrvatska nisu našle rješenje.
Andrej Plenković je od HDZ-a napravio stranku desnog centra. Ako novu Vladu formira s DP-om, koliko to znači skretanje u desno i je li Plenković spreman na to?
Svjedočili smo takvom potezu Ive Sanadera, koji je od kranje desne retorike skrenuo u centar i osigurao, da nije bilo korupcijskih afera, gotovo trajnu podršku za HDZ, jer je zauzeo politički centar koji je najveći. Slično je napravio i Andrej Plenković, svjesno ili nesvjesno. Ako DP uspije skrenuti djelovanje Vlade u desno glasači centra prijeći će na lijevo-liberalnu stranu. Koliko je Plenković ovdje djelovao kao promišljeni političar koji je vidio kako u Hrvatskoj treba osvajati izbore ili je djelao kao političar koji se treba svidjeti europskim krugovima, to ćemo vidjeti i u ovim pregovorima. On misli da treba održati taj ugled u Europi, ali bez osvajanja vlasti on će izgubiti veliki dio onoga što ga vodi u Europi, a to je pristup svim tim forumima u koje ima ulaz kao premijer jedne države. Tu svoj utjecaj imaju osobne ambicije i vaganje. Što je važnije? Imati pristup, osobne kontakte u EU. Ili je važnije biti popularan, liberalni političar koji čeka svoju poziciju u europskim institucijama, pa makar izgubio vlast kod kuće?
U HDZ-u najbolji rezultat ima dopredsjednik stranke Ivan Anušić. Proteklih dana govorilo se da bi njega Domovinski pokret rado vidio na mjestu predsjednika Vlade. Koliko je to realna opcija?
To ovisi samo o tome kako Plenković vidi svoju budućnost. Neko iz vana ne može dovesti do smjene predsjednika HDZ-a, barem dok opravdava očekivanja članstva, a to je biti na vlasti. Razumijem interes Domovinskog pokreta da promovira Anušića iz dva razloga. To su političari iz vrlo bliskih područja. Drugo, i Anušić ima iskustvo iz Domovinskog rata, ministar je obrane, a to je nešto na što se desnica pali. Ali, Anušić je puno lukaviji političar nego što to u javnosti izgleda. Svojim političkim radom s područja Osječko-baranjske županije osvojio je za HDZ i Osijek, što se HDZ-u dugo nije ostvarivalo. Taj politički rad na terenu je pokazao da Anušić zna kako dobiti glasače i samim tim on ima neke predispozicije da naslijedi Plenkovića, ako Plenković dobije neku funkciju u Europskoj uniji. Međutim, nametanje sa strane moglo bi ga baciti u drugi plan.
Kažete ako Plenković dobije funkciju u Europskoj uniji. Upravo to je ono što Plenkoviću spočitavaju politički protivnici – da pravi odstupnicu. Iz HDZ-a su to naravno demanirali. Kolike su šanse da Plenković ipak ode na dužnost u EU? Ili će ostati u Hrvatskoj i voditi još jednu Vladu?
Mislim da nije pretjerano realno da ode. U ovom trenutku postoji samo jedan scenarij u kome bi se tako što moglo dogoditi, a to je da dobije signal iz europske administracije da će biti izabran za predsjednika Europskog parlamenta. Zastupničko mjesto nije pretjerano važna funkcija. Dapače, neki naši političari, vrlo dobri europarlamentarci, praktički su što se tiče domaće politike u mirovini. Kao što je Biljana Borzan ili Tonino Picula. To što je Plenković nositej liste HDZ-a za izbore za Europski parlament osvetnički je potez prema Zoranu Milanoviću, ali izvjesno ne pretendira biti europarlamentarac. Samo, za razliku od Milanovićevog poteza, ovo je dopušteno. Za razliku od nacionalnih izbora i predsjednik i premijer mogu biti na listama za Europski parlament, a kasnije mogu, ako budu izabrani to prepustiti nekom drugom.
Kakve su Vaše procjene: koliko će se čekati na Vladu i što je izvjesno tko će činiti buduću Vladu Hrvatske?
O potrebnom vremenu odlučuje tvrdoća pregovarača. Najizgledniji pregovori HDZ-a i DP-a, koji će trebati i još nekoliko zastupnika preko onoga što su zajedno osvojili, mogli bi biti relativno tvrdi ako Andrej Plenković ne bude želio napustiti neke temeljne odrednice dosadašnje politike. S druge strane, Domovinski pokret isto tako zna da može inzistirati na nečemu, jer zna da HDZ bez njih ne može sastaviti većinu. To jest može, s malom šansom, da uzme sve manjince i da nađe prebjege iz drugih opcija, pa čak i Domovinskog pokreta. Sve to Domovinski pokret zna i zbog toga mislim da će pregovori biti relativno teški iako DP u pregovore gura članove koji su manje-više povezani s financijskim krugovima, a ne one koji se bave politikom. To bi možda i moglo dovesti do relativno brzog interesnog udruživanja. Šansa SDP-a s liberalnim i lijevim strankama postoji, ali ta šansa nije velika zato što sve te opcije shvaćaju i da udruženi moraju naći nekog partnera koji im nije politički blizak da bi imali većinu. Njihova platforma je sastaviti Vladu koja će promijeniti neke ključne zakone i tako promijeniti način kako se u hrvatskoj politici odlučuje. Međutim, neke od ključnih zakona ne mogu mijenjati bez dvotrećinske većine u Saboru, a takvu većinu ne mogu uspostaviti. Tako da mislim da će HDZ ili razbijanjem Domovinskog pokreta ili ulaskom u koaliciju s Domovinskim pokretom i još par zastupnika koji bi ušli u tu većinu formirati Vladu koja bi mogla zapasti u probleme ako Domovinski pokret bude želio biti aktivni sudonik te koalicijske vlade. Ako bude poslušni suradnik, onda bi mogli opstati jedan cijeli mandat. Ne znam ni koliko će Milanović čekati. Ili će iskoristiti svoj položaj predsjednika Republike da ih dovede u nervozu ili čak do toga da se raspisuju novi izbori. Stvarno ne mogu predvidjeti.
Predsjednik Republike Zoran Milanović izjavio je u ponedjeljak da će, sukladno Ustavu, pozvati Hrvatski sabor na prvo zasjedanje 20 dana nakon objave konačnih rezultata parlamentarnih izbora, a do tada, kako je rekao, neće nikoga požurivati.
Otezanje s formiranjem Sabora je za sada u prvom redu otezanje oko izbora predsjednika Sabora, koji po funkciji može naslijediti predsjednika ukoliko odstupi s funkcije ili ukoliko mu se izglasa smjena. U ovoj konstelaciji najvjerojatnije bi predsjednik Sabora bio iz HDZ-a. Zato Milanović ostavlja da se eventualno liberalno-lijeva koalicija konsolidira i sa svojom većinom izglasa nekog svog za predsjednika Sabora. Te igre će trajati još neko vrijeme, vjerojatno će zasjeniti izbore za Europski parlament.
Hrvatsku nakon izbora za Europski parlament krajem godine čekaju i predsjednički izbori.
Do Milanovićeve intervencije pred ove parlamentarne izbore uopće se nije moglo niti zamisliti tko bi ga mogao ugroziti za još jedan mandat, jer je on imao popularnost veću od 50 posto. Sada je on donekle oslabio tu svoju poziciju kandidata za predsjednika, ali još ima vremena da je popravi.
Intervju vodila: Zlata Vasiljević
