Tema
I mi smo bili dio obrazovanja na hrvatskom jeziku
Kao što smo već više puta pisati, od jeseni će u školske klupe sjesti 23. generacija učenika u cjelovitoj nastavi na hrvatskom jeziku. Prve generacije sada upisuju svoju djecu u vrtiće i osnovnu školu, a neke su na fakultetima, radnim mjestima, specijalizacijama...
Povod za razgovor s ovim mladim ljudima je vrlo jasan: htjeli smo vidjeti gdje su i što oni rade danas, kako danas vide obrazovanje na hrvatskom jeziku te što im je to značilo nekad, a što danas.
I danas je važno praktično znanje
U sustavu obrazovanja na hrvatskom jeziku bila je i danas već dr. Violeta Rudić Vranić. Svojim radom i upornošću bila je među najboljim studentima Medicinskog fakulteta u Novom Sadu. Obavila je pripravnički staž, također u Novom Sadu, te je prošloga tjedna položila i državni ispit. Temelje svog obrazovanja dobila je upravo u hrvatskim odjelima, ali istini za volju njen uspjeh je, kao i kod drugih, isključivo rezultat njenog rada.
»Završila sam OŠ Matko Vuković i Gimnaziju Svetozar Marković opći smjer na hrvatskom jeziku, a nakon toga sam se odlučila za studije na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu. Spremajući prijemni ispit za studij medicine imala sam strah da zaostajem po pitanju gradiva za učenicima koji su pohađali prirodno-matematički smjer. Međutim, kada s ove distance pogledam, zadovoljna sam obrazovanjem koje sam stekla u osnovnoj i srednjoj školi. Profesori su nam na pravi način prenijeli gradivo, naučili nas kako učiti i ono što smatram najvažnijim: stekli smo radne navike koje su mi puno pomogle na fakultetu«, priča Violeta i pojašnjava kako su joj dalji planovi, rekli bismo, vrlo jasni – a to je zaposlenje, te u nekoj skorijoj budućnosti nada se i specijalizaciji.
»Razvojem novih profesija za koje nije potrebno formalno obrazovanje mladi se sve više odlučuju za polaganje različitih tečajeva. Mislim da je u današnjem užurbanom vremenu, gdje su sve informacije dostupne na klik i gdje je sve više zastupljena umjetna inteligencija, jako važno praktično znanje. Isto tako, smatram da je bitno odabrati profesiju koju voliš, jer onda motivacija i želja za radom dolaze sami. Osim toga, neizmjerno je važno i pronaći dobru ekipu s kojom možete učiti i koja će vas u onim teškim i izazovnim trenucima kada nemate želje za radom, motivirati svojim uspjehom i pomoći da nastavite dalje«, poručila je Rudić Vranić.
Svaki period života priča je za sebe
»U sustavu obrazovanja na hrvatskom jeziku sam cijeli život, vrtić koji sam pohađala bio je Marija Petković – Sunčica, zatim sam išla u OŠ Matko Vuković, nakon čega sam upisala opći smjer u Gimnaziji Svetozar Marković. Nakon Gimnazije nastavila sam u istom smjeru i upisala Farmaceutsko-biokemijski fakultet na Sveučilištu u Zagrebu«, priča Marijana Skenderović i dodaje: »Kad se osvrnem unazad, imam osjećaj da je sve to bilo baš davno, ali na obrazovanje na hrvatskom jeziku općenito gledam pozitivno. Posebice bih istaknula vrtiće koji rade s elementima Montessori programa i osnovnu školu. Osobno mislim da je to bila poticajna i zdrava okolina u kojoj su se nama kao djeci pružale mnoge mogućnosti – od putovanja, druženja do upoznavanja s kulturom i s hrvatskim jezikom. Nikada nisam imala nikakvih problema, možda je bilo par situacija kroz osnovnu školu, ali mislim da su to bila samo dječja posla, a imala sam vrlo raznoliko društvo i u osnovnoj i u srednjoj školi«.
Marijana je svoje dalje školovanje nastavila u Zagrebu i trenutno je na apsolventskoj godini medicinske biokemije. Kako je rekla, svaki period života priča je za sebe.
»Svaki period odrastanja donio je hrpu iskustava i puno lijepih i nekih manje lijepih stvari. Fakultet definitivno najviše od svih. Izdvojila bih to što sam upoznala puno izuzetnih ljudi i što sam bila okružena dobrim prijateljima. Definitivno ću se uvijek na fakultet osvrtati kao na jedan lijep period života, ali sad kad se bliži kraj, moram priznati da čekam da se i ovaj period završi«, priča Marijana i dodaje: »Htjela bih samo napomenuti da su mi u svakom ovom koraku roditelji i obitelj bili nevjerojatna podrška u svakom smislu i bez njih bi vjerojatno sve išlo u potpuno drugačijem smjeru. Stoga pretpostavljam da se vraćamo na početak kad su me oni odlučili upisati u cjelovitu nastavu na hrvatskom jeziku i utabali stope za ovo gdje sam danas«.
Pravo i glazba
Iako našeg sljedećeg sugovornika možda poznajete iz nekog drugog »filma«, valja predstaviti i ovaj dio njegova života.
»Moj prvi susret s obrazovanjem na materinjem jeziku je bio još iz vremena kada sam pohađao vrtić Marija Petković – Sunčica u Subotici, budući da smo u toj ustanovi od malih nogu kroz različite zabavne aktivnosti (igrokazi i slično) učili o našem materinjem jeziku i kulturi našeg naroda. Sljedeća razina obrazovanja bila je također na hrvatskom jeziku u OŠ Ivan Milutinović i mogu reći da je to bila prava odluka mojih roditelja u to vrijeme budući da sam tijekom školovanja na ovoj razini usvojio bolje poznavanje jezika, gramatike, pravopisa, a također sam uvidio i bogatstvo riječi hrvatskog jezika. Sve ovo je bilo odličan temelj za upisivanje općeg smjera u Gimnaziji Svetozar Marković. U to vrijeme odluka o izboru srednje škole je već bila isključivo moja, koju iz ove perspektive također smatram ispravnom«, priča Krunoslav Piuković i pojašnjava: »Gimnazija je srednja škola s 'pedigreom' u kojoj se nastava odvija na najvišoj razini. Kroz čitanje književnih djela, pisanje sastava i sudjelovanje u jezičnim aktivnostima stekao sam vještine koje su mi koristile ne samo u akademskom kontekstu već i u svakodnevnoj komunikaciji. Stoga smatram da su učenici općeg smjera u blagoj prednosti u odnosu na druge, jer osim materinjeg hrvatskog jezika na istoj razini uče i srpski jezik. Iako to iz perspektive učenika ne zvuči kao najbolja opcija, budući da imamo još jedan predmet više za učenje, kasnije se ispostavi da poznavanje oba jezika na istoj – visokoj razini i nije tako loše, jer 'bogat si onoliko koliko jezika govoriš', a ova dva u velikoj mjeri slična jezika, ipak se razlikuju u gramatičkim i pravopisnim rješenjima, koje nije na odmet znati«.
Krunoslav je također naglasio kako se tijekom obrazovanja na hrvatskom jeziku nije susreo niti s jednom neugodnošću vezanom za nacionalnu ili vjersku pripadnost, već su, kako je rekao, u školama bili prihvaćeni podjednako dobro i od profesora i od učenika, tj. nije pravljena nikakva razlika, niti diskriminatorna niti privilegirana, što svakako i treba biti slučaj.
»Nakon srednje škole životni put me je odveo u smjeru društvenih znanosti i upisao sam Pravni fakultet. U izboru visokog obrazovanja svakako mi je pomogla i 'profesionalna orijentacija' oko koje su nam asistirali djelatnici Hrvatskog nacionalnog vijeća, te mi je, kao znanost za koju sam pokazao najviše afiniteta nedvojbeno ispalo – pravo. Tijekom osnovnih studija prava pokazao sam posebno zanimanje za područje kaznenog prava, te sam master studije upisao u okviru Kazneno-pravne katedre. Usporedo sa završavanjem master studija, obavljam i vježbenički staž u Osnovnom javnom tužiteljstvu u Subotici«, pojasnio je Piuković i dodao ono po čemu ga mnogi poznaju.
»Ne mogu ne spomenuti i glazbu, budući da se moj profesionalni put, osim prava, račva i na drugu stranu, a to je sviranje u Tamburaškom ansamblu Ruže gdje sviram tamburaški bas. Na kraju samo mogu reći da je odabir obrazovanja na hrvatskom jeziku pravi put za one koji žele naučiti o kulturnom naslijeđu i identitetu svog naroda, a ujedno i dobiti obrazovanje koje će ih pripremiti za dalja akademska ostvarivanja.«
Ž. V.
