Širom Vojvodine
Povjerenje jedina potrebna reklama
Poduzetnik Zvonimir Žugaj iz Surčina vlasnik je privatne firme koja se bavi proizvodnjom i prodajom proizvoda koji se koriste u građevini. Djeluje kako svi Surčinci poznaju Zvonimira, ali i mnogi drugi. Kako kaže, Žugajevi su stara obitelj koja je od 1770. godine u Surčinu, ali svoja brojna poznanstva duguje i dugom boravku u sportskim vodama, preciznije onim nogometnim. O svojim igračkim i sudačkim danima govori s gotovo istom strašću kao i kada govori o svojoj obitelji ili poslu.
Naziv firme je ŽZ Izgradnja i kako Zvonimir objašnjava: »Prvi naziv bio je Žugaj Surčin, ali moj brat od strica koji se bavi projektiranjem ima firmu Žugaj Beograd, stoga sam odlučio promijeniti ime kako ne bi bilo zabune«.
»Firma radi 28 godina i u pitanju je obiteljska tvrtka. Posao se sveo na trgovinu građevinskim materijalima, odnosno proizvodnja plus trgovina. Imamo sve od temelja do krova, bez elemenata za zanatske i završne radove, dakle od temelja, zidanja, fert tavanica i krovnih konstrukcija. Proizvodimo betonske blokove, fert gredice i elemente od armature, a radimo i ogrjevni materijal«, kaže Zvonimir.
Kompletna usluga
Nakon toliko godina u poslu Zvonimir je stekao reputaciju i povjerenje kod svojih kupaca. Tako je u jednom trenutku shvatio kako je povjerenje najbolja i za njega jedina potrebna reklama.
»Uglavnom je u pitanju maloprodaja i poslujemo s kupcima iz ovog okruženja. Zbog medija sam shvatio kako imam problem. Zašto? Jer reklama stigne do kupca koji je udaljen 50 i više kilometara, a meni je zapravo dovoljno ovo što radim na lokalu. Recimo, uopće nemam potrebu konkurirati ni na jedan javni tender. Kada sam počeo ponavljati zainteresiranim kupcima kako ne želim ulaziti u Beograd zbog prometa i kako se to počelo događati sve češće, odlučio sam povući sve reklame i oglase. Jednostavno, lokal mi je dovoljan. Kako vrijeme prolazi, želio bih preusmjeriti posao u nekom drugom pravcu, volio bih u budućnosti što manje raditi s maloprodajom recimo.«
Kako Zvonimir voli istaći, ŽZ Izgradnja nudi kompletnu uslugu.
»Kada nas kupac pozove telefonom, kada utvrdimo što je ono što je mušteriji potrebno, ona može očekivati od nas kvalitetnu robu, kao i transport na lice mjesta i istovar. Trenutno je svuda deficitan stručni kadar, svi danas sebe nazivaju majstorima, a ponekad nemaju čak ni opremu ni alat. Naša firma posjeduje šest vozila, a tri su s kranom koji mogu podizati robu. Zbog takve kompletne usluge ljudi i dolaze kod nas«.
Na pitanje postoji li posao kojim je posebno zadovoljan, Zvonimir ističe suradnju s Mostogradnjom.
»Oni su radili po Vojvodini i Srbiji mostove. Tri godine smo radili opskrbu armaturom za njih, a ponekad smo im dostavljali i po desetak tona dnevno. Bio je to krajnje ozbiljan posao i mi smo odgovorili tom zadatku bez problema«, kaže surčinski poduzetnik.
Autohtoni Srijemac
Kako kaže, razočarao je roditelje svojom odlukom da ne upiše studije, iako je prije toga bio odličan učenik. No ipak, s tom odlukom počinje i Zvonimirova priča u kojoj su sport, obitelj i posao tijesno međusobno povezani.
»Nakon završene srednje škole odmah sam otišao u vojsku i nisam išao na fakultet. Nisam htio na fakultet jer me ništa nije interesiralo, a završio sam Elektrotehničku školu Nikola Tesla. Morate se vratiti u prošli vijek. Nakon vojske odmah me pozvao Teleoptik da igram za njih i ponudili su mi i dobro radno mjesto. Pritom, brzo sam se oženio, već s 20 godina, a moja supruga Nada je imala tada tek 18 i pol. Dosta ljudi iz svijeta sporta me zna. Kao klinac sam igrao nogomet ovdje u Surčinu. Čak sam trebao ići u Dinamo iz Zagreba '81. kod Ćire Blaževića. Prije njih zvala me je Priština koja je tad ulazila u prvu saveznu ligu one Jugoslavije. Međutim, ja kao autohtoni Srijemac, pritom jedinac, nisam htio napustiti Surčin«, kaže Žugaj.
Devedesetih godina s raspadom bivše države dolazi i do gašenja državnih firmi i namjenske proizvodnje. Tada je i Zvonimir ostao bez posla. Ovakav splet okolnosti doveo je i do ideje o pokretanju vlastitog biznisa.
»Počeo sam raditi kod jednog čovjeka upravo ovaj posao koji ja sada radim, ali nakon nekog vremena shvatio sam kako mogu započeti vlastitu firmu. Sport mi je dao kontakt, smatram i danas kako je sport nešto što spaja ljude. Pored igranja, već sam s 26 godina počeo i suditi utakmice, a kada negdje sudite neki meč, vi tada upoznate prve ljude nekog mjesta ili grada. Tako mi je sport dao i kontakte za posao i vrlo brzo smo se razvijali kao firma. U jednom trenutku sam imao 24 zaposlena radnika na stovarištu građevinskog materijala. Oni koji se bave ovim poslom znaju što znači imati toliko radnika. Trenutno imam 16 ljudi i to mi je dovoljno. Trajemo i nemamo problema u poslovanju, mogu se pohvaliti kako su nam kupci zadovoljni, kako dolaze na povjerenje i kako svi znaju da će dobiti ono što smo se dogovorili.«
Obitelj, posao, nogomet
Već sa 17 godina je zaigrao za prvi tim Teleoptika iz Zemuna, a kasnije je postao i kapetan momčadi. Kako kaže, sa suđenjem je počeo kasno, ali je unatoč tome bio 15 godina nogometni sudac. Jedno vrijeme radio je obe stvari odjednom – subotom je sudio, a nedjeljom igrao.
»Kada sam imao 25 godina, Partizan me povukao iz Teleoptika u svoj kamp, no htjeli su me poslati u tadašnju drugu ligu u Radnički iz Kragujevca. Ja im kažem ‘ljudi, pa ja imam troje djece, ja imam tu sve što mi treba‘. Bilo je kasno da se počnem ozbiljno baviti nogometom. Imao sam jako dobre trenere poput Spasoja Paje Samardžića. Igrao sam i mali nogomet isto za jednu ekipu, tu na Novom Beogradu, održavali su se tradicionalni turniri, igrao je čak i pokojni Dragan Mance na njima. I dalje mi je malo krivo što sam propustio šansu zaigrati profesionalni nogomet«, kaže Žugaj.
Kao sudac najviše se zadržao u drugoj saveznoj ligi bivše SCG u kojoj je sudio sedam godina.
»Nisam prešao u prvu ligu, a poslije toliko godina u drugoj ligi malo mi je sve to i dosadilo. Posao me tražio sve više, a nogomet je postajao sve slabiji, te sam odlučio prestati sa suđenjem, iako mi je taj posao donio mnogo poznanstava. S mnogima sam i dalje u kontaktu. Neko vrijeme sam vodio Jedinstvo iz Surčina i u moje vrijeme je klub prešao iz pete u treću ligu. Osvojili smo dva prva mjesta i stigli smo do praga saveznog ranga. U to vrijeme smo napravili tribine i pomoćni teren koji sam isfinancirao uz pomoć nekoliko prijatelja.«
Ipak, pored svih sportskih ili poslovnih ostvarenja, Zvonimir ne razmišlja ni sekunde o odgovoru na pitanje na što je najviše ponosan:
»Ponosim se na svoju obitelj koja traje evo 41 godinu; ponosan sam na svoje kćerke, na to što su formirane ličnosti, što pošteno rade i imaju svoje obitelji. Ponosan sam na svoje roditelje koji su me naučili pravim vrijednostima. Gledam da pomognem, da doniram onima kojima je potrebno, to je nešto što me ispunjava i zbog čega se osjećam dobro. Ratovi, nepravda, ugnjetavanje – to me čini ogorčenim. Ponosan sam na reputaciju koju sam stekao i na povjerenje koje imam kod ljudi s kojima radim«.
Ivan Benčik
