Širom Vojvodine
Od Bruške do Bezdana, pa širom svijeta
Žive u različitim gradovima, različitim državama, pa i na raznim kontinentima, a vezuje ih prezime Čačić i kuća u Bezdanu. Mjesto je to na koje se svi rado vraćaju, čak i desetljećima nakon odlaska, jer se u ovoj obitelj, bez obzira na daljinu, njeguju i čuvaju rodbinske veze.
Razgranata grana
Krunoslav Josip Čačić iz Vinkovaca voditelj je Poduzetničkog centra u Vinkovcima i cijeli život živi u tom gradu, ali obiteljski korijeni vezani su mu za Bačku, točnije Bezdan gdje je rođen njegov otac Marijan. U kući u Novogradskoj broj 39. Tu kuću Krunoslav Josip i Marijan zajedno su posjetili prije desetak dana. I ne samo njih dvojica već još tridesetak Čačića koji su iz različitih gradova, država, pa i kontinenata došli na obiteljsko okupljanje. Krunoslav Josip razgovor počinje rečenicom:
»Ja sam sretno dijete rastavljenih roditelja, ali svojih Čačića se nikada neću odreći. Moji su se razveli kada sam imao devet mjeseci, svatko živi svoj život, ali s očevom stranom ostali smo u jako dobrim odnosima i okupljanje obitelji ne bih nikada propustio. Otac Marijan je rođen u ovoj kući u Bezdanu, ali je njegov otac, moj djed Ante, trbuhom za kruhom otišao u Vinkovce, tamo se moj otac oženio. Ja sam ostao u Vinkovcima, a otac svuda po svijetu da bi se na kraju skrasio u Zagrebu, odnosno Velikoj Gorici. Znam se našaliti i kazati: ‘nema nas Čačića puno, ali smo dobro raspoređeni’. Ima nas po cijelom svijetu«, kaže Krunoslav Josip i dodaje da se Čačići okupljaju jednom godišnje i uvijek se upozna neki novi rođak.
Kao i Marijan, u Bezdanu je rođen i dr. sc. Nikola Čačić, priznati stručnjak za selekciju šećerne repe, sada umirovljenik s adresom u Novom Sadu. Iz Bezdana je otišao na studije 1962. godine.
»Majka je u Bačku došla kao trudnica s mojim stricem i mene je u studenome 1945. godine rodila u Riđici, baš u ulici koja se zvala Dalmatinska. Otac je dobio kolonizaciju u Riđicu, ali je kasnije bio delegat kolonizacije u Bezdanu i tako smo iz Riđice došli u Bezdan. Ali i tu smo, u kući u Bezdanu, imali u jednom dijelu vrta vinograd. Vezivalo nas je to za stari kraj«, kaže Nikola Čačić koji i danas kada dođe u Bezdan vrijeme provodi u vrtu iza kuće.
Njegov sin, također Nikola, živi na Tajlandu, gdje se i oženio Tajlanđankom, a na susret u Bezdanu došao je sa suprugom i dvoje djece.
»Prvo je na Tajland otišao brat, došao sam mu u posjet i odlučio ostati i tamo raditi, a nastavnik sam engleskog jezika. S Tajlanda smo došli zbog ovog susreta. Pamtim ovu kuću, kao djeca dolazili smo dva puta tjedno iako smo živjeli u Novom Sadu. Djeca su prvi puta bila prošle godine, a supruga je već bila nekoliko puta. Bili smo i u Hrvatskoj da upoznamo i širu obitelj. Želim da djeca zapamte ovaj kraj i da i sami kasnije požele doći«, kaže Nikola.
Mjesto koje se zove kuća
Domaćin susreta Čačića u Bezdanu bila je Milica Marinković, rođena Čačić, također u kući u Novogradskoj 38.
»Ovo mjesto zovemo kuća. Kada se u obitelji Čačić kaže idem kući, onda dolazimo ovamo. Ona je naše izvorište. Moj djed Jure je u Bezdan došao 1946. godine. Druga generacija se raselila u Zagreb, Grac, okolicu Benkovca, čuli ste i na Tajland, Australiju. Većina nas je ostala u Vojvodini, ali Čačića ima čak i do Niša. Bavimo se različitim poslovima. Ako bih rekla uspješno, izgledalo bi da se hvalimo, ali suština je da volimo posao koji radimo«, kaže Milica.
Kako kaže Čačići su odgajani kao velika obitelj čiji su članovi usmjereni jedni na druge.
Došli su u Riđicu u kolonizaciji 1946. godine, a tamo su ih privukli vinogradi što ih je podsjećalo na kraj iz kojeg su došli.
Iz Riđice je Jure Čačić došao u Bezdan. S njim je došao i brat Anta koji se kasnije vratio u Dalmaciju, pa odatle otišao u Vinkovce gdje njegovi potomci žive i danas.
»Otac je zbog posla iz Riđice došao u Bezdan. Čačići su inače iz sela Bruška kod Benkovca. To mi zovemo zaseoci. U Bruškoj ima tri prezimena; Čačić, Marinović i Zrinić. U Bruškoj se okupljamo za Veliku Gospu i onda je Bruška puna. Sada Bruška ima, u sva tri zaseoka, manje od 200 stanovnika, a na Veliku Gospu bude nas deset puta više. To je tradicija koja se poštuje. Inače, Čačića ima kod Knina, kod Perušića i Gospića, u Crnoj Gori«, kaže Frane Čačić koji je u Bezdanu živio do 1951., a već 72 godine je Zagrepčanin.
Po struci je strojarski inženjer koga je poslovni put iz Bezdana odveo do Kragujevca, Sarajeva, pa do Zagreba. Najstariji je bio na okupljanju Čačića i kako kaže većina okupljenih nije se ni rodila kada je on otišao iz kuće u Bezdanu.
Z. V.
