Širom Vojvodine

»Mukićeva škula«

U prvoj polovici prošloga stoljeća u Đurđinu je postojalo pet salašarskih škola. Bile su to Kopilova, Šokčićeva, Milodanovićeva, Pavlovačka i Mukićeva. U njima je obrazovanje bilo organizirano od prvog do četvrtog razreda, a kasnije, kada se 60-ih izgradila, u više razrede djeca su išla u centralnu školu u Đurđinu. Tada su postupno ukidana isturena odjeljenja u salašarskim školama.

Škola u Đurđinu i dalje radi, a od salašarskih škola zubu vremena otrgnula se jedino Šokčićeva škula, koja je prenamijenjena u stambeni objekt. Ostale škole su srušene, baš kao i salaši koji su ih okruživali.

O salašarskom životu iz toga vremena postoji malo tragova i zapisa. Najčešći svjedoci života toga vremena su fotografije djece ispred škole, baš kakvu nam je pokazao i Subotičanin Petar Marcikić.

Velika škula

Mukićeva škula radila je 53 godine, od 1908. do 1961. Bila je smještena na granici đurđinske i žedničke pustare, udaljena 25 km od centra Subotice i 5 km od Đurđina i 5 km od Žednika.

Zidana je od opeke, na zemlji Mukićevih, čiji je i salaš bio u blizini. U školi je, prema sjećanju Marcikića, bila jedna velika prostorija za nastavu u kojoj su bili učenici svih razreda raspodijeljeni po redovima klupa i učiteljski stan. U dvorištu zgrade postojala je i mala kuća za domara.

Petar Marcikić, kao i njegov otac Mijo, pohađao je Mukićevu škulu gdje je 1960. završio četvrti razred. Iste godine je i nastala objavljena fotografija. Na njoj se vidi 50-ak djece i učitelj, fotografirani ispred škole. Kako Marcikić kaže, bili su to svi učenici škole, od prvog do četvrtog razreda.

Prema riječima Marcikića, u školu se išlo prije podne, osim nekoliko godina nakon rata kada je uveden i mađarski pa je zbog dvojezičnosti bilo dvije smjene. Kaže, nikad neće zaboraviti kada je zimi poslije poslijepodnevne smjene morao pješačiti 3 km do kuće.

»U zimskom razdoblju u 16 sati je već mrak, a ja mali se pješice vraćao kući i često nisam ni vidio put od mraka i magle. Uvijek sam zviždao da bi me ker čuo, lajao i vodio me kroz maglu do salaša. To mlado smrznuto žito, maglu i lavež kera neću nikad zaboraviti«, kaže Marcikić.

Mukićeva škula bila je za salašarske škole, velika škula. Pohađala su je djeca iz obližnjih salaša tzv. Mukićevog kraja koji je obuhvaćao atarska područja Đurđina i Žednika. Prema sjećanju Marcikića, gravitiralo joj je 70-80 salaša koji su, prema nazivu škole, bili smješteni u Mukićevom kraju. Ovi salaši nalazili su se između Moravičkog puta na zapadu, Sivačkog na jugu i riječice Krivaje na sjeveroistoku.

Mukićev šor

Cijeli šor Marcikić i danas, iako ga je napustio prije više od 60 godina, »drži u malom prstu«. Sjeća se rasporeda svih salaša i njihovih vlasnika što je i zapisao u objavljenoj mapi. Kaže, živjele su ovdje brojne obitelji (najveći dio bunjevački Hrvati), navodeći neka prezimena: Malagurski, Bilinović, Marcikić, Šimić, Zubelić, Tešić, Tunić, Tumbas, Mukić, Loketić, Vidaković, Skenderović itd.

Prema njegovim riječima, u šoru je živjelo i nekoliko obitelji doseljenika iz Bosne koji su '55. došli zbog posla.

»Svi koji su došli iz Bosne radili su u poljoprivrednoj zadruzi Nova brazda. Često su bili i na rukovodećim položajima. Od naših malo tko je bio postavljen za nekog šefa ili nadzornika. Moj otac je recimo bio štalar«, kaže Marcikić.

Pored posla u Brazdi, stanovnici Mukić kraja bavili su se i poljoprivredom, a neki samo poljoprivredom.

Središte ovoga kraja bila je uprava Nove brazde, gdje je bila smještena pekara, mesnica, kovačnica, bravarska radionica, veliki bazen i dvorana za koncerte, priredbe i kinoprojekcije u kaštelu. Sjeća se Marcikić kako su ovdje nastupali i poznati muzičari poput Nade Mamule, Radojke i Tine Živković itd. Kaže, izvođači su dolazili vlakom do Đurđina pa putovali kočijama još 5 km do Mukić kraja.

Kako Marcikić navodi, salaši u okolici Uprave čak su imali i struju zahvaljujući traktoru koji je pokretao regenerator u određenim večernjim intervalima.

U Mukićevom šoru postojao je jedan križ krajputaš, tzv. Čučićev križ, kojega je podigao Lojzije Malagurski kraj svojega salaša.

Iseljavanje je započelo 60-ih godina. Kao uzrok Marcikić navodi nestajanje vode u bunarima, nedostatak struje i gašenje škole.

»Poslije rata ovdje je bilo puno ljudi, no kako je postupno opadala razina vode u bunarima koji su bili iskopani na 12-13 metara, opskrba vodom je ljudima postajala veliki problem. Nije bilo ni struje, ugašena je škola, a ova druga u Đurđinu je bila daleko. Ljudi su se selili u Đurđin, Žednik, a neki su otišli i u grad«, kaže Marcikić.

Obiteljski salaš koji je izgrađen početkom 1900-ih Marcikići su napustili 1961. kada su izgradili kuću u Đurđinu. Na salašu je nakon toga živio još njegov stric dvije godine, nakon čega je srušen.

Petar kaže da se ne sjeća kada je posljednji put bio u Mukićevom kraju, jer nema ni gdje otići.

»Ništa više ne postoji. Ni škola, ni križ, ni salaš, ni ništa. Sve je zbrisano«, riječi su Marcikića.

J. D. B.