Širom Vojvodine
Spoj dviju iskonskih ljubavi
Antonija Dulić, rođena Piuković, mnogima je poznata prije svega kao nekadašnja članica Subotičkog tamburaškog orkestar te dugogodišnja vokalna solistica čije se izvedbe i nastupi vezuju uz tamburašku, tradicionalnu, crkvenu glazbu. No, unatrag već 14 godina, u okviru dua El Gusto del Flamenco uz flamenco gitarista Roberta Đivanovića, pjeva latino, odnosno flamenco glazbu i to isključivo na španjolskom jeziku.
Zaokružena priča
Uz pjevanje flamenca Antoniji se, kako ističe, otvorio neki drugi put te uz to što je do sada radila čini jednu zaokruženu, jako lijepu priču, čijih se početaka prisjeća s velikim zadovoljstvom.
»Kada me je Robert pitao da pjevam uz njega, sjećam se točno i datuma – 30. prosinca 2010., nisam se puno mislila. I prije sam privatno slušala latino glazbu, istina flamenco nisam poznavala. Kada mi je postavio pitanje, to je za mene bilo pravo ushićenje, samo su se sve kockice posložile i pristala sam. Ovako zaokružena priča do tada nije postojala i sav smisao je dobila mojim upoznavanjem s Robertom. Nakon toga kreću probe, nastupi i to evo traje već 14 godina«, priča ona.
Dodaje kako joj pjevanje na španjolskom ne predstavlja problem, a nije joj ni strano jer je i prije znala otpjevati nešto na tom jeziku, i to kroz suradnju s glazbenicom i skladateljicom Nelom Skenderović ili sa Subotičkim tamburaškim orkestrom (STO).
»Nije ga teško svladati, jezik je vrlo pjevljiv, slušam ga i sama, a tu je i Robert da me posluša i posavjetuje da to i stilski i zvučno i po izgovoru bude kako treba«, navodi Antonija.
Izvođenje flamenco glazbe, uz određenu garderobu, podrazumijeva i poseban nastup na sceni, te specifičnu tehniku pjevanja, čemu se Antonija još uvijek uči.
»Ja sam uvijek bila statična dok sam svirala u STO-u ili nastupala kao vokalna solistica, a u flamencu se prosto moraš kretati, što sam također naučila od Roberta. Sav taj ritam i puls koje flamenco nosi u sebi, tu muzikalnost i sam doživljaj pjesme moraš pratiti tijelom i pokretima ruke. Ja ne znam plesati, imam čak i tremu od toga, ali noge nekad prosto same krenu, ponese me glazba i imam osjećaj da ću zaplesati kao prave flamenco plesačice. Malo mi je još teško prepustiti se i opustiti po pitanju stila pjevanja. U pitanju je drukčija impostacija glasa (tehnika pjevanja) mog klasičnog školovanja u odnosu na flamenco izvedbu. Moram to drukčije primijeniti, od načina disanja, pjevanja, a posebno kada je u pitanju temperament. Teško mi je naučiti neke pjesme upravo zbog toga što sam klasično glazbeno obrazovana i gdje sam ih učila uz note i tekst. Međutim, ovdje toga nema, ima puno improvizacije jer izvorni flamenco pjevači nisu glazbeno pismeni, netočno sviraju, oni prosto flamenco žive. To u kompletu zvuči sjajno, ali ako ćeš glazbeno sve to staviti u metriku, to je nemoguće. No, sve je to praksa, to se sluša i to se uči.«
Tijekom nastupa Antonija i Robert se trude i educirati publiku.
»Gledamo da naglasimo je li u pitanju flamenco ples ili izvorna pjesma, potom tijekom glazbe postoje dijelovi gdje ili jako plješćem ili Robertu kažem ’ole’, a s tim zapravo njega potičem i pohvaljujem kako je dobro odsvirao i skrećem pažnju publici da obrati pažnju na to. Tako da se nadopunjujemo, jedno drugo potičemo, a ujedno i educiramo publiku. Najčešće smo Robert i ja sami na sceni, ali nekad imamo i plesačicu pa je to onda kompletan doživljaj«, pojašnjava Antonija Dulić i ističe da je i dalje tu za sve dosadašnje suradnje:
»Tu sam uvijek za suradnju sa Subotičkim tamburaškim orkestrom, ansamblom Hajo, ako je u pitanju crkvena glazba ili bilo što drugo. To su moji korijeni, to je iskonski moje i to ne ostavljam. Latino, odnosno flamenco je drugi dio mene koji je također iskonski moj, koji sam prepoznala uz Roberta Đivanovića. To su dvije ljubavi spojene, to je sve muzika«.
O »pravom« flamencu
Robert Đivanović gitaru svira više desetljeća i prvo je to bila pop, rock glazba i hard rock. Nakon toga počeo je nastupati s gitaristima koji bi mu se znali prilagoditi u sviranju latino glazbe, s, kako kaže, »okusom« flamenca, što je i naziv dua – El Gusto del Flamenco. Međutim, nedostajao mu je jedan dobar glas.
»U tim nekim privremenim bendovima bio sam primoran pjevati, a ja to ne volim, a i nemam baš lijep glas. Znao sam da Antonija ima božanstven glas, ali i da je u nekom sasvim drugom glazbenom svijetu, no jednom prilikom, u jednom gradskom kafiću gdje smo se i ranije viđali, prišao sam joj i pitao ju bi li željela pjevati latino, flamenco glazbu. Odgovorila je potvrdno i od tada je sve počelo. Svaki put to zvuči sve bolje i bolje, jako mi je drago što smo se našli i rekao bih da na ovom podneblju nema solistice kao ona koja bi to mogla tako prefinjeno, školski i osjećajno odraditi. Nema ni takvog gitarista poput mene, jer ja sviram autentični flamenco, ali sam za ovdašnju publiku spreman malo ’popustiti’ i prilagoditi tu glazbu njihovim ušima. To su više evergreen, latino stvari koje sviramo u flamenco stilu«, kaže Robert, a na pitanje koja je razlika između latino i flamenco glazbe, odgovara:
»Flamenco je jedna hermetična, zatvorena stvar, čak ih i u Španjolskoj ima malo koji sviraju pravi flamenco. Flamenco je, rekao bih, ciganska stvar, svira se samo u nekim zatvorenim, izoliranim krugovima, i to isključivo za svoju dušu. Teško je to riječima opisati, da mi je tu gitara, znao bih pokazati.
Kada se kaže flamenco, mnogima je prva asocijacija flamenco ples i to je mješavina narodne španjolske glazbe i flamenca, to je lepršaviji stil. Tu su i kastanjete, koje se ne koriste u pravom flamencu. One su dodane zbog efektnosti nastupa, tj. tu su više za turiste, da privuku pažnju i doživljaj učine kompletnim«.
Robert je svojedobno bio na usavršavanju za sviranje flamenca u glavnom gradu Andaluzije, Sevilli, mjestu gdje, kako pojašnjava, oni koji nisu Španjolci, najviše mogu naučiti, jer imaju najbolje škole odnosno predavače.
»To je bio trotjedni seminar, a tijekom boravka tamo doživio sam nešto jako interesantno. Spremao sam se za povratak kući i dok sam sjedio ispred hotela naišao je ulični svirač. Ponudio sam mu 10 eura i zatražio njegovu gitaru, a on mi ju je dao nekako podrugljivo i u čudu što će sad s njom jedan turist koji izgleda kao skinhead. Počeo sam svirati flamenco, a njemu je polako nestajao osmijeh s lica, počeo je tražiti da ponovim neke dijelove i na momente mu se otelo ono ’ole’ što je zapravo bilo spontano, iskreno priznanje za to što je čuo. U jednom trenutku me je na španjolskom pitao jesam li Ciganin. To mi je bio najljepši kompliment upućen na moje sviranje flamenca.«
Roberta i Antoniju, tj. duo El Gusto del Flamenco zainteresirani uglavnom mogu vidjeti u Subotici gdje nastupaju u okviru nekih kulturnih događaja.
»Unazad nekoliko godina smo redovito nastupali u Gradskoj kući u okviru glazbenog događaja Festival ljubavi i vina, potom prigodom otvorenja izložbe u organizaciji HLU-a Croart. Uglavnom idemo tamo gdje nas pozovu, jer nemamo osobu koja bi nam organizirala nastupe. Nastupili smo i u Novom Sadu na Flamenco večeri što se ostvarilo zahvaljujući suradnji s flamenco plesačicom Draganom Dojčinović, koja ima i svoju plesnu školu u tom gradu, gdje su inače ljudi više upoznati s ovom vrstom glazbe«, kaže Robert Đivanović te ističe kako sve to rade isključivo iz ljubavi.
»Publika cijeni Antonijin divan glas, a već kad ja sviram nešto virtuozno, nisam siguran da se to razumije. Ljudi ovdje reagiraju na taj neki komercijalni dio flamenca, čak je tako i u Španjolskoj, jedino što tamo ima više ljudi koji razumiju i uživaju u onom pravom flamencu. Naš pokušaj, odnosno istrajnost da radimo na ovome nije mala stvar jer je veliki izazov na ovim prostorima svirati ovu vrstu glazbe. No, mi nismo završili naš put, još učimo, trudimo se još više ući u flamenco i mogu reći da nam to dobro ide.«
I. Petrekanić Sič
