Širom Vojvodine

Dublji pogled u prošlost Bunjevaca

Za početak nove rubrike o ovdašnjim Hrvatima koji su svoje karijere, poslovne i druge uspjehe ostvarili izvan granica Srbije, odlučili smo se pisati o etnologinji i sveučilišnoj profesorici u mirovini dr. sc. Milani Černelić. Danas već nekoliko godina u mirovini, 69-godišnja prof. Černelić provela je cijeli radni vijek (od 1980. godine) na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na pozicijama od stručne suradnice do redovite profesorice u trajnom zvanju. Može se reći kako nema etnologinje koja se duže i sustavnije, preko četiri desetljeća, bavila temama vezanim za bunjevačke Hrvate u Bačkoj (Srbija i Mađarska). Njezin diplomski rad (Godišnje vatre kod Bunjevaca i Šokaca) i magistarski rad (Tradicije svatovskih časti, njihovi nazivi i uloge, s osobitim obzirom na pojavu i uloge staćela) te doktorat (Odabrane pojave iz svadbenih običaja bunjevačkih Hrvata kao izvor za proučavanje njihove etnogeneze) vezani su za Bunjevce. Dugogodišnji rad rezultirao je i knjigama kao što su: Uloge i nazivi odabranih svatova u Bunjevaca (1991.), Bunjevačke studije (2006.), Bunjevci – ishodišta, sudbine, identiteti (2016.) i Bunjevci: Migrations, traditional heritage, identities (2018). Brojne članke o Bunjevcima objavljivala je i na engleskom, njemačkom i mađarskom, pridonoseći da se s bunjevačkim temama upozna i međunarodna stručna javnost. Te je radove predstavljala i na znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i inozemstvu. Također, koautorica je izložbe »Iz baštine bačkih Hrvata-Bunjevaca« koja je priređena u Etnografskome muzeju u Zagrebu sada već daleke 1998. godine.

Prof. Černelić vodila je nekoliko znanstvenih projekata među kojima izdvaja dva: Identitet i etnogeneza primorskih Bunjevaca (2004. – 2008.) u okviru kojega su istraživani Bunjevci koji žive u Hrvatskoj te Identitet i etnokulturno oblikovanje Bunjevaca (2008. – 2013.) u kojem su istraživani Bunjevci u Srbiji i Mađarskoj. Ovo sustavno istraživanje rezultiralo je međunarodnom interdisciplinarnom konferencijom i istoimenim zbornikom radova: Bunjevci u vremenskom i prostornom kontekstu.

Zahvaljujući nastavnom i mentorskom angažmanu prof. Černelić, njezini studenti su od 2011. do 2022. proveli terenska istraživanja među Hrvatima u Vojvodini gdje su istraživali četiri skupine: bunjevačke i šokačke Hrvate te Hrvate u Srijemu i Banatu. Plod ovih istraživanja, koja su rađena u suradnji sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata, su i četiri kapitalne monografije o hrvatskim skupinama u Vojvodini, od kojih je u prve tri prof. Černelić glavna urednica.

Vojvođanski zavičaj

Iako se za nju zna među vojvođanskim Hrvatima, manje je poznato kako je prof. Černelić odrasla u Vojvodini, u Bezdanu. Rođena je 1954. u Osijeku, ali, kako kaže, već kao beba dolazi živjeti u Bezdan. Osnovnu školu završava u ovom mjestu, a gimnaziju u obližnjem Somboru.

»Djetinjstvo mi je ostalo u lijepoj uspomeni, kao mala sam dobro naučila i mađarski jezik. Rodbine tamo nismo imali, tako da za Bezdan nisam vezana na taj način ali imam i danas prijatelje s kojima se ponekad čujem. I kada sam išla na terenska istraživanja u te krajeve – Sombor, Bereg, Monoštor, Santovo – znala bih se s njima naći«, kaže naša sugovornica.

Nakon gimnazije odlazi u Zagreb gdje završava studij etnologije te engleskog jezika i književnosti. No, i dalje je vezana za ove krajeve: kao studentica etnologije istražuje salaše u okolici Sombora i Subotice.

»U to vrijeme postojao je projekt koji je vodio profesor Milovan Gavazzi i odnosio se na obiteljske zadruge u 19. i 20. stoljeću. Mene je uvijek zanimao terenski rad, te sam istražila nekoliko bunjevačkih zadruga. Objavila sam radove o zadrugama Marinkić-Balažević u Tavankutu, Dulić u Đurđinu i Matarić na salašima Matarići u okolici Sombora, kao i o zadrugama na salašima na Bezdanskom putu. Istražila sam još i zadrugu Gabrić u Žedniku, ali taj rad nije objavljen, pohranjen je u Arhivu našeg Odsjeka. Interes za Bunjevce pobudio je u meni i naš obiteljski prijatelj, odvjetnik Ljudevit Vidaković iz Lemeša, koji je bio entuzijast i pisao o Bunjevcima, premda nije bio etnolog«, priča prof. Černelić.

Kako napominje, po majci je i sama Bunjevka. Majka joj je bila bunjevačka Hrvatica iz Like, a dublje podrijetlom iz Dalmacije (zaselak Zubčići u selu Pridraga u Ravnim kotarima). Otac joj je rođen u Golubincima. Njegov je otac došao u Golubince iz Slovenije, oženio Zagorku, završio je gimnaziju u Srijemskoj Mitrovici, a Poljoprivredni fakultet u Beogradu.

Etnogeneza i druga pitanja

Područje njezina interesa bilo je i pitanje etnogeneze i oblikovanja kulturnoga i etničkog identiteta Bunjevaca. Istraživanja o Bunjevcima su je, kako kaže, vodila i do pitanja prapostojbine:

»Dinamika je neupitna, sve se mijenja, ali postoji i statika, stvari koje opstaju stoljećima, barem u svijesti ljudi. To nam daje dublji pogled u prošlost. Istraživala sam sve bunjevačke ogranke i pokušala proniknuti u njihovo ishodište koje, po brojnim pokazateljima, seže dalje od zapadne Hercegovine i rijeke Bune, sve do Albanije i rijeke Bojane (na albanskom jeziku Bune). Zanimljiv je i svatovski lik 'staćel', čiju sam ulogu podrobnije istražila, pojavljuje se pod istim ili srodnim nazivom i ulogom i kod Vlaha u sjeveroistočnoj Srbiji, u Istri, s tragovima u Dalmaciji i Hercegovini, kod gradišćanskih Hrvata i u Bugarskoj. U Crnoj Gori se pojavljuje toponim srodnog naziva. To ne znači da Bunjevce treba izjednačiti s Vlasima, već se radi o kulturnim doticajima, etnokulturnim prožimanjima i preslojavanjima. Upravo me je taj svatovski lik uputio da i druge pojave u svadbenim običajima usporedim na područjima u kojima mu ima traga, što je ukazalo i na brojne druge elemente srodne bunjevačkim. Imala sam sreće da sam mogla provoditi duga i dubinska istraživanja, vršiti provjere na terenu i utvrditi te značajne podudarnosti. Takav pristup je danas u etnologiji sve manje zastupljen. To mi je žao, jer je prof. Belaj kao mentor mojega doktorskog rada, ocjenjujući ga naznačio da se radi o otkrićima, a do otkrića se u etnologiji može doći samo ovakvim metodološkim pristupom. Kasnije kad je rad objelodanjen, to baš i nije na taj način odjeknulo ni u struci, jer nije u trendu, a ni među istraživanom skupinom«.

Ipak se nada da će brojnim radovima i knjigama koje je ostavila iza sebe potaknuti neke buduće etnologe na daljnja istraživanja bunjevačkih tema. Tijekom nastavnog rada imala je priliku učiti i studente etnologije koji su iz Vojvodine:

»Posebno mi je drago što su neke od njih poput Bunjevki Biserke Jaramazović, Bojane Poljaković i Aleksandre Prćić kao poslijediplomantice čiji sam mentorica bila, i Šokice iz Monoštora Sonje Periškić, surađivale u istraživanjima u Vojvodini i objavile svoje radove u monografijama. Konkretno znam da u struci radi Bojana Poljaković u Zagrebu, a Senka Davčik sad radi u ZKVH-u, Sonja Periškić ne radi kao etnolog, ali u svom radu u školi u Santovu dijelom koristi i svoja znanja stečena kroz studij etnologije«.

Priznata u struci

O stručnosti i posvećenosti naše sugovornice na području znanstvenoga i nastavnoga rada govori i nagrada Hrvatskog etnološkog društva Milovan Gavazzi za životno djelo koju je dobila 2017. godine. Dobitnica je još dvije nagrade Milovan Gavazzi za knjigu Bunjevačke studije 2008. godine i za suuredništvo 2. i 3. svezak znanstvene monografije Živjeti na Krivom Putu (2010.) te Povelje grada Senja za etnološka istraživanja senjskog zaleđa 2012. godine. Nagrađena je i među Hrvatima u Vojvodini, za suuredništvo u pojedinim monografijama dobila je nagrade ZKVH-a – Emerik Pavić i Tomo Vereš te nagradu Dr. Josip Andrić Hrvatskog nacionalnog vijeća za doprinos kulturi Hrvata u Srbiji (2019.).
Iako je u mirovini, prati i dalje što se događa s Hrvatima u Vojvodini te ocjenjuje prijepornim uvođenje tzv. bunjevačkog jezika u službenu uporabu na teritoriju Grada Subotice. Naime, tzv. bunjevačko identitetsko pitanje, preciznije nastojanje da se ospori hrvatstvo Bunjevaca u Bačkoj, jedna je od tema kojom se također bavila.

Prof. Černelić živi u Zaprešiću pokraj Zagreba. Mirovinu provodi, kako kaže, baveći se više duhovnim temama, posvećujući se svojem duhovnom rastu. Voli raditi kolače i dijeliti ih svojim prijateljima, i one stare recepte, koje je naslijedila od svoje mame, nadopunjavati zdravijim sastojcima, ali i istraživati nove, pa ih i samostalno kreirati. Sve što je zbog okupiranosti poslom ranije zanemarivala. Tako puno boravi i u prirodi i šeta što joj pomaže i kod problema s kralježnicom. Ipak, još uvijek se pomalo bavi strukom:

»Surađivala sam sa ZKVH-om na izradi Kataloga nematerijalne kulturne baštine Hrvata u Srbiji. S etnomuzikologijom Tamarom Štricki Seg pripremam knjigu o 'kraljicama', spremam se za stručni skup Urbani Šokci koji će biti u Osijeku i Pečuhu. Sigurno ću još dolaziti i u Vojvodinu, prvom prilikom vjerojatno kada bude promocija knjige o kraljicama«.

D. B. P.