Intervju
114. »Dužijanca« u znaku desetljeća
Udruga bunjevačkih Hrvata Dužijanca osnovana je 27. siječnja 2014. godine, a za osnivanje Udruge pristupnicu je potpisalo 33 osobe, koje su već godinama unazad radile i »nosile« Dužijancu. Kao što se može po spomenutom datumu vidjeti, Udruga ove godine obilježava 10 godina postojanja i djelovanja.
Među osnivačima je i Ljiljana Dulić, sada dopredsjednica Udruge, a tada jedna od organizatora ove stoljetne manifestacije. Iako je često »iza kulisa«, već desetljećima Dužijancu drži »u malom prstu«. Jubilej i dosadašnji rad povod su za razgovor i najavu ovogodišnjih događanja, kojih će i ove godine biti tridesetak, što UBH Dužijanca svrstava među najaktivnije hrvatske druge u Srbiji.
Odmah na početku vratit ćemo se 10 godina unazad i zapravo se podsjetiti koji su ciljevi i što se sve željelo postići osnivanjem Udruge?
Ove godine, kako je već rečeno, Udruga bunjevački Hrvata Dužijanca obilježava 10 godina od osnutka. Iskoristit ću mogućnost te podsjetiti čitatelje kako se UBH Dužijanca bavi očuvanjem kulture, tradicije i ovdašnjih običaja vezanih za žetvene svečanosti. Konkretnije, od sijanja i blagoslova pa do vršidbe, odnosno žetve. Tu je veliki broj manifestacija kroz koje prikazujemo određeni segment tradicije i tako čuvajući svoje učimo i druge našem naslijeđenom blagu. Što se tiče jubileja, u nekom užem krugu, odnosno s ljudima koji su bili osnivači smo već obilježili ovaj mali jubilej. Sada nam je želja to proširiti i ujedno ovom prilikom zahvaliti ustanovama i institucijama koje su s Dužijancom usko surađivale u proteklom desetljeću. Netko će možda reći nije ovo neki veliki jubilej, ali je svakako prigoda za stati i napraviti osvrt na minulo vrijeme. Želimo ga obilježiti i za širu javnost, te će svečana akademiji biti održana 28. svibnja u Velikoj vijećnici Gradske kuće u Subotici, s početkom u 19 sati. Tada ćemo prikazati neka naša postignuća i stati i zahvaliti svima koji su s nama surađivali, bilo da su iz Srbije, Hrvatske ili Mađarske. Budući da je akademija otvorenog tipa, iskoristit ću priliku i pozvati i vaše čitatelje, kao i sve one koji prate i vole Dužijancu da dođu i s nama proslave ovaj jubilej.
Zanimljivo je da ove godine UBH Dužijanca obilježava 10 godina postojanja, a znamo da će ove godine biti održana 114. Dužijanca. Koliko toga se promijenilo i što je Udruga »donijela« Dužijanci svojim osnivanjem?
Dužijanca je u svojoj povijesti imala razne momente i njena organizacijska struktura se mijenjala. Ono što je osnovno i po čemu je Dužijanca prepoznatljiva se nije nikada mijenjalo, niti će u budućnosti. Rekla bih da je Dužijanca sve ovo vrijeme opstala jer je dio ovdašnjeg čovjeka, koji zna raditi i uraditi, a koji zna i zahvaliti. Središnja proslava se kroz stoljeće nije puno mijenjanja. Euharistija, odnosno zahvala Bogu, je srž svega. Kasnije smo ovoj rečenici »zahvala Bogu« dodali i »pohvala čovjeku«, što zaista i jeste tako. Brojni su organizatori kroz povijest radili Dužijancu i to najbolje što su mogli u zavisnosti od perioda u kom su djelovali. Prije osnivanja Udruge Dužijanca je, od 1993. godine bila u organizaciji Hrvatskog kulturnog centra Bunjevačko kolo, u suradnji s Katoličkom Crkvom, koji je birao i predlagao članove Organizacijskog odbora Dužijance, a potom je, s ponekim dodatkom, potvrđivao i imenovao Grad. Dakle, Dužijanca je bila jedna od manifestacija. Jedan broj ljudi koji je tada bio u OO smatrao je da se Dužijanci treba puno više posvetiti i da jedino sa svojim PIB-om i kao samostalna udruga može aplicirati na natječaje, a da pri tom ne remeti budžet Centra. To je bila neka idejna misao da svi možemo raditi na svom području, a da ne remetimo aktivnosti jedni drugima. Naša zamisao je bila, a sada je i ostvarena, da Dužijanca treba imati cjelogodišnji plan rada i zapravo se to pokazalo dobrim, jer toliko ima programa i mogućnosti da nije moguće sve aktivnosti staviti u period od proljeća do ljeta. Da pojasnim: suradnja s HKC-om Bunjevačko kolo je i dalje ostala usko vezana, jer zapravo puno ljudi i iz Kola radi Dužijancu, a kad to kažem ne mislim samo na folklor i nošnju nego i u programu kompletno. Kolo organizira i Dužijancu malenih, i sudjeluje u gotovo svim manifestacijama Dužijance. Uz HKC moram spomenuti i Katoličko društvo Ivan Antunović s kojim smo također tijesno povezani u sklopu organizacije Književne večeri, kao i s članovima Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Matija Gubec iz Tavankuta čija se izložba slika od slame također nalazi u sklopu svih događanja. Udruga surađuje i sa župama okolnih mjesta u kojima se organiziraju seoske dužijance, a napose sa župom sv. Josipa Radnika u Đurđinu, konkretno sada s tamošnjim župnikom vlč. Danielom Katačićem, koji ima puno razumijevanja i voli običaje. Osnivanje Udruge donijelo je nove mogućnosti, nove suradnje, mogućnost apliciranja na natječaje i pokretanje nekih novih manifestacija i događaja.
Proteklih godina Dužijanca je izašla izvan svojih okvira, odnosno izvan Subotice i predstavila se u tri države. Odakle ideja za tim?
Jedna od zamisli direktora UBH-a Dužijanca Marinka Piukovića, koji je ujedno i predsjednik OO Dužijance, bila je izaći izvan okvira Subotice i pokazati i drugima ono blago koje mi imamo. Jasno je da nismo mogli »prenijeti« cijelu Dužijancu, ali smo prikazali onaj središnji dio, a to je misa zahvalnica, povorka, bogatstvo običaja i nošnje. U određenim mjestima smo imali i dodatni program koji je bio uvod u sâm središnji dio. Prvi iskorak bio je Dužijanca u Zagrebu 2018. godine, gdje se predstavila kompletna hrvatska zajednica – Bunjevci, Šokci, Srijemci, kao i Hrvati – Bunjevci iz Mađarske. Zatim smo bili u Baji, Dužijancu smo organizirali skupa s Hrvatima iz Mađarske, odnosno s Hrvatskom državnom samoupravom i KUD-ovima iz Mađarske koji njeguju folklorne običaje i pjesme našega kraja Bunjevaca Hrvata. Nakon toga smo bili u Novom Sadu, u vrijeme kada je on bio Europska prijestolnica kulture i prošle godine smo imali, mogu slobodno reći najzahtjevniju i najemotivniju Dužijancu u Mostaru. Organizacija ove manifestacije trajala je godinu dana, a osim središnjih događanja imali smo i izložbu S Božjom pomoći, Tribinu koja je okupila Bunjevce sa svih strana s temom Bunjevačke grane hrvatskog stabla u Hrvatskoj, Mađarskoj i Srbiji, Folklornu večer s KUD-ovima iz Mostara i okolice, otkrivanje ploče na Blagaju... Tako je od »obične« Dužijance bio izuzetno bogat program, koji je donio brojne emocije jer, kako smo rekli, to je bila Dužijanca »u starom kraju«. Ponosna sam na zajedništvo koje naša Udruga prakticira i njeguje, pokazujući da nam je do kulturnih, tradicijskih i vjerskih vrednota stalo, a Dužijanca na svakom koraku te vrednote prikazuje, manifestira, čuva i razvija.
Kakvi su planovi za ovu godinu? Što se događa s odlaskom u Bruxelles koji je najavljivan prije par godina?
Ove godine smo u Subotici i neće se nigdje posebno organizirati Dužijanca nego ćemo se preusmjeriti na stalne manifestacije i druge planove koji smo kao Udruga zacrtali za ovu godinu. Dužijanca sa svojim događanjima kreće još od risarskog disnotora, koji je uvijek krajem siječnja i ima oko 30 manifestacija koje su u sklopu programa i traju sve do Bunarićkog proštenja, odnosno kraja kolovoza. Za ovu godinu imamo u planu ustrojavanje Muzeja Dužijance – muzej kruna, stvaranje interpretacijskog centra, kupovinu zemlje, izradu projekta – elaborata za obnovu Risarskog salaša, izgradnju višenamjenske sjenice za 150 osoba, prostorno planiranje i pozicioniranje objekata. Također, u planu je i izdavanje Revije Dužijanca za 2023. godinu, Spomenice II. Dužijanca u Mostaru, knjige Javna proslava Dužijance od 1968. do 1971. u Subotici Nace Zelića, te kataloga izložbe Žito i motivi poljoprivredne djelatnosti u arhitekturi Subotice. Zahvaljujući sredstvima Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske kupljen je i komad zemlje na kojem su hangar i mali salaš. Tako da i bez odlaska negdje izvan Subotice itekako imamo pune ruke posla. Kada je u pitanju Bruxelles, znamo da je sada u tijeku izbor novih članova Europskog parlamenta i ono što sada mogu reći jeste da se odlazak u Bruxelles neće dogoditi u ovom sazivu, a hoće li i kada, to nam tek preostaje vidjeti. Naša želja je bila poput Sinjske alke predstaviti svoj rad, slamu, dio folklora, nošnju, krune od slame, simbole Dužijance pa i samu Dužijancu i ostaviti u Bruxellesu, kao i svugdje gdje smo bili, krunu od slame. Uz Bruxelles, bilo je tu i raznih drugih poziva, ali što će od toga i hoće li uopće biti, to nam tek predstoji vidjeti.
Rad Udruge u proteklom desetljeću obilježilo je i izdavanje časopisa – Revije Dužijanca koji na jednom mjestu okupi sve ono što je urađeno tijekom prošle godine i tako ostaje kao pisani trag svega urađenoga. Kako se financira i tko ga radi?
Osim što je sadržaj Dužijance obogaćen pojedinim radionicama i događanjima, izuzetno smo ponosni na časopis Revija Dužijance, koji po izgledu i kvaliteti ne zaostaje za drugim časopisima. To je, mogli bismo tako reći, jedan vid rekapitulacije – prikaz svega onoga što čini Dužijancu tijekom godine, odnosno od Revije do Revije. Kvalitetu smo zadržali zahvaljujući projektima i sponzorima svih ovih godina, a nadam se da će tako biti i u budućnosti. Na Reviju imamo izuzetno pozitivne dojmove šire javnosti. Često se i sami zapitamo ili ne budemo ni svjesni što je sve urađeno u proteklom periodu. Posljednjih nekoliko godina Reviju Dužijanca uređuje Nela Skenderović, koja osim događaja i raznih izvješća naš časopis oplemenjuje prekrasnim fotografijama, razgovorima i stihovima.
Iako postoji nepisano pravilo da Dužijanca službeno počinje blagoslovom žita na blagdan sv. Marka i traje do proštenja na Bunariću, svjedoci smo da ona zapravo traje cijele godine. Uvedene su i nove manifestacije, puno posla i velika organizacija. Koliko ljudi zapravo radi Dužijancu?
Tako je, Dužijanca se zapravo radi cijele godine. Aktivnosti oko pripreme programa traju cijele godine. Na risarskom disnotoru pripremamo sve ono što nam je potrebno za Takmičenje risara i druge manifestacije. Tu su i radionica pravljenja tarane, zatim Pucanje bičevima i brojne druge. Ono što smatram da je zapostavljeno i na što bi trebalo u skorijoj budućnosti ukazati pozornost jeste sijanje žita. Danas ručno gotovo nitko ne sije žito, a to je isto nešto što bismo trebali sačuvati od zaborava. Jer da ga ne posijemo i ne blagoslovimo, ne bismo ga mogli ni kositi. Nakon košenja to žito se ponovno ručno »plivi«. To su isto bitni segmenti, koji polako nestaju. Kada su u pitanju ljudi koji rade Dužijancu, većinom su to ljudi čija su djeca već poodrasla i koji vole i nose Dužijancu u srcu. Svoje slobodno vrijeme dajemo za Dužijancu i često zbog tog ispaštaju i naše obitelji. Očekivali smo veći angažman od prijašnjih bandaša i bandašica, a definitivno nam treba mladih ljudi koji vole i žele raditi Dužijancu. Svi znamo da Dužijanca sadrži sklop tradicije, u koju je osim nošnje, običaja, folklora uključena i Crkva. Na nama je sve to sačuvati, a kada bi nas bilo više mogli bismo dodatno razdijeliti posao i zapravo svi bismo morali davati manje sebe. Puno je ljudi »nevidljivih« u Dužijanci, ali mogu reći kako se ta brojka vrti oko 100. Od onih koji predvode povorku do onih koji imaju posao ispeći kruv za Takmičenje risara, ili ukiselit kiselnu, do onih koji trebaju pokositi travu, postaviti štandove... Često dobijemo komentar kako se vidi da se svaka manifestacija zdušno radi i ne samo »odradi«, osobito su to bili komentari za manifestacije izvan Subotice, koje smo zaista srcem radili, a bitno je naglasiti kako svi ljudi Dužijancu rade volonterski. Posla ima na pretek, a ljudi nikad dovoljno. Stoga često ponavljamo da pozivamo mlade, nekadašnje bandaše i bandašice i sve one mlađe i starije koji znaju što nam Dužijanca i njen opstanak znači, da nam se pridruže i osvježe i/ili pomlade organizaciju u cilju očuvanja ovog našeg stogodišnjeg običaja.
Spomenuli ste da je puno »nevidljivih« ljudi koji rade ovu stoljetnu manifestaciju, a među njima ste često i sama. I prije osnivanja Udruge desetljećima ste bili u Dužijanci, obično u uredu, protokolu...
Kada pogledam fotografije unazad, mene obično nema ni na jednoj Dužijanci, a istina je da sam desetljećima u njoj. Ima puno ljudi koji rade Dužijancu, a njihova imena ni likovi nisu povezani s Dužijancom. To su ljudi koji to rade iz ljubavi prema našim običajima, tradiciji, prema Dužijanci i da nema takvih ljudi, puno toga ne bi ni bilo. Znamo koliko je putnika išlo za Zagreb, Baju, Mostar i koji možda nisu bili niti u povorci, niti negdje spomenuti, a puno toga su doprinijeli i uradili. Godinama sam radila i radim protokol koji se zahtijeva za svaku manifestaciju, a najveće su Takmičenje risara i središnja proslava Dužijance.
Jedna od najkomplesnijih manifestacija jeste Takmičenje risara koje zahtijeva posebnu organizaciju i veliki broj angažiranih ljudi. Neki ljudi zamjeraju što je ova manifestacija pronašla svoje stalno mjesto i ne obilazi okolna sela kao ranijih godina. Što je razlog tome da ste se pozicionirali na jedno mjesto, odnosno u Đurđin?
Istina, Takmičenje risara zahtijeva veliku organizaciju i veliku ekipu ljudi koji na njoj rade. Ima puno segmenata koji se međusobno prepliću i zaista je važan svačiji doprinos. Tu su ljudi koji godinama rade taj posao, ali valjalo bi tome obučavati i mlađe. Od pripreme njive, protokola, vožnje gostiju karucama, do samog košenja, organizacije risarskog ručka, radnih strojeva, aktivnosti za djecu, kuhanja tarane, animiranja natjecatelja, ručka, medija... Sve to zahtijeva ozbiljnu organizaciju i infrastukturu. Možda je upravo to odgovor zašto smo se pozicionirali u jednom mjestu. Jer se prije u svakom novom mjestu i na svakoj njivi morala razvući kompletna struja, morali smo sve te stare strojeve prenositi, kao i organizirati vojsku ljudi koja bi sve pripremila prije negoli mi uopće dođemo na njivu. Na ovaj način je sve olakšano i možemo punuditi kvalitetniji sadržaj gostima. Ono što jednom uradimo ostaje nam u trajnom vlasništvu.
Počevši od 2018. godine pa na ovamo svake godine ste pojedincima dodjeljivali neka priznanja, nagrade... Uglavnom su to ljudi koji su godinama u organizaciji i koji su zapravo cijelu svoju mladost i svoj život darovali Dužijanci. Tko su ti ljudi i hoće li biti mlađih koji bi mogli taj entuzijazam naslijediti?
U proteklih nekoliko godina dodijelili smo više nagrada i priznanja. Kada smo obilježili 50 godina manifestacije Takmičenje risara, 50 godina gradske Dužijance i 25 godina kako grad Subotica i Katolička Crkva skupa slave Dužancu. Tada su uručene zahvalnice, plakete i statue Risara koje su dobili Subotička biskupija, HKC Bunjevačko kolo, Grad Subotica i Lazar Vojnić Hajduk. Nemoguće je nabrojati sve nagrade, ali bih voljela istaknuti kako je posebna zahvalnica 2021. godine dodijeljena Mariji Kujundžić koja već tri desetljeća vodi brigu o pozivanju i animiranju risara te organiziranju risarskog ručka (pečenje kruva, nabava mlika, pravljenje kiselne, organiziranje tko će što raditi, nositi na njivu i sl.). Naredne, 2023. godine na Takmičenju risara uručena je zahvalnica i ljudima koji 30 godina bez prekida svoje slobodno vrijeme troše na organizaciju ove manifestacije: Pavlu Kujundžiću, Martinu Gabriću, Stipanu Kujundžiću, kao i risarušama koje 30 godina prate risare: Ruži Juhas i Emeri Poljaković. Iste godine na središnjoj proslavi Dužijance dodijeljene su zahvalnice za doprinos organiziranju Dužijance i to: Nedeljki Šarčević za 20 godina rada, Ružici Šimić za 30 godina i Grgi Piukoviću za 40 godina sijanja žita (starovinske sorte bankut), košenja istog i pletenja vinaca za Dužijancu. Dužijanca će u budućnosti ovisiti upravo od sadašnjih mladih, vjerujemo da će ih i biti.
Spomenuli ste da će ove godine na svečanoj akademiji zahvala biti uručena udrugama i institucijama koje su u proteklih deset godina pratile i pomagale rad UBH-a Dužijanca. Koliko se ljudi, odnosno institucije i udruge uključuju i pomažu Dužijancu?
Kao što sam maloprije spomenula, u proteklim godinama smo zahvalnice uručivali pojedincima, a sada smo odlučili da to budu institucije i udruge s kojima također surađujemo. Nije bilo lako ni izlistati niti izabrati tko su ljudi koji će dobiti zahvalnicu, zapravo to mislim da je najteži dio posla. Kako bismo sve ispoštovali morali smo postaviti neke kriterije, te će tako ovom prilikom biti dodijeljene dvije vrste zahvalnica: za suradnju i potporu UBH Dužijanca.
Što će obilježiti program 114. Dužijance?
Risarski disnotor i Blagoslov žita su već za nama. Prije svih događanja i manifestacije koji su karakteristične za svaku godinu, čeka nas svečana akademija povodom obilježavanja 10 godina rada UBH-a Dužijanca i to 28. svibnja, zatim Dužijanca malenih, Priskakanje vatre na sv. Ivana Cvitnjaka, Etno radionica pravljenje tarane, Takmičenje risara koje će ove godine biti održano 13. srpnja, zatim se nižu seoske dužijance. Jedna izuzetno interesantna tema nas očekuje ove godine u sklopu izložbe S Božjom pomoći. Tu je i Natjecanje u pucanju bičevima 27. srpnja, manifestacija koja okuplja sve veći broj djece, mladih i natjecatelja svih dobi. Organizira se radionica čišćenja žita i pletenja vinaca na kojoj se u ovome poslu oprobavaju i bandaš i bandašica, njihove obitelji, prijatelji. U programu je i izložba slika s prošle i nova likovna kolonije Bunarić i polako dolazimo i do četverodnevne središnje proslave 114. Dužijance koja započinje književnom večeri u organizaciji KD-a Ivan Antunović 8. kolovoza, slijedi izložba rukotvorina na gradskom trgu, izložba radova od slame nastalih na XXXIX. Sazivu Prve kolonije naive u tehnici slame u Tavankutu, Tamburaška večer koja će ove godine malko drugačije izgledati, predstavljanje bandaša i bandašice, izbor pratilja i pratilaca, s proglašenjem najljepšeg izloga bit će 9. kolovoza. Subota, 10. kolovoza, rezervirana je za Svečanu večernju, polaganje vijenaca, Skupštinu risara i nastup folklornih ansambala. Središnja proslava se završava u nedjelju, 11. kolovoza, blagoslovom i ispraćajem bandaša i bandašice iz crkve sv. Roka, svečanom misom zahvalnicom u katedrali sv. Terezije Avilske, svečanom povorkom do trga, predajom kruha gradonačelniku Subotice i Bandašicinim kolom u centru grada. Proštenjem na Bunariću, 25. kolovoza, završavaju se obveze bandaša i bandašice, a i program Dužijance za ovu godinu.
Intervju vodila: Željka Vukov
