Širom Vojvodine

Od deset dolara do plantaže s 300 hektara borovnica

Ilija Prćić ili Elias Pertics rođen je krajem 19. stoljeća u Kunbaji, današnjoj Mađarskoj a tadašnjoj Austro-Ugarskoj. Iako je bio iz imućne obitelji, emigrirao je u Ameriku u okolicu Chicaga. Najprije je otvorio svoju brijačnicu da bi se kasnije počeo baviti poljoprivredom. U početku je bio ratar, kao i njegova obitelj u Mađarskoj, da bi poslije postao voćar. Među ostalim, uzgajao je i borovnice koje su mu donijele gospodarski uspjeh i bogatstvo. Ilija je sa sinom Emilom patentirao nekoliko inovativnih strojeva za berbu borovnica 1950-ih, a njihova obitelj bila je i jedan od osnivača gradske tržnice u South Bendu (Indiana). Danas imanje s 300 hektara borovnica u okolici Chicaga i dalje funkcionira, ali bez živućih nasljednika Ilije Prćića.

S pričom ovog američkog doseljenika upoznao nas je Petar Marcikić iz Subotice, čijoj supruzi Miri je on bio prapraujak. Zahvaljujući njihovom sinu Miri Marcikiću, koji je također emigrirao u Ameriku, ali sto godina kasnije, početkom XX. stoljeća, Prćići iz Subotice ponovno su uspostavili kontakt s Prćićima iz Amerike.

Kako kaže Marcikić, priča o Iliji je tipična priča o europskim iseljenicima u Ameriku s početka dvadesetog stoljeća.

»Elias, odnosno Ilija, je bio marljiv čovjek koji je sam stekao svoje bogatstvo i čije je potomstvo prve i druge generacije činilo okosnicu razvoja moderne Amerike XX. stoljeća«, navodi Marcikić.

Mađarski brijač

»Ilija je ustrajao na odlasku u Ameriku i konačno dobio svoj dio nasljedstva – dio zemlje koji je prodao kako bi kupio kartu za Ameriku. Svoje je putovanje započeo koncem ožujka 1907. koje ga je odvelo iz Mađarske u Austriju, Njemačku te konačno u veliku nizozemsku luku Rotterdam, gdje se ukrcao na brod Ryndam koji je stigao na otok Ellis u New Yorku 2. travnja. Lista dolazaka putnika New Yorka zabilježila je njegov dolazak kao: 'Illés Pertics, 25 godina, neoženjen, može čitati i pisati, nacionalnost Mađar, posljednje prebivalište Szabadka, Mađarska, konačno odredište u SAD-u – Pekin, Illinois, ima kartu za konačno odredište, sam je platio svoj put, posjeduje 10 dolara, nikad ranije nije boravio u SAD-u, a odsjedat će kod Ferencza Klemana, prijatelja'«, priča nam Marcikić koji ove podatke zna zahvaljujući istraživanju svojega sina Mire.

Ubrzo nakon dolaska u Pekin, država Illinois, Ilija se preselio u South Bend, država Indiana. Ondje je otvorio brijačnicu Magyar Borbély (Mađarski brijač). Marcikić kaže kako s ovim informacijama raspolaže zbog fotorazglednice koju je Ilija poslao svojim roditeljima i braći i sestrama 14. prosinca 1909. Ona prikazuje njega i njegovog poslovnog partnera ispred brijačnice, a pisao ju je na svome materinskom, bunjevačkom govoru, koristeći se mađarskim pravopisom:

»Piszanáje kárta XII. decz 14og. Pozdravlyám vasz bratyo i sznaje i nemojtesze náty uvrigyeni stovam prija niszam piszo i szadvam szselim szrityne szvécze i novu godinu pisitemi sta imate novo i kakuszte imali godinu osztajem udalyeni Illia.«

Marcikić nam objašnjava kako je razglednica otišla brodom iz Amerike za Mađarsku, a zatim se vratila u Ameriku zrakoplovom 93 godine kasnije, točnije 2002., s njegovim sinom Mirom. Njemu je, priča nam Marcikić, pri polasku u Ameriku ovu staru fotorazglednicu dala njegova baka po majčinoj strani čiji je djed bio drugi po starosti Ilijin brat, u nadi da će njezin unuk možda uspjeti pronaći rodbinu u Americi s kojom je obitelj Prćić izgubila kontakt nakon Prvog svjetskog rata.

Ilija, Ernest, Rick

Po dolasku u SAD Miro je počeo tražiti Prćićevo prezime (Pertics) na bijelim i žutim stranicama po internetu te pronašao samo nekoliko imena s istim od kojih su svi bili nastanjeni u South Bendu ili oko toga grada. Sva imena su bila strana, odnosno američka, poput Glorije i Ricka, priča nam Marcikić i dodaje kako mu je sin pokušao stupiti u kontakt s osobama koje nose prezime Pertics, ali mu nisu uzvraćali pozive.

»Konačno, šest godina kasnije, 2008., tijekom našega posjeta sinu u Chicagu, pokušali smo još jednom kontaktirati Ricka Perticsa. Gospodin Pertics je tom prilikom ipak uzvratio poziv te izrazio želju za susretom. Moja supruga i ja, te naš sin, sjeli smo u auto i odvezli se iz Chicaga u Plymouth, malo mjesto pokraj South Benda gdje su živjeli Rick i Cindy Pertics. To je bio jedan vrlo emotivni susret davno izgubljenih rođaka koji se događa jednom u životu. Moja supruga Mira (po majci rodom Prćić) i Rick, njezin rođak, Amerikanac, potomak američkih Prćića, odnosno Perticsa, zagrlili su se i zaplakali. A onda su počele teći priče. Moj sin je pomogao Ricku oko nedostajućih podataka o ostatku obitelji u Mađarskoj. Rick je ispričao priču o svome djedu Eliasu i njegovom ocu Ernestu, Eliasovom najmlađem sinu te ostatku klana Pertics u Indiani«, priča Marcikić.

Sporazumijevali su se na engleskom, jer je Rick bio već druga generacija Perticsa u SAD-u. Kako im je rekao, njegov djed Ilija je samo s bakom govorio mađarski, budući da je i ona bila porijeklom iz Budimpešte te joj je to bio materinji. Djecu, a tako ni unučad, nisu naučili svoje materinje jezike.

»Njihovo američko potomstvo također nije bilo svjesno činjenice da je njihova glava kuće, Elias Pertics odnosno Illés Pertics zapravo Ilija Prćić, pomađareni bunjevački Hrvat, a ne etnički Mađar, čija je obitelj živjela u tadašnjoj Austro-Ugarskoj, a današnjoj Mađarskoj, Hrvatskoj i Srbiji«, rekao je Marcikić.

Rick je nekoliko godina nakon što je upoznao svoje europske rođake poginuo u prometnoj nesreći. Bio je oženjen, ali nije imao djece. Njegov brat također nema djece tako da je američka grana Prćića izumrla.

J. D. B.