Širom Vojvodine
Barjaci vidljivi samo na Tijelovo
Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove obilježena je 30. svibnja u brojnim crkvama diljem svijeta. Tijelovo, u ovdašnjem narodu poznato i pod nazivom Br(a)šančevo, svetkovina je koja spaja temelje vjere koju vjernici sudjelovanjem u procesiji javno svjedoče. U pojedinim crkvama Tijelovo se obilježava u nedjelju koja dolazi iza svetkovine, a proslavljeno je i u subotičkoj katedrali, gdje je dvojezično misno slavlje predvodio biskup Subotičke biskupije Franjo Fazekas, koji je u propovijedi istaknuo da je Euharistija najvažniji čin i središnji događaj svih onih koji vjeruju u Isusa Krista. Stoga su, kako je biskup naglasio, Euharistija i Crkva duboko povezane, jer kada se slavi Euharistija, tamo je Crkva Kristova, a vjernici svojom nazočnošću i hodom u procesiji iskazuju upravo svoju vjeru u to veliko Otajstvo – Tijelo i Krv Kristovu.
Kako nalaže dugogodišnja tradicija, na Brašančevo je običaj i da katedralni župnik mons. Stjepan Beretić predstavi ovogodišnje predvoditelje žetvenih svečanosti bandaša i bandašicu Dužijance 2024., a za ovogodišnjeg bandaša izabran je Slađan Bošnjak, dok je za bandašicu izabrana Lucija Ivanković Radaković.
Procesija i smisao barjaka
Fra Zvjezdan Linić Tijelovo je opisao ovako:
»Tijelovo želi osobito naglasiti istinu da je Isus pravi čovjek i pravi Bog. A kao čovjek da ima tijelo kao i mi. Ljudsko je tijelo dar, a isto tako obdareno mogućnošću da se daruje i razdaje. Na sve to mislimo dok gledamo podignutu hostiju, dok klečimo pred svetohraništem, dok se svečano nosi pokaznica s Presvetim, dok pružamo ruku da primimo pričest. To je dar Kristova predanog tijela, dar njegove prolivene krvi; to je dar njegove neizrecive ljubavi za svakog od nas osobno«.
Tijelovska procesija je uzvišen i svečani ophod u kom svećenik »pod nebom« nosi Presveti Oltarski Sakrament, a dirljivi je moment da vjernici tamo gdje prolazi Krist klecaju i klanjaju se. Svako mjesto ima svoju procesiju, odnosno ono što ju čini posebnom. Tako je običaj da se u subotičkoj katedrali mladi oblače u svečanu bunjevačku nošnju te uz djecu i mlade u bjelini idu u procesiji. Sve ima svoje mjesto i svoj red i to ne od danas nego cijelo stoljeće. Posebnu svečanost tijelovskoj procesiji daju i svečani barjaci koji su po riječima vlč. Luke Poljaka u vjerskim obredima od davnina.
»U prvim kršćanskim vremenima, kada se bogoslužje često održavalo u tajnosti zbog progona, barjaci su bili sredstvo za diskretno identificiranje mjesta okupljanja. Kako je kršćanstvo dobivalo više slobode, barjaci su počeli poprimati složeniji oblik i prikazi na njima postaju direktniji (više nisu morali imati metaforičku simboliku ili inicijale). Tijekom srednjeg vijeka crkveni su se barjaci razvili u zadivljujuća umjetnička djela. Izrađeni od luksuznih tkanina poput svile i baršuna sadržavali su raskošni vez ili tkanje, zlatne niti i jarke boje. Ti su barjaci prikazivali scene iz Biblije, svece, mučenike i biblijske simbole kako bi mnogima koji nisu znali čitati, prenijeli ključne istine vjere te svetopisamsku teologiju«, ističe vlč. Luka Poljak i pojašnjava kako je Crkva imala ogromnu moć i utjecaj, a barjaci su igrali ključnu ulogu u vjerskim procesijama, obredima i slavljima, te je ujedno značilo i svojevrsni ponos pripadnosti kršćanstvu.
Razdoblje renesanse, po njegovim riječima, označilo je prekretnicu u umijeću izrade crkvenih barjaka. Cehovi, organizacije vještih obrtnika, tkalaca, vezilja i slikara odigrali su ključnu ulogu u njihovom stvaranju s iznimnom vještinom i kreativnošću.
»Barjaci postaju raznolikiji u stilu, uključuju elemente klasične mitologije i humanističke filozofije, odražavajući šire kulturne trendove tog vremena. Pokreti reformacije i protureformacije u 16. stoljeću imali su dubok utjecaj na crkvene barjake. Reformacija, sa svojim naglaskom na jednostavnost i odbacivanjem složenih religioznih prikaza, dovela je do opadanja upotrebe barjaka u protestantskim crkvama. Međutim, u katoličkoj protureformaciji barjaci su odigrali ključnu ulogu u prenošenju učenja Crkve i nadahnuću pobožnosti«, ističe Poljak.
Barjaci danas
U 19. i 20. stoljeću došlo je do oživljavanja interesa za crkvene barjake, a umjetnici i tkalci inspiraciju su tražili u povijesnim primjerima i uključivali tradicionalne tehnike u svoje kreacije.
»Iako je Krist u Presvetom oltarskom sakramentu prisutan u svom božanstvu i čovještvu, on ne posjeduje više ljudsko tijelo kao kada je hodao zemljom i objavljivao Kraljevstvo Božje. On ne može fizički pomagati siromahe, ozdravljati bolesne, tješiti ožalošćene. Njegovo fizičko tijelo sada je mistično: Crkva. Crkva je ona koja Kristovo djelo spasenja fizički vrši od Njegove smrti do današnjih dana, kako govori Prva poslanica Korinćanima sv. Pavla apostola: 'A vi ste tijelo Kristovo i vi ste njegovi udovi, svaki sa svoje strane'. S obzirom na to da je u tijelovskoj procesiji prisutan sâm Krist u svojoj punini, barjaci su vidljivi znak tih udova Kristovih: pobožnih bratovština i udruženja koji nastavljaju Kristov primjer pomaganja siromasima, naučavanja... Barjaci, visoko i ponosno dignuti u zrak, vidljivi iz svakog ugla, nošeni sa samopouzdanjem i određenom putanjom, s jasnom porukom koju nose, progovaraju zajedno sa svetim Pavlom: 'Čeznite za višim darima! A evo vam puta najizvrsnijega!'«, pojašnjava vlč. Poljak.
Iako su nekad ti barjaci zauzimali svoja mjesta i u crkvama, obično s kraja kupa, danas se iznose još samo za Tijelovo. Činjenica je da su neki od njih u lošem i oronulom stanju, a ima i onih koji su po uzoru na stare nanovo izrađeni. Tako svoje mjesto već cijelo stoljeće imaju i tijelovski ili sakramentalni barjak koji se nalazi u subotičkoj katedrali, a na njemu je u zlatovezu izvezena Pokaznica s Presvetim Oltarskim sakramentom, dok se s druge strane nalazi Srce Isusovo. Tijekom same procesije ispred tijelovskog barjaka su križ i svijeće. Tijelovski barjak nosi momak i dvije djevojke obučeni u bunjevačku nošnju.
U subotičkoj katedrali nepisano je pravilo, koje ima svoju dugu povijest, da iza tijelovskog ide takozvani divojački barjak koji je nekada predstavljao Divojačko katoličko društvo koje je djelovalo od 1912. do 1946. godine. Na ovom barjaku, po riječima katedralnog župnika mons. Stjepana Beretića, nalazi se Uznesenje Blažene Djevice Marije i iznad slike je izvezeno »Gospo Velika moli za nas«, dok je u donjem dijelu slika sv. Katarine Aleksandrijske. Na poleđini barjaka je sv. Ana i iznad je izvezeno »Sveta Ano moli za nas«, a u donjem dijelu je sv. Elizabeta Ugarska.
Divojački barjak, po riječima Ivana Piukovića koji je godinama unazad zadužen za slaganje procesije u subotičkoj katedrali, nosi ovogodišnji bandaš i ovogodišnja, te i lanjska bandašica. Iza njega idu djevojke obučene u svečana bunjevačka »velika ruva« povezane u maramu.
Na momačkom barjaku, koji predstavlja nekadašnje Bunjevačko momačko kolo koje je u ono vrijeme bila katolička prosvjetno-odgojna i zabavna organizacija mladeži osnovana 1920. godine, nalazi se, kako je mons. Beretić rekao, sv. Alojzije, dok je s druge strane Gospa. Momački barjak nosi prošlogodišnji bandaš u pratnji dvije djevojke, a iza njega idu momci u nošnji i čuvari Božjeg groba.
Iza njih su uglavnom vitezovi sv. Jurja i sv. Stjepana, pa čauši (kojih danas gotovo nema), a nekada su svi oni imali svoja obilježja, što se danas rijetko može vidjeti. Ove godine nakon nekoliko godina pauze u tijelovsku procesiju se s barjakom uključio i franjevački svjetovni red. Tu su iza njih i djevojke sa simbolima Isusove muke, prvopričesnici, djeca u bjelini, ministranti i svećenici i »nebo« koje nose čuvari Božjeg groba, te pjevači i puk.
Nekada su se ovoj svečanoj procesiji znali priključiti i župski barjaci, kojih danas više nema, odnosno i ako su sačuvani ne iznose se za procesiju. Iz svakog barjaka bi išla skupina ljudi koja bi predstavljala to društvo, svjetovni red ili organizaciju. Subotičkim ulicama je jedno vrijeme procesija išla od katedrale sv. Terezije Avilske, pa sve do franjevačke crkve sv. Mihovila Arkanđela, za što postoje naznake da bi se ova velika tijelovska procesija mogla ponovno obnoviti. No, hoće li to zaista tako biti, predstoji nam tek vidjeti.
Ž. V.
