Intervju
Baština za suvremeno doba
U sjeveroistočnom dijelu Baranje općina je Draž. Ima tek 2.000 stanovnika, a osim Draža pripadaju joj i Gajić, Topolje, Podolje, Duboševica i Batina. Općina Draž graniči se s Mađarskom i Srbijom, od Osijeka je udaljena 44, Mohača 24, a Sombora 34 kilometra. Općina ima i svoju Turističku zajednicu koju vodi Filip Golubov Car, koji je i jedini uposlenik. Namjera u Općini Draž je od tog rubnog dijela Baranje napraviti atraktivno turističko odredište.
Već rade na tome, već su dosta toga uradili, ali ima još stvari na kojima treba raditi da se i ovaj rubni dio Baranje profilira kao poželjna turistička odrednica.
Da su na dobrom putu dokaz je i priznanje za Baranjski bećarac koji je u travnju ove godine u Biogradu na Moru proglašen najboljom kulturnom manifestacijom 2023. godine. Baranjski bećarac, mjesto sastanka podunavskih Hrvata – Šokaca, Bunjevaca i Bošnjaka od Pečuha do Subotice. O Baranjskom bećarcu, suradnji s udrugama iz Bačke, turizmu u Općini Draž, ali i gajdama i gajdašima razgovarali smo s direktorom TZ Općine Draž i vrsnim gajdašem Filipom Golubovim. Uz to ime i prezime treba dodati Car, što je nadimak koji Filipova obitelj nosi generacijama. Upravo s tom ukorijenjenošću u Baranju i počinjemo razgovor:
»Rođen sam 1996. godine u progonstvu u Osijeku, ali smo se 1998. vratili u Draž i od tada sam stalno tu, s iznimkom dok sam bio na studiju u Osijeku. Kupio sam u Dražu kuću, oženio se, dobio sina i tu planiram i ostati. S papirima sam uspio ispratiti unatrag šet generacija moje obitelji. Puno ratova prošlo je kroz ova područja i teško je korijene pratiti daleko u prošlost. Svaka obitelj u našem kraju, pa i širem području, ima obiteljski nadimak, špicname i ruglo. Najčešće je to bilo neko rugano ime. Naš nadimak imao je neku pozitivnu konotaciju. Jedan od didaka iz moje obitelji radio je na lađi na Dunavu, dakle bio je u državnoj službi u Austro-Ugarskoj, i imao je malo više financijskih mogućnosti, pa je novac posuđivao bez kamate i kad su išli posuditi novac, ljudi su govorili »iđem kod cara« i taj nam je nadimak ostao do danas. Završio sam preddiplomski studij hortikulture i trenutno završavam diplomski studij vinarstva i vinogradarstva. Obitelj mi se bavila pretežito ratarstvom i uz to vinogradarstvom i vinarstvom i podrumarstvom koje ide uz to. I sada imamo vinograd, ali svega jedno jutro.
Odrastao sam u obitelji koja je puno pridavala katoličkoj vjeri i šokačkoj tradiciji, hrvatskom identitetu. Kao djetetu to mi je bilo normalno. Kada sam krenuo u srednju školu, upoznao sam i druge kulture, shvatio sam vrijednost naše kulture i tradicije i od srednje škole aktivnije sam se time počeo baviti«.
Koliko su baranjska sela uspjela sačuvati nošnje, običaje, udruge?
Baranja je specifična. To je bila jako multietnička zajednica. Prije stotinu godina tu su živjeli Hrvati, Mađari, Srbi, Nijemci, Židovi, Romi… Kroz tri rata puno je narodnosti nestalo, dogodila se zamjena stanovništva. Nakon Drugog svjetskog rata doselilo se dosta hrvatskog stanovništva iz Međimurja i Zagorja, srpskog stanovništva iz Like, Korduna, Bosne. Već je to uvelike mijenjalo sliku Baranje. I za ljude koji su došli bila je to velika trauma. Onda Domovinski rat. Još uvijek je to svježa rana na ovom području. Kada prolazite kroz sela, vidite tek u svakoj trećoj-četvrtoj kući ima nekoga, ovo sve drugo je prazno. Puno ljudi je otišlo, nije se vratilo. Nažalost, naša sela postaju vikend naselja. Događa se opet jedna zamjena stanovništva. Dolazi stanovništvo starije životne dobi da bi se skrasilo u okruženju za koje smatraju da je ugodno za život. Njima odgovara mir i očuvana priroda. Ta depopulacija odražava se i na rad udruga. Na papiru ih ima jako puno, 50-60, ali aktivnih je pet-šest. Ljudima nedostaje novca da bi krenuli raditi, ali svjedok sam da i kada se nađu financije nema tko raditi. Najlakše je reći »ne vridi«. Treba biti svjestan naše situacje, ali može se. U ovih naših šest sela je oko 2.000 stanovnika. Prema popisu iz 1921. samo selo Draž imalo je 2.000 stanovnika, a ukupna općina između 10.000 i 12.000. Pali smo na razinu jednog sela. Svako selo je nekada imalo svoj KUD, svoju vatrogasnu udrugu, udrugu žena; svako selo imalo je svoju župu. To više nije tako i trudimo se promijeniti percepciju ljudi, da mi nismo više šest sela već jedno. Općine su u Hrvatskoj takve kakve su. Puno ljudi protivi se ovakvom načinu organiziranju općina i vjerojatno bi, matematički gledano, kada bi se smanjio broj općina smanjila i davanja, ali ta općina koju imamo koristan je alat za lokalnu zajednicu. Mnoge stvari se brže mogu riješiti na lokalu nego da ovisimo od Belog Manastira ili Osijeka. Uvijek se sjetim Tavankuta i neasfaltiranih ulica. Problem je riješen tek kada je to pitanje otvoreno na susretu Aleksandra Vučića i Kolinde Grabar Kitarović.
Općina ima i Turističku zajednicu, direktor ste i jedini uposlenik. Ima li Baranja šanse biti turističko odredište?
Dosta se na tome radi. Južniji dio Baranje, naročito mađarska sela Zmajevac, Suza, pa zatim Karanac, Kopačevo, Bilje krenula su puno prije nas. Mislim da je razlog što su puno bliže investitorima, bliže su Osijeku. Kada pogledate strukturu vlasništva, to uglavnom nije lokalno stanovništvo, možda su se sada i doselili, ali korijeni im nisu s tih prostora. Mi smo malo dalje od Osijeka i manje dolaze takvi investitori, ali krenulo je i kod nas. Krenulo je lokalnom inicijativom, razvija se i dalje uglavnom kapitalom koji nije od lokalnog stanovništva. Lokalno stanovništvo je osiromašeno u posljednjem ratu i još uvijek zaokupljeno brigom kako obnoviti kuću, gospodarstvo, kako krenuti dalje. Puno ljudi poslije rata prestalo je baviti se svojim gospodarstvom, jer ono od čega je nekada živjela kućna zadruga danas ne može živjeti nijedna četveročlana obitelj. Ljudi se snalaze kako znaju i jedna od potencijalnih mogućnosti postaje i turizam. Na području Općine Draž to je još uvijek u povojima. Za sada se uglavnom nudi smještaj, ali fali jedan restoran, smještaj velikog kapaciteta. To još uvijek nije na razini da bi bilo isplativo, ali ljudi koji imaju kapitala i žele se na neki način maknuti iz svog dosadašnjeg poslovnog života ovdje pronalaze dobar dodatni prihod. Baranja ima tri turističke zajednice. Jedna je opća baranjska, nastala udruženjem lokalnih baranjskih općina, Općina Bilje ima svoju turističku zajednicu i Općina Draž. Općina Bilje bliže je Osijeku, ima u svom sastavu Park prirode Kopački rit koji puno znači razvoju njihovog turizma i nije im bilo interesantno spojiti se s ostakom Baranje. Općina Draž je ostala samostalna zbog svoje specifičnosti i lokacije, nalazimo se vjerojatno u najljepšem dijelu hrvatske Baranje. Tu je Baranjska planina, Dunav, šumska prostranstva koja se mogu uspoređivati s onim u Kopačkom ritu. Iz tog razloga je i bila ideja – ne, nećemo se spojiti s ostatkom Baranje već ćemo imati svoju turističku zajednicu. Projekti koje pišem za financiranje kulturnih i turističkih događanja na području općine premašuju višestruko sredstva koja općina izdvaja za moju plaću. Za sada se ne vežemo za europske projekte, koristimo sredstva koja nude naša ministarstva, županije. Dobrim planiranjem i gospodarenjem puno se toga može napraviti.
Tko su gosti Baranje?
Uglavnom turisti iz Hrvatske koji dolaze ovdje na proslave ili odmor. Važni su nam i gosti iz Mađarske, Njemačke, Srbije. Ako pričamo o Osječko-baranjskoj županiji, sve je više gostiju iz Poljske, Engleske i Austrije.
Kažete turisti dolaze na proslave. Nedavno je održan Baranjski bećarac. Posjećenošću možete biti prezadovoljni. Može li se reći da je to vaša najznačajnija manifestacija?
Ne samo naša već i u čitavoj Baranji to je najznačajnija folklorna i turistička manifestacija. Ne moramo se više sramiti ni Đakovačkih vezova ni Vinkovačkih jeseni. Baranjski bećarac počeo je 1989. godine u selima podunavske Baranje, a to su Draž, Gajić, Topolje i Duboševica. Ideja je bila kroz turizam sačuvati tradiciju. Bećarac je stao za vrijeme Domovinskog rata i covida, ali evo doživjeli smo i 29. Baranjski bećarac koji je nedavno održan. Rekao bih, nikada uspješniji i nikada veći. Ono što je krajem 80-ih godina krenulo od entuzijazma pojedinaca sada se pretvorilo u ozbiljnu turističku priču. Sam koncept se mijenjao, a jedna stvar koja se nije mijenjala je smotra folklora. Fokus je danas malo više usmjeren na društva izvan Hrvatske. Dodali smo neke dijelove za koje smatramo da će privući i publiku koja ne bi došla samo gledati folklorni program, ali doći će zbog dobre hrane, pića, glazbe, pa će pogledati usput i neku izložbu, doći ranije, ostati dan-dva, pogledati gdje su došli. Prije četiri godine odlučili smo uključiti i tradicijsku gastronomiju. Ima smisla. Ako promoviramo šokačku nošnju, šokačku pjesmu, vez, glazbu, govor, zašto ne bismo i šokačku hranu. To je dio tradicije koju ne možete iskusiti niti u jednom restoranu u Baranji. Ove godine bilo je i vlasnika restorana koji su sudjelovali. Znači, počinjemo djelovati i na lokalne poslužitelje hrane. To znači da će Baranja postati i na taj način specifična. Ove godine uveli smo još jedan novi dio programa, a to je dječja smotra folklora. Želimo time potaknuti KUD-ove da odgajaju djecu koja su budućnost naših udruga.
Koliko surađujete s udrugama iz Vojvodine?
Načelno, surađujemo sa svima i otvoreni smo za suradnju. Kada je riječ o projektnim partnerstvima, teško je naći udrugu koja ima financijskih mogućnosti sudjelovati u svakom projektu i ako je otvoren poziv recimo Ministarstva regionalnog razvoja i Fondova EU Republike Hrvatske najviše se mogu prijaviti dva projekta i ako prijavite dva, prolazi samo jedan. Drugu godinu zaredom imamo lijepu suradnju s udrugom iz Tavankuta, drugu godinu zaredom povlačimo značajna sredstva i veći dio odlazi upravo partnerima iz Bačke. Uz to imamo lijepu suradnju i s društvima koja nam dolaze na Baranjski bećarac, bilo da je riječ o nastupu ili sudjelovanje na Festivalu tista.
U ovom razgovoru ne smijemo zaobići ni Vašu gajdašku priču. Vi ste jedan od rijetkih gajdaša.
Otac je imao svoj tamburaški sastav i svirao je u folkloru, sviračke probe bile su kod nas. To mi je bilo nešto obično. Počeo sam i ja svirati tamburu, ali nije bilo glazbene škole. Kao srednjoškolac imao sam svoj tamburaški sastav. Imao sam priliku sudjelovati na jednom seminaru za tradicijsku glazbu gdje je prof. Andor Vegh, izvanredni profesor na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost na Pečuškom sveučilištu, glazbenik, graditelj gajdi držao predavanja i radionice. Prije toga sam već dobio neke gajde iz KUD-a iz Gajića, ali to što su bile raštimane nije me spriječilo da na njima naučim, ali sve pogrešno. Na seminaru sam čuo kako treba zvučati, oduševilo me, naravno. Počeo sam se malo više interesirati, nabavio dobre gajde i trudio se ispraviti sve što sam pogrešno naučio i danas mogu reći da sam gajdaš. Od osobe koja je samo imala gajde do gajdaša dugačak je i težak put. U folkloru sam puno puta čuo za gajde. Sviramo i često krene pjesma o gajdašu, a gajdaša nigdje. Onda sam našao tatinu sliku s gajdama. Imao je volju, ali je došao rat, pa druge okolnosti i onda je odustao. Onda priče o gajdašima koji su nekada bili u Baranji. Baranja ima bogatu povijest gajdaša. Ne samo Baranja već i Slavonija, Podravina, Vojvodina, cijela panonska dolina, ne samo Hrvati već i Srbi, Mađari, Romi... svi dijelimo tu tradiciju gajdaštva. Slušao sam priče o gajdašima koji su ovdje živjeli, pogotovo o Marku Mikulašu Drventiću iz Gajića. Umro je 2002. godine i do smrti je svirao gajde i pratio folklor. Ne samo gajde već i diplice. Mohač nam je iza ćoška, a to je grad u kome je u jednom trenutku bilo osam gajdaša. Kod nas je gajdaš solist i na druge gajdaše je gledao kao na konkurenciju i tajna tog zanata se dobro čuvala. Postoje zvučni zapisi gdje dida Marko govori kako je poznavao druge gajdaše, poznavao je majstore koju su izrađivali gajde. Napravili bi oni gajde, ali nisu htjeli otkriti kako su napravili taj pisak koji svira. Kako se izrađuje rog na gajdama. Tako da ako je nešto zaštekalo, opet ste morali ići kod tog majstora da naštima, udesi ako treba. I puno je gajdaša imalo neke svoje inovacije. Recimo, standard u gajdama bio je trščani pisak. On je bio jako nepouzdan, kod najmanje promjene temperature, vlage, tlaka zraka gajde ne štimaju. Jedna od inovacija bila je izrada piska od bazge. Međutim, gajdaši koji su imali pisak od bazge nisu htjeli ni pokazati kako on izgleda. Ja to ne znam, ali priča se da bi, kada bi gajdaš umro, gajde čak pokapali s njim. Razlog je bio taj što je u prošlosti baviti se glazbom bila sramota. To je bio posao Roma. Oni su glazbenici. Šokci u ovom kraju svirali su samo dva instrumenta. To su diplice i gajde. Čika Marko Drventić je čak rekao da njegova majka dok je bila živa nikada nije čula ni vidjela da on svira gajde. On joj to nikada nije ni rekao, jer ga je bilo sram. Tambura dolazi u modu jako kasno na ova područja i zato je tamburaška glazba u Vojvodini puno razvijenija nego u Baranji. Budući da je bavljenje glazbom bilo negativno sve se sporo razvijalo i napredovalo, što je na neki način i dobro jer je ostalo sačuvano puno izvorne glazbe. Izvorne glazbe ima toliko da ne znam koliko da se bavim gajdama neću nikada naučiti sve te glazbene brojeve napamet i odsvirati ih onako kako su ih oni svirali. A to i nije ideja gajdaške glazbe. Evo za primjer kompozicija Todore koja se svira u svakom šokačkom, u svakom srpskom selu, kod Bunjevaca također, samo pod drugim imenom Keleruj, svaki svirac ga je svirao na svoj način. Nije ideja imitirati nekog svirača već stvoriti svoj način, ali u duhu te tradicije, onoga što je ostalo za starim sviračima. Upoznajući gajde, priče o ljudima koji su to baštinili, upoznajući zaostalu građu sve me više taj instrument intrigirao i interesirao i upravo iz tog razloga sam se najviše i posvetio gajdama i najviše ih danas od svih instrumenata koje sviram cijenim.
Koliko imate prilike svoje znanje prenositi drugima? Držite li seminare?
U Hrvatskoj vrlo malo. Lokalno u Belom Manastiru za diplice, u Novoj Gradiški za gajde, diplice i ples. Većina seminara koje sam držao bila je u inozemstvu, hrvatskim zajednicama iz iseljeništva. Nekoliko puta u Malmöu i Gothenburgu u Vancouveru, u Kanadi. Redovite nastupe i seminare imamo u Mađarskoj. Pretežno su to gajdaški susreti u Mohaču i ljetne škole.
U Mohaču je uz Mohačke buše bio i Međunarodni gajdaški festival, a ove godine organiziran je kao dio programa Faršangi, najveće pokladne manifestacije u Baranji.
Prvi puta ove godine smo uz Baranjske buše organizirali i Baranjski gajdaški međunarodni festival. Uz generalnog pokrovitelja Ministarstvo kulture tu su bili i mnogi drugi dionici koji puno pomažu. Festival je otvoren izložbom u Osijeku koja je bila posvećena baranjskim gajdašima od Mohača do Draža, a panel diskusija bila je vezana uz gajdaštvo u Europi i Hrvatskoj. Govorio je Mátyás Bolya, voditelj katedre za tradicijska gazbala na Glazbenoj akademiji Ferenc Liszt u Budimpešti. On je govorio o tome na koji način je u Mađarskoj obnovljena gajdaška tradicija i formalizirano glazbeno obrazovanje za gajdaše koji su onda i pedagozi glazbene kulture. Vidjeli smo kako izgleda cijeli proces uvođenja gajdi u obrazovanje i na koji način su se nosili sa standardizacijom glazbe koja u biti ne smije biti standardizirana. Drugo izlaganje bilo je vezano za primjer Francuske. U jugozapadnoj Francuskoj postojale su boha gajde, ali su vremenom nestale. Ipak, od instrumenta čiji je trag bio samo na slikama i samo jedan zvučni zapis, i to na voštanom valjku, jedan glazbenik shvatio je koji je tonski niz u pitanju da bi mogao izraditi nove gajde. Oživio je tako instrument koji praktički više i nije postojao i uz pomoć njihovog Ministarstva obrazovanja formiran je studij formalnog obrazovanja gdje polaznici uče kako izraditi gajde, kako ih svirati i na koji način provoditi edukaciju drugih ljudi. Kod njih je sada to zaštićeno, a gajdaša samo za boha gajde imaju više nego u Hrvaskoj za sve vrste gajdi. Mi nemamo gajde, nemamo gajdaša, nemamo formalno obrazovanje. Da, ali ni oni nisu imali ništa i jedan čovjek je to pokrenuo sam. Ista stvar ako će se dogoditi u Hrvatskoj mora početi od jednog čovjeka koji će to nositi. On to ne može sam, treba mu pomoć i zajednice i institucija.
Intervju vodila: Zlata Vasiljević
