Širom Vojvodine
Stoljeće kontinuiranog djelovanja
U dugogodišnjoj povijesti Srijemske biskupije i Grada Srijemske Mitrovice utkano je ime Milosrdnih sestara sv. Križa čije djelovanje ove godine obilježava svoju 100. obljetnicu. Od samih početaka njihova djelovanja, napose u Srijemskoj Mitrovici, poslanje sestara očituje se u brizi za starije, nemoćne, osamljene i siromašne osobe, preko pohađanja istih u njihovim domovima. Utemeljitelj Družbe kapucina o. Teodozije Florentini osnovao je zajednicu pod geslom »Potreba vremena volja je Božja«. To je bio i danas jest putokaz sestrama u njihovom radu i djelovanju.
Socijalno-karitativni i bolnički rad
Prve godine djelovanja sestara na socijalno-karitativnom području, osim službom starima i osamljenima, obilježene su vođenjem pučkih kuhinja otvorenih u vremenu velike poplave u cijelom gradu 1932. godine i zauzetošću oko saniranja njenih posljedica, tj. zaraza kojima su građani bili izloženi zbog teških nehigijenskih uvjeta. U godinama Drugog svjetskog rata sestre su suočene s njegom velikoga broja ranjenika te ponovnim angažmanom u vođenju pučkih kuhinja. Broj siromaha dosezao je i do 700. Isto nesebično služenje i briga za siromahe nastavili su se i u poslijeratnom razdoblju, preko patronažne službe, sve do ratnih devedesetih. U stoljetnom razdoblju prisutnosti i djelovanja Milosrdnih sestara sv. Križa u Srijemskoj Mitrovici (1924. do 2024.) rad sestara u mitrovačkoj bolnici protezao se na 63 godine (1924. do 1987.). Sestre su u Mitrovicu došle na poziv tadašnje bolničke uprave, a zdravstvenu skrb obavljale su u nekoliko bolničkih odjela.
»Sestre su već 1911. godine trebale preuzeti brigu za njegu bolesnika u mitrovačkoj bolnici, ali se to nije ostvarilo. Novi ugovor sklopljen je 1924. godine i sestre su te iste godine počele s radom 1. rujna. U objavljenim publikacijama ne nalazi se popis prvih 15 sestara. Neka imena mogu se pronaći u popisu sestara cijele družbe kolokvijalno, šematizmi, za 1925. godinu. To su sestre Gema, sestra Regulinda, sestra Lipina, sestra Kamila, sestra Ladislava, sestra Tomica, sestra Livija, sestra Deziderija, sestra Stana, sestra Celesta, sestra Sabina i četiri postulantice. Sestre su preuzele brigu za odjel interne medicine, kirurgije, očne i infektivne bolesti, kao i za traumatoznu ambulantu. Uz njegu bolesnika, brinule su i za kuhanje i pranje rublja za cijelu bolnicu. Sestre su u početku stanovale u krugu bolnice. Smještaj je bio vrlo skroman, u skladu s ondašnjim mogućnostima. Sestrinsku kuhinju dijelio je samo jedan zid od odjela za patologiju«, navodi sestra Krista Mijatović s Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove u Zagrebu.
Velika poštivanja
Kad je zajednica brojila 40 sestara 1962. godine, tražila se još jedna mogućnost smještaja izvan bolničkog kruga. Sestre su pripadale jednoj zajednici, ali su bile smještene na dvije lokacije da bi početkom 80-ih godina bile sasvim iseljene iz kruga bolnice.
»Glede odnosa osoblja i pacijenata prema sestrama, izuzev kasnih 40-ih godina prošlog stoljeća, poštivalo se što je o tome zapisano u ugovoru: ‘uprava bolnice nastojat će da svi u bolnici susreću sestre s onim poštovanjem i obzirom, koji njihovom staležu dolikuje’. Sestrama je bilo omogućeno svakodnevno euharistijsko slavlje i pristupale su sakramentu svete ispovijedi. O poštovanju osoblja prema sestrama svjedoči i praksa čestitanja Božića i Uskrsa. Sestre su očito zavrijedile takvo poštovanje. U svim izvješćima vizitacije se ponavlja da je uprava bolnice izrazito zadovoljna radom i ponašanjem sestara. U arhivu u Đakovu pohranjeno je nekoliko svjedočanstava osoba koje su radile u bolnici zajedno sa sestrama: ‘moje sjećanje na časne sestre datira od 1953. godine. Na odjelu koji je imao šest bolesničkih soba s po četiri kreveta, radile su dvije časne sestre. One su imale svoju sobu na istom odjelu. Uz bolesnike su bile prisutne 24 sata. Liječnik bi došao u vizitu, odredio terapiju i otišao. Sestre su se često morale snalaziti i u ulozi liječnika. Nije bilo telefona kao danas da se liječnik zove. Dežurni liječnik koji je bio jedini dežurni u cijeloj bolnici i u operacijskoj sali, nije uvijek stizao na infektivni odjel. Sestre su morale biti i liječnik’. Sličan dojam o časnim sestrama bio je i u mitrovačkoj medicinskoj školi«, ističe sestra Krista.
Od 1924. do 1977. godine u bolnici je radilo 144 sestre svetog Križa. U taj broj su uključene i sestre koje su kuhale i prale rublje jer su u početku to radile za cijelu bolnicu. Tri časne sestre doslovno su život dale njezi bolesnika i one su oboljele od tifusa. Radile su na odjelu za zarazne bolesti: sestra Trifonija Zodlar, sestra Hermiona Čičić i sestra Luiza Modrić. Od sestara koje su bile kućne nadstojnice bilo ih je 12 u tom razdoblju.
»Godine 1951. stradao je vlak koji je dolazio iz Zenice. U njemu je bio i sarajevski vladika preosvešteni gospodin Varnava Nastić. Sestre su ga njegovale sedam mjeseci. On je nakon te njege razmijenio četiri pisma i jednu pjesmu sa sestrama, s tim da je posljednje zahvalno pismo uputio provincijalnoj poglavarici tadašnjoj majci Amatei Pavlović. U pismu je posebno naglasio da su ga sestre njegovale ne samo vještinom bolničarskih ruku nego i čistoćom svojih duša. Naglašava njihovo svjedočanstvo života i cijela korespondencija je stavljena u ekumenski kontekst gdje on u više navrata žali zbog razjedinjenosti Crkve u nadi da će doći do jedinstva.«
Katehetsko-pastoralni rad
Prema dostupnoj arhivskoj građi poznato je da sestre dolaze u Srijemsku Mitrovicu 1924. godine raditi u bolnicu, ali manje je poznato drugo područje djelovanja, pastoralno-katehetsko. Godine 1961. iz Đakova je došla sestra Domitila Milošinčić da preuzme sakristansku službu u župi; 1965. u Mitrovicu dolazi sestra Darinka Patyrek i preuzima taj posao.
»Od 1920. godine u cijeloj Vojvodini bilo je 17 mjesta u kojima su sestre djelovale. Osim u Srijemskoj Mitrovici, one su djelovale u župi i zdravstvenoj ustanovi u Inđiji, na Iriškom vencu, u Srijemskim Karlovcima u internatu za djevojke i Srijemskoj Kamenici u ortopedskom lječilištu za djecu. Ponosna sam, sretna i zahvalna svim sestrama koje su prošle kroz ove prostore. One su život dale za ovaj narod i vjeru. Podržavam rad sestara u Srijemskoj Mitrovici iako ih je trenutno samo dvije. Nadam se i vjerujem da će Bog providjeti i da će sestre nastaviti rad«, kaže sestra Estera Radičević iz zajednice Milosrdnih sestara svetog Križa u Đakovu.
S. D.
