Širom Vojvodine
Više od četiri desetljeća u prosvjeti
Nastavnik tehničke kulture (tehničkog) i fizike Joza Mihaljev iz Sonte jedan je od nemalog broja onih koji su 90-ih godina prošloga stoljeća napustili ovu zemlju. Doduše, za migraciju se odlučio tek krajem nemile dekade (1999. godine), iz, kako kaže, ekonomskih ali i političkih razloga (bio je jedan od osnivača mjesne organizacije Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini u Sonti 1991. godine). Njegov odlazak nije bio dalek, nekih 40-ak kilometara: naselio se i s obitelji skrasio u Vukovaru, gdje i danas živi i radi, čekajući da 1. rujna ode u mirovinu s respektabilne 43 godine staža u prosvjeti.
Ostvareni učiteljski san
Joza Mihaljev rođen je 1958. u Sonti. Kako ističe, svijet je ugledao 5. listopada, upravo na Svjetski dan učitelja, što možda i nije slučajno budući da je još kao dijete želio biti učitelj tehničke kulture te da je, u konačnici, cijeli radni vijek proveo u školstvu. Osnovnu školu završio je u Sonti, a trogodišnju srednju tehničku (za strojobravara) u Apatinu. Iako su njegovi roditelji smatrali da bi tu trebao biti kraj njegovog obrazovanja, bez njihova znanja otišao je na prijemni u Osijek i upisao Pedagoški fakultet. Roditelji su tu njegovu namjeru na koncu ipak prihvatili te na osječkom fakultetu 1979. diplomira za nastavnika fizike i tehničke kulture.
Nastavničku karijeru započeo je već nakon dva tjedna u Zavidovićima, ali se ubrzo vraća u svoj kraj gdje je do 1999. radio poglavito u osnovnoj školi u Sonti, ali i u školama u Bogojevu i Srpskom Miletiću.
Prelazak u Vukovar
Po njegovu dolasku 1999., Vukovar je, kako kaže, bio prazan grad koji se nakon rata tek izgrađivao. Imao je sreće odmah naći posao u struci, odnosno školi. Baš kao i njegova supruga Biljana, koja također radi u prosvjeti (profesorica razredne nastave).
»Prve četiri godine radio sam u školi u Nuštru gdje sam predavao tehnički odgoj, povijest i geografiju. Tu sam nakon dvije godine već imao učenika kojeg sam vodio na državno natjecanje iz tehničkog te sam tako privukao pozornost na sebe kao prosvjetnog djelatnika. Nakon Nuštra sam prešao u Osnovnu školu Antuna Bauera u Vukovaru gdje sam predavao 'svoje' predmete: fiziku i tehnički. Nakon šest godina, početkom 2010. postao sam ravnatelj ove škole. Bio sam ravnatelj jedanaest godina i poslije dva mandata sam se opet vratio u nastavu. Ukupno, u ovoj školi sam već 21 godinu«, priča Joza.
Za razliku od 1999. godine, Vukovar je danas grad u kojemu se, prema Mihaljevim riječima, može lijepo živjeti.
»Ima puno malih poduzeća u industrijskoj zoni, upošljavaju od 20 do 50 radnika. Kuće su jeftinije pa neki ljudi recimo tu žive, a rade u Vinkovcima ili Osijeku. Grad je uredan i čist«, kaže on.
Na svoju dugu profesionalnu karijeru (učenicima u šali voli reći da je u školi počeo raditi »dok je još Tito bio živ«) gleda s ponosom.
»Mislim da sam se u prosvjeti u potpunosti ostvario. Najvećim uspjesima smatram što sam osam puta s učenicima kao mentor stigao do državnog natjecanja iz tehničke kulture. Jedan je moj učenik 2008. godine osvojio prvo mjesto u Hrvatskoj. Napisao sam desetak stručnih tekstova za časopis ABC tehnika u Zagrebu. Za jubilarni, 500. broj časopisa, na naslovnoj strani objavili su moju maketu vodotornja u Vukovaru. Dok sam bio ravnatelj, Osnovnu školu Antuna Bauera u Vukovaru smo renovirali i tehnički opremili. Naša škola je osvojila i četiri nagrade za najljepši školski vrt u Hrvatskoj, za mog ravnateljskog mandata dvije. Kako sam dugo u školstvu, mogu primijetiti da su nove generacije učenika drukčije od prijašnjih; osjetljivi su na svaku riječ a znatno manje aktivni u nastavi. S druge strane, kada je u pitanju plaća, u Hrvatskoj sada vrijedi raditi u prosvjeti«, navodi Joza.
Kao promotor tehničkih umijeća, Mihaljev se s uspjehom bavio i maketarstvom, izradio je makete više poznatih građevina u Hrvatskoj, ali i željezničkog mosta kod Bogojeva i vodotornja u Sonti.
»Radio sam i makete šokačkog domaćinstva u Vojvodini i slavonskog domaćinstva te napisao stručni rad o razlikama među njima«, kaže naš sugovornik.
Veza sa zavičajem
Premda već četvrt stoljeća živi u Hrvatskoj, nije zaboravio svoj sonćanski zavičaj. Sontu posjećuje, no danas rjeđe jer, kako kaže, u selu više nema bliže rodbine. Ali aktivno radi na povezivanju tamošnjih Hrvata i osnovne škole s ustanovama u Vukovaru.
»Dok sam još bio ravnatelj Osnovne škole Antuna Bauera u Vukovaru, povezao sam tu školu s Osnovnom školom Ivan Goran Kovačić u Sonti. Tada je školu u Sonti vodio danas pokojni ravnatelj Zvonko Tadijan. Prvo smo 2019. kod nas u Vukovaru organizirali stručni skup za nastavnike hrvatske nastave i vjeroučitelje u Vojvodini. Godine 2022., pod pokroviteljstvom Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, doveli smo učenike iz Sonte, koji izučavaju Hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture, u cjelodnevni obilazak Vukovara. Taj je projekt nastavljen, te smo za učenike iz Sonte organizirali cjelodnevne izlete u Vukovar i 2023. te nedavno i ove, 2024. godine. To su izleti s edukativnim sadržajima iz kulture i povijesti, obilaze znamenitosti, imaju predavanja, vodili smo ih u kino. Posljednje dvije godine ove programe financijski podupire Grad Vukovar. U ovim programima pomaže mi i supruga Biljana koja djeci održi neko predavanje. Dosta surađujemo i s KPZH Šokadija iz Sonte, posredovao sam da Grad Vukovar i Vukovarsko-srijemska županija pomognu njihov projekt Ljetne učionice. Pratimo i događaje koje Šokadija organizira, u sonćansku školu dolazimo kad su Dani kruha, imam dobru suradnju s ravnateljem OŠ Ivan Goran Kovačić Miljenkom Dakićem«, priča naš sugovornik.
Na pitanje kako mu danas izgleda bački zavičaj, Joza kaže:
»Sonta je nekada imala više stanovnika, od nekih pet tisuća došlo se na dvije i pol. Vidi se da je selo pusto, ali nekom se taj mir može činiti i romantičnim. Kakav je životni standard to ne znam puno. Što se tiče hrvatske zajednice, mislim da nema nekog straha kojeg je bilo 90-ih godina, lakše se izražava svoj nacionalni identitet, čuva kulturno naslijeđe. Volim pisanu pučku riječ, na sonćanskoj ikavici. I Hrvatska posljednjih godina znatno više podupire Hrvate u Srbiji, što je za svaku pohvalu«, kaže Mihaljev.
Joza i Biljana imaju 37-godišnju kćer Dinu koja je magistra farmacije i također živi i radi u Vukovaru. Na pitanje kako će provoditi mirovinu, Mihaljev kaže:
»Pomažemo kćeri i zetu oko dvoje unučadi – Josip ima 3,5 godine a Iva je devet mjeseci. Imam i vikendicu, no vikendica može čekati dok su obveze oko unučadi neodgodive. Možda ću držati i privatne sate iz fizike a nastavit ću i dalje, koliko mogu, pomagati Šokadiji iz Sonte«, kaže Joza Mihaljev na kraju razgovora.
D. Bašić Palković
