Kolumne
Otpad naš svaki dan...
Lokalni mediji u dva-tri su navrata u posljednjih mjesec dana prenijeli informaciju da se konačno zatvara deponij kod Šandorske bare. Ova vijest bez ikakve sumnje najviše je obradovala stanovnike jugoistočnog dijela grada budući da su joj oni i najbliži, o čemu, uostalom, svakodnevno i sami svjedoče unisonim pričama o nesnosnom smradu koji, napose u ljetnim mjesecima, doslovno štipa oči. Uz ovakvu »atmosferu« logično se nadovezuju i priče o ekološkoj bombi različitih razornih moći, od onih koje se tiču ugrožavanja zdravlja i realne opasnosti od širenja zaraznih bolesti, preko onih o sporadičnim požarima na deponiju do onih o »tonjenju« štetnih tvari u dubinu tla sve do podzemnih voda i njihovog onečišćavanja. A samo u neposrednoj blizini deponija živi bar petnaestak tisuća Subotičana, plus blizu tisuću privremenih korisnika usluga Opće bolnice!
Ova odluka, ma kako bila donesena – samostalno ili »uz pomoć« europskih partnera (koji su u izgradnju Regionalnog deponija kod Oroma uložili 21 milijun eura) – zacijelo je vrijedna svake pohvale, jer nakon 46 godina deponij kod Šandorske bare više neće primati svježe isporuke najraznovrsnijeg otpada. Ostaje nam nadati se kako će i sva ostala procedura biti obavljena na sličan način, od tendera za izvođače, preko uvjeta obavljanja radova i njihovih rokova, pa do same cijene: stručno, odgovorno i uz nadzor, dakako. Kako bi jednog dana na mjestu današnjeg deponija – možete li tek to zamisliti! – nikla trava, sadnice i cvijeće, baš kao u projektu budućeg parka u Ulici Partizanskih baza. A onaj tko je bio u međimurskom mjestu Prelog i zna povijest izgradnje tamošnje osnovne škole zna i da je to moguće. I to isključivo vlastitim snagama.
Nema sumnje da će u narednom periodu i za subotičku Čistoću i zelenilo biti posla preko glave (kao da ga i ovako nema), ali to će zacijelo biti stvar uhodavanja do rutine. Ono što je, međutim, već odavno ne samo problematično nego i posve nelogično jest način obračuna mjesečnih plaćanja građana na ime usluga koje pruža ovo javno komunalno poduzeće. Riječ je, naravno, o tome da građani račun za odvoženje otpada plaćaju po četvornom metru stambene površine, umjesto, kako bi bilo najlogičnije, po broju članova kućanstva. Ovo tim prije jer i na službenoj mrežnoj stranici Regionalnog deponija kao jedna od prvih informacija stoji da stanovnik jedne od sedam općina sa sjevera Bačke godišnje u prosjeku »proizvede« između 360 i 380 kilograma otpada, odnosno oko kilogram dnevno. Nije, dakle, riječ o tome koliko otpada »proizvede« površina od tri-četiri tisuće kvadratnih kilometara kultivirane ili nekultivirane prirode nego o konkretnoj brojci od oko 220.000 stanovnika koji naseljavaju područje grada Subotice i šest općina koje mu gravitiraju. Kako je o ovome, kao i o saniranju deponija i izgradnji osnovne škole u Prelogu na njegovom mjestu, već bilo riječi u Hrvatskoj riječi, slobodni smo zaključiti kako u Čistoći i zelenilu nitko ne čita ovaj tjednik ili pak da izneseni prijedlozi-zamjerke nisu vrijedni ozbiljnije pozornosti. Uostalom, sličan odnos prema Hrvatskoj riječi ili pak njezinim zakeranjima imaju, provjereno, i oni iz Pogrebnog, Zavoda za urbanizam i još poneke institucije koje se dotaknemo.
Ali, idemo dalje. Na istoj mrežnoj stranici, u rubrici »Sve vesti« (informacije imaju na mađarskom i srpskom ćirilicom i latinicom, ali ne i na hrvatskom!) stoji naslov Kućni otpad će se uskoro odvajati u dve kante: plavoj i zelenoj. Plava će, kako se navodi, služiti da se u nju odlaže papir, metal, staklo i plastika, dok je za zelenu predviđen »preostali mešani otpad, tzv. vlažna frakcija«. Krasno! Bravo! Jedva smo čekali na takvo što. I još čekamo. I još ćemo tko zna koliko čekati. Razlog, istina, ne znamo, ali se on možda krije i u činjenici da je »Admin« ovu informaciju postavio još 21. listopada 2021. u 10 sati, 15 minuta i 14 sekundi! Uzimajući u obzir da im je posljednja informacija o otvorenju centara za skupljanje otpada u Malom Iđošu, Čoki i Novom Kneževcu objavljena 16. studenoga prošle godine i računajući izvedbu planova obrnutom progresijom (vraćanje u povijest namjesto putovanja u budućnost) nije isključena mogućnost da vijest o plavim i zelenim kantama doživi svježinu informacije kako je došlo do havarije u Černobilu i da zbog toga svi trebamo zatvarati prozore.
Kada se, međutim, bolje razmisli, možda i nije toliko loše što nam ove kante još nisu stigle. Jer da jesu, a znajući i nas same kakvi smo, tko zna kako bi sve to izgledalo. Možda upravo poput Zagrepčana, koji su ne tako davno dobili i raznobojne kante i posebne vreće, pa opet sve završi kao u onom vicu o gostima koji naruče gorku, slađu i slatku kavu da bi konobar za šankom sve to pojednostavio i kuharici rekao da napravi tri kave.
Z. R.
