Intervju

Nedostaje adekvatna agrarna politika

Agronom Florian Farkaš posljednjih godina je postao prepoznatljiv među poljoprivrednicima po edukaciji i promoviranju regenerativne poljoprivrede koju i sam primjenjuje posljednjih sedam godina u svome poljoprivrednom gospodarstvu. S njim smo razgovarali o situaciji u poljoprivrednoj proizvodnji i o tome što ovaj relativno novi način obrade može donijeti zemljištu, poljoprivrednicima i općenito svima.

Od kada se bavite regenerativnom poljoprivredom?

U našem gospodarstvu klasičnu obradu smo radili do 2008., od tada do 2018. primjenjivali smo konverzacijsku obradu koja se bazira na tome da nema pluga, odnosno da nema obrtanja zemlje nego se radi gruberima koji ne obrću zemlju za 180 stupnjeva kao plugovi nego samo razrivaju zemljište. Primjenjivali smo i obradu za okopavine, pomoću stroja koji obrađuje samo trake od 15 cm a između ostaje neobrađeno, ostaju žetveni ostaci. I onda smo 2018. prešli na tu popularno nazvanu regenerativnu poljoprivredu koja se bazira na tome da nema nikakve obrade, a kada se ne gaje glavni usjevi i ako to dozvole vremenski uvjeti siju se tzv. pokrovni usjevi, smješe od tri pa naviše bilnjih vrsta koje imaju određene funkcije obrade zemljišta, čuvanja hraniva, dušikofiksacije itd.

Kada se počela primjenjivati ovakva vrsta obrade zemljišta i poljoprivrede kod nas i u svijetu?

Negdje krajem 70-ih i 80-ih godina nekoliko promućurnih američkih farmera je počelo razmišljati kako taj sustav obrade koji se zasniva na oranju nije dovoljno dobar. Naime, u nekim njihovim državama još su 1946. uveli konzervacijsku poljoprivredu i razmišljali su kako to možda nije dovoljno i počeli su sve više obraćati pažnju na ono što se događa oko njih, na nedirnutim površinama u prirodi i pokušavali su te prirodne procese nekako implementirati u proizvodnju. Tako se iskristaliziralo tih šest osnovnih principa koji čine tzv. okvir regenerativne poljoprivrede. Prvi je da se ne dira zemlja ne samo mehanički nego ni kemijski i vremenom se smanjuje i količina mineralnih gnojiva, drugo uvesti što veći biodiverzitet odnosno što veću raznolikost. Jer sada u klasičnoj obradi, onako kako većina naših proizvođača radi, u 12 mjeseci u najboljem slučaju imamo dvije vrste, a korove redovito suzbijamo. A ovdje je ideja da unesemo što veći broj biljaka u nekom razdoblju. Sljedeći je princip da bude živ korijen što duže tijekom vegetacije, odnosno tijekom godine a to postižemo pomoću pokrovnih usjeva.

Koja je uloga tog živog korijena?

Kada skinemo glavni usjev, kao sada u ovom razdoblju, jednostavno se događa da nema ničega u zemlji i nikakvi procesi se ne događaju. Sve je stalo. Zemljište onda funkcionira kada imamo u njemu žive korijene zato što putem fotosinteze svaka biljka preko dana proizvodi određene količine šećera. Te količine mogu biti ovisno od momenta vegetacije, doba godine različite i može ići do 250-300 kg po hektaru. Tijekom noći, kad nema fotosinteze jedno 30 do 40 posto se preko korijenovog sustava izlučuje u zemljište i onda to hrani taj živi svijet, prije svega mikroorganizme koji onda oslobađaju određene količine hraniva na račun biljaka. Tada zemljište nije jedna mrtva tvorevina koja služi samo tome da zadrži korijen. I na tom se bazira cijela priča, da unesemo što veću raznovrsnost. Sljedeći princip je da probamo osigurati u što duljem razdoblju što veću pokrivenost zemljišta. Hoće li to biti živi biljni materijal ili mrtvi, odosno malč, to ovisi od biljne vrste, doba godine itd. I na koncu šesti je princip integrirati domaće životinje u cijeli sustav, ali ne štalskim držanjem već tzv. pregonskim ili pašnjačkim gdje one non-stop cirkuliraju proizvodnim parcelama. Na žalost, naš salašarski sustav je uglavnom razbijen još za vrijeme socijalizma i jako teško je promijeniti većinu gospodarstava, mada je u poljoprivredi do industrijske faze 60-70-ih godina prošlog vijeka stočarstvo i ratarstvo bilo usko povezano. Međutim, to je onda razbijeno zbog krupnog kapitala i radi investicija, odnosno pokušala se poljoprivreda ukalupiti u neke klasične ekonomske, usko privredne zakonitosti, što ona realno ne može zbog svoje prirode. Zato što je previše industrijalizirana javlja se potreba da se subvencionira stalno, a kada se nešto non-stop subvencionira taj biznis očito nije dobar, i nešto jako ne štima u cijeloj priči.

Znači, kada su postojali salaši kao proizvodne jedinice primjenjivali su neke od tih principa?

Naravno, dosta se toga primjenjivalo. Cijela ova priča o regenerativnoj poljoprivredi je i u Americi krenula prije svega zbog procesa degradacije zemljišta. Ljudi koji imaju farme generacijama su vidjeli da stalno opada plodnost zemljišta, smanjuje se sadržaj organske tvari i imaju probleme s prinosima pa su pokušali nešto promijeniti. U obližnjem šumarku su vidjeli da se događaju kontra procesi, a nikakvog upliva i ulaganja nema. Sustav funkcionira sam za sebe i ima mnogo veću produkciju generalno promatrajući. I pokušali su to nekako primijeniti, a da pri tome gospodarstvo bude isplativo i održivo. Naši salaši su bili jedan dobar preduvjet u toj priči, ali na žalost taj cijeli sustav je razbijen što ne znači da se ne mogu i drugačije organizirati gospodarstva u nekoj dalekoj budućnosti kada svijest ljudi bude porasla. Ali to zahtijeva sasvim jednu drugačiju organizaciju.

Ali obično, kada se računa samo na svijest ljudi to ide jako teško?

Svijest ljudi, koliko vidim u ovom suvremenom svijetu, ide putem sustavnih akcija što kod nas ne postoji.

Na što mislite?

Pa sustav putem određenih mjera agrarne politike može jako lijepo usmjeravati stvari. Ovo što sad Europska unija pokušava, s tim nekim linijama plaćanja, a zbog čega se ljudi bune, to je jedan takav primjer. Imaju ta tzv. zelena plaćanja ili agroekološka plaćanja i jedan dobar dio okidača za prosvjede koji su se događali tijekom zime i ranog proljeća su bile te agroekološke mjere. Naime, u EU je do sada gro subvencija išlo na površinu. I te subvencije su bile dosta pristojne čak i za njihov standard i jednostavno nisu morali nešto previše razmišljati kolika je profitabilnost proizvodnje zato što su znali da ako proizvedu oni će dobiti tih 300 do 500 eura po hektaru, pa puta koliko hektara radi, on praktično ima zaradu već na početku. Ali problem tog sustava je da su ljudi ostali na klasičnim sustavima obrade koji uzrokuju procese degradacije zemljišta. A najgore u cijeloj priči je da takav pristup i subvencioniranja i obrade zemljišta je jedan od vrlo bitnih generatora klimatskih promjena. Poljoprivreda kompletno sudjeluje do nekih 30 posto u izlučivanjima stakleničkih plinova, a mi smo i jedina živa vrsta na svijetu koja koristi skoro 40 posto ukupnih kopnenih površina za vlastite svrhe, jer toliko je otprilike poljoprivredne proizvodnje a što postaje jako veliko opterećenje za planet.

Znači li to zagađenje, ili nešto drugo? Je li poljoprivreda najveći zagađivač?

Nije to dobra formulacija. Nije ona najveći zagađivač, ali jeste jedan od tri najveća generatora klimatskih promjena. Postoje mnogo veći zagađivači počevši od teške industrije pa preko tekstilne itd., ali to je samo jedan par rukava to zagađenje. Ako promatramo ukupan otisak koji ostavlja neka djelatnost na planet, što već i sami počinjemo jako osjećati, pojedinačno gledajući proizvodnja cementa je najveći generator jer se ogromna količina i u samoj proizvodnji cementa i u njegovoj primjeni tih stakleničkih plinova, odnosno ugljikovog dioksida izlučuje u zrak. Činjenica je da su se klimatske promjene ubrzale. Ima rasprava jesu li one prirodan proces ili rezultat ljudskog djelovanja, ali u konačnici nije ni bitno jer su se toliko ubrzale da one sad već ozbiljno ugrožavaju neke djelatnosti, među ostalim i poljoprivrednu proizvodnju. Prvi problem koji je vrlo moguće da će se pojaviti u subotičkoj općini, odnosno Telečkoj visoravni je problem s vodom i to ne samo s pitkom nego i tehničkom. Klimatske promjene ubrzavaju taj problem, a korijen problema leži u melioracijskim radovima koje je započela Marija Terezija. Sada se ispostavilo da je taj sustav kanala, akumulacijskih jezera itd. zapravo doveo da mi dugoročno gledajući zapravo gubimo i površinsku i podzemnu vodu. To je još jedan primjer kako čovjek, misleći da je mnogo pametan i izgiravajući Boga, zapravo napravi jako loše čak i ako ima jako dobre namjere. Jedan od polaznih principa tih pionira regenerativne poljoprivrede je bio da prestanu izigravati Boga i da se pokušaju nekako stopiti s prirodom. Regenerativna obrada može biti jedno od djelomičnih rješenja za klimatske promjene, ne samo na nivou jednog gospodarstva nego i regionalno. Recimo, ja sad u toj jednoj duži imam 7-8 parcela koje su sve u sustavu regenerativne poljoprivrede i moj neki efekt na tu neku mikroklimu je relativno mali. Ali, ako bi 70% parcela bilo u tom sustavu moguće je da bi se stvari promijenile.

Postoji li podatak koliko je ljudi prešlo na regenerativnu poljoprivredu.

To je samo par entuzijasta. Ali tu treba raščlaniti neke stvari. Naime, regenerativna obrada ima i svoju tamnu stranu, a koja je naravno vezana uz krupni kapital. Recimo, jedna velika kompanija sada provodi kampanju koju podvode pod regenerativnu poljoprivredu ali idu na neku lajt varijantu, samo neke prakse iz regenerativne obrade pokušavaju implementirati na tim gospodarstvima, ali ne inzistiraju na nekim krucijalnim stvarima kao što je izostanak obrade zemljišta. Trenutno ta priča je više marketinškog tipa nego što će dati krajnji efekt, bar što se tiče Srbije. U Mađarskoj znam da to rade onako kako bi trebalo, ali kod nas se to u principu ne događa. Fora je u tome da se uz regenerativnu poljoprivredu formira jedno novo tržište i burza i mogućnost zarade, a to su karbon krediti ili burza ugljičnog dioksida. Te burze postoje širom svijeta. Ima ih EU, Rusija, Kina, Kazahstan, Južna Afrika, Amerikanci, Argentinci, Brazilci... To su burze manje ili više pod regulacijom države i trguju ugljikovim dioksidom.

Kako funkcioniraju te burze?

Ima dvije djelatnosti koje time mogu trgovati. Jedna je poljoprivreda, a druga su multinacionalne kompanije koje izdvajaju CO2 iz atmosfere i upucavaju u zemljišne šupljine. Takvih ima 10-15, to su velike investicije i jake firme koje podupiru i banke. U poljoprivredi se može napraviti višak po hektaru u ratarskoj proizvodnji koji, ako sustav profunkcionira, može biti tona po hektaru. Trenutno je cijena na europskoj burzi oko 75 eura po toni CO2 i to može biti neki plus prihod. U pašnjačkom sustavu stočarenja to može biti do 2-3 tone, a recimo šume između 5 i 10 tona vežu CO2 u zemlju.

A kako se to mjeri?

Najpreciznija su mjerenja da se uzimaju uzorci zemljišta na početku i kraju vegetacije i utvrdi se koliko sadrži organske tvari. Ali je problem da se moraju angažirati ljudi i imati laboratorij koji svi nešto koštaju i cijena pada i gubi se atraktivnost. To se za sada još nije iskristaliziralo i klizava je tema. Drugi način je, što mislim da će i zaživjeti, da će se raditi procjena iz satelita. Naime, i Srbija je u sustavu europskog snimanja katastarskih čestica od 2018. i tu se na svakih pet dana uradi snimanje u različitim spektralnim okvirima i onda softver može uz pomoć umjetne inteligencije razraditi sustav koji je relativno pouzdan za procjenu koliko je CO2 izlučeno tijekom vegetacije.

Držali ste seminare i predavanja na ovu temu. Kakva je reakcija poljoprivrednika?

Ova tema je kod nas prilično nepoznata još uvijek, a do prije dvije godine nije se ni spominjala. Nestlé je zatim pokrenuo kampanju, kao i neke druge kompanije, jer su shvatili da je veći novac u regenerativnoj nego konzervacijskoj obradi. Štos je u tome da se tu vrti puno novca i procjena je da će se poslije 2026. veća količina novca vrtjeti u priči oko regenerativne poljoprivrede nego u sadašnjoj petrokemijskoj industriji. Zato što pruža određene mogućnosti, a naravno kada se puno novaca vrti oko nečega, uvijek postoje i rizici. I sigurno da će biti i nekih struka koje će cijelu priču pokušati odvesti u pogrešnom pravcu ili će stvoriti jednu pogrešnu sliku u javnosti da – ako izbacimo plug, ubacimo pokrovne usjeve, malo cvjetne pojaseve, malo ostavimo žbunja itd. malo agrišumarstva da je to regenerativna poljoprivreda. Međutim, to na žalost nije. To je u najboljem slučaju konzervacijska. Regenerativna poljoprivreda podrazumijeva da vi poslije 10 godina zaista vidite na tom zemljištu da se povećaoo sadržaj humusa, organske tvari, da to zemljište može čak proizvoditi bez mineralnih gnojiva, fosfora i kalija dok se dušik možda ne može isključiti, da vam se smanje sadašnji troškovi ukupne oprizvodnje za jedno 60 do 70% i da vam profitabilnost proizvodnje sa sadašnjih 10 do 15% skoči na recimo 50%. Onda to nešto znači, a konzervacijskom obradom to se ne može postići.

Mogu li poljoprivrednici bez stručnjaka sami prijeći na regenerativnu obradu?

Tehnološki promatrajući, ovaj sustav proizvodnje je mnogo jednostavniji i zahtijeva manje koraka, ali zahtijeva jedan viši nivo znanja. Jer ako u klasičnoj proizvodnji nešto zeznete, uzmete plug, tanjiraču sve to anulirate i to je kraj. A u ovom procesu greška u jednom koraku vodi ka nizu problema u svim drugim i može čak dovesti u pitanje pozitivni ishod usjeva. Međutim, to se sve da naučiti, imamo sada i internet, you tube. Ali najveći problem je u glavama ljudi. Dosta ih je dolazilo kod mene i ljudi su spremni prijeći na jednoj, dvije parcele. Ali ono na čemu ljudi padaju poslije 2-3 godine je pritisak bliže i dalje okoline. Zato što je izgled same parcele potpuno drugačiji nego što su navikli. To izgleda neuredno, to je jedan korov, što će reći ljudi itd., i na žalost, većina njih podlegne tome. To je jedan razlog što je konzervacijska obrada koja podrazumijeva da imamo što više žetvenih ostataka na površini zemljišta nije toliko proširila iako je sa stručnog aspekta još prije 25 godina jako dobro bila propraćena. U EU imaju stagnaciju prinosa još od 90-ih godina. Naravno, mi smo kasnili pa smo taj priključak počeli hvatati oko 2000. i ispucali smo te mogućnosti za desetak godina. Sada imamo jedan trend opadanja prinosa koji većina pripisuje klimatskim promjenama, ali one su vezane i za poljiprivrednu praksu. I tu regenerativna poljoprivreda može donekle kompenzirati te procese s tim da to nije tako spektakularno u smislu da će prinosi odmah biti veći.

Koliko je vremena potrebno da se prijeđe na regenerativnu obradu?

Za sada nemam preciznog odgovora, ali vidim da se većina zemljišta Bačke relativno brzo i bezbolno prilagođava i bezbolan je taj prijelaz. Ali iskustva govore da je to 10-15 godina.

Međutim, poljoprivrednici su ušli u kredite, kupili strojeve na kredite za klasičnu poljoprivredu. Što s tim?

To je jako veliki problem. Sadašnje ekonomsko ustrojstvo gospodarstva je katastrofalno. Ljudi su, na žalost, upali u jednu vražju spiralu zakupa i kredita i to će se vjerovatno za dosta gospodarstava jako loše završiti. Mene više brine to da ljudi i pored toga što postaju svjesni problema nemaju snage promijeniti se, najviše zbog ljudskih slabosti kao što je taština, što će reći drugi, jer ja sam za deset godina postao veliki gazda i sada psihološki nisu spremni za to. Ali, nisu krivi proizvođači. Za to je kriv sustav. Praktično poslije Ivane Dulić-Marković, odnosno Gorana Živkova više nikada nismo imali jednu konzistentnu agrarnu politiku koja je bila razvojno usmjerena. Uglavnom je bila socijalnog karaktera i zadovoljavala interese nekih lobističkih grupa koje su u tom momentu bile najbliže vatri, ili je prosto služila za to da se hvataju neki politički poeni. Proces napretka i propadanja u poljoprivredi je zbog svoje prirode sporog obrta kapitala i velikog rizika proizvodnje jedan jako spor proces. I prvih desetak godina se nije nešto osjećalo, ali od 2018. se sada već jako osjeća i država to osjeća jer se devizni priljev od poljoprivrede smanjuje. I kako oni reagiraju? Oni reagiraju tako da su još manje zainteresirani za poljoprivredu, a što govori i izbor ministra. I ne pada im na pamet da nešto poduzmu, a ovo što sada rade je bacanje prašine u oči. Ali ono što bi jedno gospodarstvo koje je došlo do nekog nivoa trebalo uraditi je da sada povuče ručnu kočnicu i pokuša smanjiti kreditno opterećenje, jer u nekim gospodarstvima ona idu do 250 eura po jutru, sa zakupom od 250 to je 500 eura. Vjeojatnoća da će uspjeti na nivou gospodarstva napraviti obrt po jutru od 1.000 eura je jako mali, zbog klimatskih promjena i degradacijskih procesa. Ranije smo uspijevali praviti tih 1.000 eura bruto po jutru, ali sada kad netko radi 500-600 jutara on je bio uglavnom zadoivoljan ako mu ostane 20 eura čisto, od toga se moglo živjeti. A tko je malo više stajao na zemlji i nije kupovao skupe automobile, kuće... mogao je plivati. Na žalost, to se sada promijenilo i tih 1.000 eura postaje sve nedostižnije to je sada 700, 800, 900 i tu je problem što im ne ostaje ni tih 20 eura i dosta njih posljednje četiri godine zapravo nije ništa ni zaradio. Do sada su uspijevali to kompenzirati da su uzimali sve više i više zemlje u zakup što je generiralo višu cijenu zakupa. To je zato što nemamo agrarnu politiku koja bi ljudima dala neki okvir u kojem mogu razmišljati. Recimo u Mađarskoj poljoprivredno gospodarstvo može imati u svom vlasništvu 300 ha i još toliko u zakupu i tu je kraj. Preko toga ne može imati. Kod nas toga nema i tu čovjek ne zna kada stati. A tu je i taj revanšizam, ljubomora, dokazivanje, sad ću ja njima pokazati pa kad ga naljute ode u banku i digne krredit, što nije bio problem do prije 3-4 godine. Ali postavlja se pitanje morate li imati sve zelene traktore i male i srednje i velike kategorije.

Zašto se ne udruže i kupe zajedno strojeve?

To je nemoguća misija, gdje je opet sustav kriv jer samo deklarativno podržavaju zadrugarstvo, a zapravo ne. Zato što to nije u interesu ni velikim kompanijama ni velikim trgovačkim lancima jer onda imamo jednog kompaktnog složnog seljaka, jednu ozbiljnu grupaciju koja u jednom momentu može i diktirati cijenu svojih proizvoda, a ovako ih mogu driblati kako hoće. Ali nigdje u svijetu se ljudi nisu dobrovoljno udružili. Morali su prije svega imati neki ekonomski interes ili neku ekonomsku prisilu. Ranije sam često išao u Italiju i tamo su nam rekli, prvo smo pet godina molili, pa smo tri godine prijetili i onda smo uveli porezne olakšice na svim nivoima i za godinu dana su svi ušli uzadruge. Jednostavno, tko nije bio u zadruzi nije mogao dobiti olakšice ili subvencije. Kod nas, međutim, ne postoji politička volja a zadrugarstvo služi za izvlačenje novca iz proračuna. Ima užasno puno sistemskih problema, a uz to ljudi i sami sebe dovode u još teži položaj.

Intervju vodila: Jasminka Dulić