Kolumne
Kaos po mjeri čovjeka
Kojeg se profesora učenici najradije sjećaju? Pa svakako ne onoga koji bi da opiše nešto ljubičasto, ali ljubičasto koje ne djeluje ljubičasto tako da se učenici pitaju je li to ljubičasto ili nije (parafraza Gervasiusa Twinklenminklenssona) nego nekoga poput profesora Miodraga Zeca koji ekonomiju i najvećem duduku objasni tako da ju ne samo razumije nego ga njegovo objašnjenje za gratis još i nasmije.
Jedan od takvih profesora bio je i pokojni Ranko Radović, čiji ga studenti još i danas spominju i uzdižu u nebesa. Ne bez razloga. Ovaj neobični čovjek – koji je dok je bio ministar u Vladi Crne Gore kao službeno vozilo zatražio bicikl, a kada je dao ostavku poklonio ga jednom najboljem učeniku osnovne škole iz Titograda – i prostoj je raji (poput doljepotpisanoga) tajne arhitektonsko-urbanističkih znanosti umio objasniti kao profesor Zec ravnopravnost u trgovinskim odnosima Srbije i Kine.
Tako je profesor Radović jednom prilikom na Otvorenom sveučilištu na kraju prošloga tisućljeća Subotičanima pričao o velikim gradovima, posebno ističući razliku između New Delhija i Helsinkija, odnosno Mexico Cityja i Praga. Za New Delhi i Mexico City govorio je kako se njihov razvoj izmakao kontroli, dok je za Helsinki i Prag rekao kako se razvijaju planski tako što se »ne razvijaju«. Odnosno, razvijaju se tako što su državne vlasti u suradnji s lokalnim – i to odavno – zaustavile trend njihovog širenja tako što su i u drugim sredinama razvile manje centre, sasvim dovoljno primamljive da se stanovništvo iz unutrašnjosti ne seli u prijestolnicu. Tako su se – zahvaljujući industriji, sveučilištima, komunalnoj i prometnoj inrastrukturi – Tampere ili Ostrava razvili u sasvim pristojne gradove, »po mjeri čovjeka«, što bi se reklo.
Isto se, naravno, odnosi i na Beograd koji je po svojoj uređenosti i planskom razvoju mnogo bliže New Delhiju ili Mexico Cityju negoli Helsinkiju ili Pragu kojima je (za sada) mnogo bliži po broju stanovnika. Bit Radovićevog izlaganja u Subotici bio je da ljudima – bilo da je riječ o Senti ili Tokiju – treba omogućiti što humanije uvjete za život, a to se može samo ukoliko se prije izgradnje neke zgrade ili naselja povede računa o ispunjavanju neophodnih uvjeta. Ti neophodni uvjeti su, e tu čovjek već ne mora biti arhitekt ili urbanist, vodovodna i kanalizacijska mreža, asfalt i pločnici, prostor za parkiranje, zelene površine i igrališta, blizina odgojno-obrazovnih i zdravstvenih ustanova, prometna povezanost sa središtem mjesta... I sve to »u umjerenim količinima« kako ne bi došlo do zakrčenja, odnosno zastoja u nekoj od navedenih sfera.
Bili ste zacijelo u Beogradu, pa prosudite sami je li tamo baš tako. Bili ste možda i u Budimpešti ili Beču, pa ih usporedite s Beogradom.
Ali, zašto bi se netko pri zdravoj pameti (ako baš ne mora) preselio u džunglu zvanu Beograd? Pa ima on svoj mir u Subotici. Da, ima ga ako živi na Makovoj sedmici, Šandoru u Srpskom šoru ili negdje oko Zorke. Ali... to je samo privid. Stanovnici tih naselja svakodnevno muku muče s blatnim ulicama jer nemaju asfalt. Ako ga imaju, pune su septičke jame, jer nemaju kanalizaciju. Ako imaju kanalizaciju, nemaju autobus... Uglavnom, da se opet prisjetimo pokojnog profesora Radovića, nešto im od humanih uvjeta za život nedostaje. Ništa bolja slika nije niti u dijelovima bliže centru, pa i u samom središtu grada. Gradski odbor Zeleno-levog fronta nedavno je javno progovorio o onome o čemu javnost već odavno nagađa, jer se takve stvari uvijek odvijaju »netransparentno« – o korupciji prilikom izdavanja građevinskih dozvola. U prilog njihovoj tvrdnji nisu potrebne diplome ili dokazni materijal, dovoljne su samo oči i zdrav razum, pa da se vidi da se zgrade grade kao da je bombarder iz Drugog svjetskog rata gađao prizemnice u Masarykovoj, Vase Stajića, Subote Vrlića ili već nekoj drugoj »atraktivnoj« lokaciji. Gradi se, dakle, po načelu gdje tko stigne i tko što ugrabi, a da je plan pri tomu – da se malo prisjetimo i Neobaviještenog – »posljedja rupa na svirali«.
Gdje su na takvim mjestima predviđeni prostori za parkiranje, zelene površine, igrališta...? Gdje su nadležni koji izdaju dozvole? Gdje je struka, recimo nepostojeće bivše Društvo arhitekata Subotice koje će ne samo sporadično reći »no-no« nego snagom argumenata i jačinom organizacije spriječiti dalje devastiranje grada koji, ne po broju stanovnika ali po općem urbanističkom kaosu neodoljivo podsjeća na Beograd?
Ali, što bi rekao pokojni tetak Kalo: »Nije to rđavo – ko voli«.
Z. R.
