Širom Vojvodine

Zavičaj – početak i kraj

Da smo praznovjerni kao što vjerujem da većina od nas nije, mogli bismo zaključiti kako je sudbinu Branka Ištvančića odredila njegova mama Giza. Naime, kao iz neke bajke djeluju njegove riječi o tome kako je sve počelo:

»Moja teta Mira mi je pričala kako joj se mama povjerila da je, prije no što nas je rodila, uvijek imala želju da zna što će od nas u životu biti. Budući da sam ja najstariji, ona je poželjela da budem nešto što nitko na Čikeriji nije bio. I, eto... stvarno se nitko s Čikerije ne bavi ovim čime se ja bavim«.

Priča o željama

Kasnije je mama, a toga se već i Branko dobro sjeća, ne jednom požalila što je tako nešto poželjela svom najstarijem djetetu. Već u petom razredu osnovne škole (Matija Gubec u Tavankutu) Branko je, zahvaljujući svom nastavniku Zoltánu Siflisu (također redatelj), putem osammilimetarske kamere otkrio svijet drugačiji od onoga kojeg je do tada gledao svojim djetinjim očima. Upravo iz radoznalosti da upozna što više detalja iz svijeta filma Branko je uredno kasnio s dolaskom kući iz škole. Mama je, kaže Branko, tada pokušala svoj prvi bezuspješni pokušaj odvraćanja svog sina od ljubavi za koju je i danas vezan: nakon jednog roditeljskog sastanka ostala je sa Zoltánom Siflisem (koji mu je bio razredni starješina) i zamolila ga da nekako utječe na Branka da se »odvikne od filma«. U međuvremenu taj porok u Branku toliko se razvio da je još kao osnovnoškolac osvajao općinske i pokrajinske nagrade tadašnje Narodne tehnike iz poznavanja filma da bi sve kulminiralo koncem sedamdesetih kada je u Puli osvojio i prvo mjesto na saveznom (jugoslavenskom) natjecanju u istoj kategoriji, snimajući nedugo zatim i svoje prve radove kao što su Pokretne slike moga dide i Berber na biciklu.

Zlatno doba uslišenja želja da se poništi prvobitna želja za Brankovu mamu uslijedilo je nakon upisa u srednju školu, a još i više od toga kada je – nakon što nije uspio upisati kulturološki smjer – na nagovor bratića Grge upisao smjer za prometnika vlakova da bi se nedugo zatim i zaposlio kao pripravnik prometnika vlakova na željezničkoj postaji Donji Tavankut. Te četiri godine za Brankovu su mamu bile uslišenje njenih molbi Svevišnjem: em radi posao koji na Čikeriji nitko prije njega nije, em je doma, em... eeeej – državni posao! Idilu zamišljenog životnog puta malo je narušavao crv sumnje koji se javljao nakon svake Brankove kupovine. Naime, umjesto da se iz grada vraćao s novom garderobom, cipelama ili već stvarima koje su bile privlačne mladim momcima, Branko je kupovao knjige (poglavito one o umjetnosti), gramofonske ploče ili kazete. I... pripremao se za budući poziv. Prvo je 1989. u Novom Sadu bio odbijen, zatim 1991. u Beogradu, da bi 1991. bio primljen na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.

»Jeeee, ostavit taki poso i otić čak u Zagreb učit. Imaš lip poso: dobra plata, uniforma, uvik u čistom i vrućem«, govorila je Brankova mama nakon što se ovaj sav sretan vratio s telefonske govornice u Tavankutu gdje i saznao da će od jeseni biti brucoš.

I ona o uzorima

Ali, uzalud. Brankova čvrstina u namjeri omekšala je mamu, koja mu je od tada, skupa s ocem Stipanom, bila najveća potpora. Malo je što – osim znanja o filmu što ga je naučio od Zoltána Siflisa ili upio gledajući filmove i čitajući knjige – Branko ponio u Sudentski dom Stjepan Radić na Savi. Prvi uzor, i to uvijek podvlači i privatno i javno, bio mu je njegov prvi učitelj, a zatim i Andrei Tarkovsky, Ingmar Bergman i Federico Fellini.

»Tarkovsky me je zanimao zato što je produhovljen i uvijek je isticao tu duhovnu, metafizičku stranu kod redatelja. Ali, uz to sam u filmu uvijek volio i njegovu životnu stranu, a to je bio Fellini. On me uvijek nasmijavao svojim tragikomičnim prikazivanjem svijeta u kom živimo. I tu je, naravno, Bergman koji ponire u dubine ljudske duše«, reći će Branko o svojim tadašnjim, ali i sadašnjim uzorima, ne krijući da su i njegovi nagrađivani filmovi Rastanak (na drugoj godini filmske režije) i Plašitelj kormorana (1998., kada je već završio studij), te igrani Most na kraju svijeta (2014.) tematski birani i profesionalno rađeni po standardima svojih uzora.

Naš sugovornik ističe i kako je imao sreću da mu je jedan od profesora bio istaknuti hrvatski redatelj Zoran Tadić (o kom je kasnije i napisao knjigu Poetski dokumentarizam Zorana Tadića), koji je bio veliki zagovornik »čistog dokumentarizma«, odnosno snimanja života onakvim kakav on jest. Branko ne da ne krije nego upravo ističe i da su njegovi višestruko nagrađivani dokumentarci Bunarman (2003.) i Berač kamena (2005.) rađeni kao »pravi dokumentarci«, što mu je Tadić jednom prilikom i rekao, a redatelj Petar Krelja u jednom svom tekstu u Hrvatskom filmskom ljetopisu o Bunarmanu napisao kako je »Ištvančić razbio dogmu šutljivih ostvarenja«.

U svijetu filma nisu rijetkost rasprave na temu »podjele uloga« u procesu stvaranja: dok se tvrđa struja drži toga da je redatelj »alfa i omega«, koji čvrstom rukom vodi ekipu do posljednjeg kadra, druga, ona mekša, smatra kako je pravljenje filma kolektivni posao u kojemu pravo glasa imaju i oni hijerarhijski niži: glumci, snimatelji, scenaristi..., koji svojim idejama mogu pridonijeti boljoj kvaliteti urađenog, ali i odvesti film malo izvan zacrtanih okvira. Branko smatra kako je »istina« smještena negdje na sredini:

»Snimanje filma je, kao i mnogi drugi poslovi, timski rad: ne može jedan sâm, ali ne mogu ni svi sve. Film je složen proces i tijekom snimanja svi moramo biti uigrani. Dakle, da se točno zna tko što radi, ali također i da budem dovoljno fleksibilan i otvoren za druge ideje, a posebno kreaciju. Uz, naravno, svijest o tome da na koncu ja odlučujem, jer ja i potpisujem film. Ja volim slušati druge i mislim da ne treba biti sebičan, jer takav pristup u konačnici pomaže i filmu i redatelju. Od toga nema štete nego samo koristi«.

Nedugo po završteku studija Branko se zapošljava na Hrvatskoj radioteleviziji, na kojoj je još i za vrijeme studija snimio više dokumentaraca (Slavonski žetveni običaji, Zamrznuti kadar, Željeznicu guta već daljina...). U svakodnevnom mravinjaku od dvije-tri tisuće ljudi svoje stečeno znanje prilagođava potrebama nacionalne dalekovidnice nastavljajući snimati uglavnom dokumentarce, među kojima se – osim već spomenutih Plašitelja i Bunarmana – posebno izdvajaju Teta Liza (2002.) i igrani film za djecu Duh u močvari (2006.). Tu, naravno, i posredno – a kasnije i neposredno na svojim leđima (kada je prije šest godina dobio otkaz na HRT-u, pa ga ova godinu dana kasnije pod pritiskom sudske odluke morala obeštetiti i vratiti na posao) – upoznaje »čari politike« od kojih se pri samoj pomisli prosječnom čovjeku okreće želudac. O upljevu jedne od najbesramnijih ljudskih djelatnosti u područje umjetnosti i pokušajima dominacije nad njom do rubova samog kreiranja, kao i vlastitom odnosu na relaciji politika – umjetnost Branko je u više navrata progovarao u hrvatskoj, ali i ovdašnjoj javnosti. Budući da je ponavljanje majka znanja, ajmo opet:

»Politika se, naravno, miješa u sve a tako i u umjetnost. Nekoć smo u Jugoslaviji često gledali ideološke filmove, a takvih, naravno, ima i danas. Osobno nikada nisam volio takve filmove, a na sreću nikada me nisu niti tjerali da takvo što radim. Za svoje filmove mogu reći da su uglavnom autorski i da sam najčešće, pa i na HRT-u, imao slobodan pristup. Naravno, morao sam raditi i filmove koje inače možda ne bih radio, ali sam od nečega morao živjeti. Čak i neovisno o temi mislim da je moralnost u njima najbitnija i to je neka vrsta vlastite autonomije koju mislim da sam kroz 'redateljski rukopis' sačuvao«.

Darovi kamere

Od Brankovih prvih dana u Stjepanu Radiću, pa preko podstanarstva u raznim dijelovima Zagreba i trošenja posljednjih kuna da bi s prijateljim podijelio kruh i paštetu, pa do osnutka Artizane i sve veće samostalnosti prošlo je sasvim dovoljno vremena koje skorojevići koriste za brisanje dijelova vlastite biografije. Na maminu, a i sreću ljudi iz zavičaja iz kog potječe, nije se ostvarilo još jedno njeno »proroštvo«.

»Ti se više nikad nećeš vratit«, urezale su se Branku mamine riječi koje mu je kazala kada je krenuo u Zagreb.

Branko ne samo da se vraćao i vraća nekoliko puta godišnje nego je svoj zavičaj predočio cijeloj Hrvatskoj kako to nitko prije njega nije učinio. Njegovi dokumentarci o slamarkama (Od zrna do slike), tamburašima (Pisme, bande, ljudi) ili običajima (Na Vodeni ponediljak), prikazivani više puta na HRT-u, približili su Bačku i bunjevačke Hrvate i gledatelju u Laslovu i onom na Lastovu, kao i onom u Hodošanu i onom u Grožnjanu. Svoju ljubav prema zavičaju očituje i putem Ciklusa hrvatskog filma u Vojvodini u okviru kojega ovdašnju publiku upoznaje s filmskim stvaralaštvom s one strane Dunava, a svoju ljubav prema filmu nastoji prenijeti i na naraštaje koji su sada u godinama kada je i sâm otkrio »drugi svijet« održavanjem filmskih radionica (skupa sa Zoltánom Siflisem) u njegovom Tavankutu čiji je glavni cilj filmsko opismenjavanje.

»Mama, ja ću se uvik vraćat«, odgovorio joj je na odlasku.

Ako ga i sada prati, mogla je čuti i njegov odgovor za ove novine:

»Kako da se ne vraćam u zavičaj, kako možem zaboravit misto di sam rođen i di su svi moji? Pa kad dođem, ja se ode ličim«.

Zlatko Romić

Podijeli

Tweet