Širom Vojvodine
»Nije bilo žetve bez dužijance«
Sredinom prošlog stoljeća žetva žitarica izgledala je potpuno drukčije negoli danas. Umjesto kombajna u njive su ulazili kosači koji su ručno kosili žito i ječam te ga skupljali na jedno mjesto. Potom bi stigla vršalica, stroj koji je odvajao plod od ostatka biljke. Za razliku od danas kada je zahvaljujući suvremenim strojevima za žetvu potrebno dva čovjeka, nekada je u ovaj proces bilo uključeno puno više ljudi.
Kako je to sve izgledalo nekada ispričao nam je prema svojim sjećanjima Petar Marcikić iz Subotice koji je jednom i sam sudjelovao u procesu rada na vršalici kao četrnaestogodišnjak, ali o ovome poslu zna puno jer je slušao očeve priče koji je redovito »opsluživao vršalicu« tijekom žetve.
Bandaši
»Nekada se ručno kosilo žito, ječam i ostale žitarice. Sredinom prošloga stoljeća su ponegdje već korištene mašine kosačice samovezačice koje su vukli četiri jaka konja, a kasnije je tu istu kosačicu vukao traktor. Kada se žito pokosilo, skupljalo bi se u snoplje, od kojega su se pravile krstine. U svakoj krstini je bilo 18 snopova, a one bi se seljačkim kolima skupljale i sadijevale u lijepo oblikovane kamare, bile su prava mala remek djela ako ih je slagao netko tko zna. Kada je to sve bilo gotovo, krenula je mašina vršačica, kasla od salaša do salaša i redom vršila žetvu«, kaže Marcikić.
Za »opsluživanje vršalice« potreban je bio određeni broj ljudi, tj. muškaraca i žena. Vlasnik vršalice imenovao bi dva bandaša čiji je zadatak bio da okupe ljude i da vode posao vršidbe. Sve ukupno mašinu je opsluživalo 20-ak osoba.
»Bandaš ili bandaši su brinuli o radnicima, procesu rada, disciplini i o obrocima. Bandaši su imali zadatak i da vezuju džakove sa žitom i mjere ih na vagi. Svakih 12 džakova na vagi zvao se mereš. Kada se napravilo dva mereša, ljudi su se u poslu rotirali. Radio je jedan motorist ili kako su ga zvali na mađarskom, gepes – on se brinuo o traktoru. Dva ranjača su snopovima hranili mašinu i oni su se isto smjenjivali poslije dva mereša. Još šest jačih muškaraca je radilo: dvojica su s kamare bacali snoplje na mašinu, dvojica su iznosila slamu s koljima do slamara i koji je sadio kamaru od slame, a dvojica su se odmarala i mijenjali se svaka dva mereša. Poslije 12 džakova bi se vikalo ‘mereš’ i to bi značila rokada u poslu. Muškarci su imali odmaranje, a žene ne. Na vršalici je radilo i šest žena. Dvije su iznosile pljevu, naizmenično sitnu i krupnu. Jedna žena je kod ranjača sjekla uže kako bi on lakše snop raširio i pustio ga u drob, a druga je nosila kantu s lončićem i vodom, tzv. vodnarka – služila je one kojima je trebalo vode. Dvije su pripremale gdje će se pljeva smjestiti, jer se sitna pliva uvijek čuvala za stoku, za hranjenje krava itd. Nije bio nikakav otpad. Postojao je i slamar koji je sadijevao slamu u kamaru, a još jedan, obično stariji čovjek, je bio plivar. On je pravio krug od slame i onda u to, sa slamom, zatvorio pljevu«, priča Marcikić.
Dobro plaćen posao
Osim osoba koje su direktno bile uključene u rad vršalice, u samom procesu važnu ulogu imali su i tzv ranjači, obitelj koja se brinula za hranu, a koju je također angažirao bandaš.
»Da bi ljudi imali hranu, tri obroka dnevno – u šest ujutru, u podne i u šest poslije podne angažirana je obitelj koja se bavila pripremom obroka svaki dan. Na jednom salašu se spremao obrok, a seljačkim kolima su pratili vršalicu i dovozili točno na vrijeme hranu. Za tu uslugu su dobivali pola kg na 100 kg ovršenog žita«, kaže Marcikić.
Kao i danas, i nekada su se usluge vršalice dobro naplaćivale, samo ne u novcima već u robi – žitu.
»Bio je postotak koliko je uzimao vlasnik vršalice; oko 10 posto od ovršenog. Polovicu od njegovog udjela dijelili su ljudi koji su radili na vršalici, a isplata zarade je bila svakodnevno. Među radnicima se zarada nije dijelila ravnomjerno, već je visina ovisila od težine posla. Muškarci su dobivali više negoli žene, a među njima ranjači su bili najplaćeniji jer se smatralo da je njihov posao najteži«, priča Marcikić.
Vršidba je obično trajala dva do tri tjedna, ovisno od vremenskih uvjeta. Radno vrijeme bilo je od 3, pol 4 ujutru pa do uvečer do 10 sati. Pauza se pravila tri puta na dan, za vrijeme objeda ili selidbe, kada se završi s jednom kamarom pa prelazi do drugog salaša, do druge kamare.
Dužijanca
Nakon završetka vršidbe bandaši su organizirali dužijancu na salašu jednog od bandaša. Prema riječima Marcikića, spremala se bogata večera za sve radnike koji su opsluživali vršalicu i njihove članove obitelji, a često je veselje bilo i s muzikom.
Na priloženoj fotografiji vidi se proslava završetka žetve i dužijance u Đurđinu 1963. Dužijancu je organizirao bandaš Dragutin, Kala Horvacki na, kako nam priča Marcikić, tzv. Popovskom salašu koji se nalazio (i dalje postoji) u blizini crkve, na putu prema Bajmaku, gdje je Kala stanovao kao kirijaš. Uz Kalu, za iste ljude bandaš je te godine, prema sjećanju Marcikića, bio i njegov šogor Geza Vojnić Kortmiš.
»Vršalica na kojoj je ova ekipa ljudi radila nije bila bać Kalina, on je bio samo bandaš. Vršalica je bila u vlasništvu Zemljoradničke zadruge Đurđin, a kasnije ju je kupio Nikola Poljaković, Pulov. Na fotografiji se vide ljudi koji su radili na vršalici, a ondje je i moj otac Mijo Marcikić. Među njima je i harmonikaš Time Vujević, koji se kasnije preselio u Bajmak i osnovao čuvenu Timinu bandu koja je svirala po svatovima. Tu su i djeca osoba koja su sudjelovala u radu ovoga velikog posla. Nije bilo žetve da se ne završi dužijancom«, kaže Marcikić.
Priča on i kako se ulaskom prvih kombajna u njive, što je u Đurđinu bilo '65.-‘66., dužijanca prestala slaviti na ovaj način.
J. D. B.
