Širom Vojvodine

Čuvarice umijeća zvanog domaća tarana

U organizaciji Udruge bunjevačkih Hrvata Dužijanca u subotu je, 22. lipnja, kod Risarskog salaša u Đurđinu održana radionica pravljenja tarane. I ove godine radionica je okupila 20-ak vrijednih žena iz Subotice, Žednika i Đurđina koje su od brašna, vode i jaja napravile domaću taranu koja će se kuhati na Takmičenju risara 13. srpnja.

Radionica za sve generacije

Članica Dužijance Marija Kujundžić iz Subotice već godinama je organizatorica ove radionice. Kaže kako na taj način pokušavaju umijeće pravljenja ovoga tradicionalnog bunjevačkog jela sačuvati od zaborava i prenijeti na mlađe naraštaje.

»Mi smo napravili taranu koju će kuhati natjecatelji u kuhanju ovoga jela za vrijeme manifestacije Takmičenje risara. Vrijedne žene su od brašna, jaja i vode napravile 25 kg tarane. To će biti dovoljno za prijavljene ekipe za natjecanje, obično ih svake godine bude od šest do osam. Zadovoljna sam odazivom žena, samo što se svake godine odazovu iste. Mi bismo voljeli kada bi nam se priključile i neke nove, mlađe, što je i jednim dijelom smisao naše radionice. Najviše ima prisutnih žena iz Đurđina, one su ovdje domaće, a one najviše sudjeluju i pomažu u organizaciji risarskog ručka (doručka) za Takmičenje risara, budući da za njega svake godine peku kruh i prave kiselnu (kiselo mlijeko)«, priča Kujundžić koja je između ostaloga i koordinatorica žena za risarski ručak.

Kako kaže, od ove tarane neće preostati za prodaju, ali će vrijedne žene napraviti još te će posjetitelji Takmičenja risara imati priliku kupiti i domaću suhu taranu na jednom od prodajnih štandova. Na radionici je svake godine, pa tako i ove, bila prisutna Zorica Ivković iz Subotice. Ona često za sebe i druge pravi domaću taranu, a rado je proces izrade podijelila i s nama.

»Kada pravim taranu, pravim ju od 3 kg brašna, 13 jaja, 2 dl vode i žličice soli. Sastojke pomiješam, tj. postupno dodajem sve uz neprestano trljanje dlanovima. Trlja se dok se ne dobije kompaktna masa tijesta koja se potom stavlja u protak i dlanovima trlja. Ono što prođe kroz protak stavlja se u sito, sije se i ono što ostane u situ je tarana. Ona se mora dobro osušiti pa se iz sita reda na stolnjake, najbolje je kada su oni prostrti vani, da se suši prirodno, na suncu. Za dobro osušenu taranu potrebno je i sedam dana. Dok je tarana na stolnjaku, trebaju ju povremeno preokretati kako bi se ravnomjerno sušila i kako bi ju dodatno oblikovali«, priča Ivković.

Degustacija napravljenog

Iako je za dobro osušenu taranu potrebno nekoliko dana sušenja, ako će se odmah kuhati, može se koristiti i tarana napravljena istoga dana. Tako su i ove okupljene žene odmah i degustirale ono što su napravile, zahvaljujući kuharici Slavici Prćić iz Đurđina. Prćić je nekoliko puta sudjelovala na natjecanju kuhanja tarane na Takmičenju risara, gdje je jednom osvojila i prvo mjesto. Ova velika majstorica kuhanja tarane otkrila nam je svoje male tajne.

»Za šest osoba potrebno je 0,5 kg tarane, 2 glavice crnog luka, 2-3 krumpira, domaća divenica (kobasica), količina po želji, crvena mljevena paprika, vegeta, papar i sol po okusu i 2,5 l vode. Prvo se ugrije domaća mast. Doda se luk koji se malkice posoli kako ne bi gorio i puštao jak miris. Pirja se i kad se zastakli i omekša, doda se na kockice isječen krumpir. Koji minut se to sve pirja i onda se doda domaća kobasica isječena na kolutove. U to se stavi i malo mljevene crvene paprike i prelije se vodom. Kada je krumpir skuhan, doda se tarana, ako je svježa kao što je kod nas bio slučaj. Ako imate jako osušenu, staru taranu, dodate ju kada je krumpir napola kuhan. Kada tarana nabubri, ručak je gotov«, priča Prćić.

Osim što kuha, Prćić pravi i domaću taranu. Kaže, najbolje ju je praviti ljeti, ali kada nije jako sunce, da se ne izvuče žuta boja.

»Tarana se najčešće pravi/pravila u kolovozu. Nije dobro kad je jako sunce, a nije dobro ni kad je vlažno vrijeme. Obično se pravi kad se ovrše, uvuče slama i porade poslovi. Špediter se oslobodi, prostru se čaršapi (stolnjaci) i pravi se tarana za cijelu godinu. Kadgod su pravili pun džak tarane i to je cijelu zimu bilo dobro.«

J. D. B.