Intervju

Era mediocentrične politike

Politolog dr. sc. Jakov Žižić ove je godine postao član međunarodne istraživačke platforme CIVITAS koja se bavi istraživanjem demokršćanstva na nacionalnoj, europskoj i svjetskoj razini. Do sada je već i objavio nekoliko znanstvenih članaka o političkoj praksi i političkim idejama demokršćanstva, kao što je i, zajedno s prof. dr. sc. Jerkom Valkovićem, uredio zbornik radova Demokršćanstvo: izvori, postignuća i perspektive koji je objavljen 2022. u izdanju Glasa Koncila i Hrvatskog katoličkog sveučilišta, na čijem Odjelu za komunikologiju je viši asistent.

S njim smo razgovarali o tome što je demokršćanstvo danas kao i o aktualnim političkim događanjima i procesima.

Što je danas demokršćanstvo?

Trebamo razdvojiti povijesno od suvremenog demokršćanstva. Demokršćanstvo u svojoj biti kao politička ideologija i praksa predstavlja pomirenje između moderne demokracije i katoličanstva. To je bio jedan duboki sukob, koji je postojao dosta dugo, i tijekom 19. i početkom 20. stoljeća zapravo su se i moderna demokracija i katoličanstvo međusobno odbacivali i osuđivali. Nakon Drugog svjetskog rata, u poraću dolazi do pomirenja i osnivanja demokršćanskih stranaka koje postaju dominantne u kontinentalnoj Europi i jako su zaslužne za mnogo onog što mi danas imamo – za demokratske institucije, socijalno tržišno gospodarstvo, socijalno partnerstvo, europsko pomirenje i integraciju. Te su demokršćanske stranke svojom socijalnom politikom, kontinuiranim ekonomskim rastom, dosta ravnomjernom raspodjelom društvenog blagostanja i usponom društvenog standarda ljudi bitno pridonijeli da dođe do učvršćivanja demokracije u poslijeratnoj Europi. Možemo reći to je trideset sjajnih godina u Europi. A zatim se zapadna Europa, od početka 80-ih pa nadalje, jako društveno, ekonomski i kulturno mijenja. I sada dolazimo do te suvremene faze demokršćanstva kada oni više nisu dominantna snaga i ne dominiraju nacionalnim politikama i europskom politikom. U nekim državama su demokršćanske stranke propale, na primjer u Italiji, gdje su bile dominantne, i Francuskoj gdje su također bili snažni. U nekim drugim državama su se zadržale i dalje su relevantne, a danas su na razini Europske unije okupljene u stranačku obitelj koja se zove Europska pučka stranka. Međutim, demokršćanske stranke više nisu pučke stranke. Naime, njihova snaga je 50-ih i 60-ih proizlazila iz vrlo širokog srednjeg sloja koje su oni predstavljali i mogli su računati i na glasove nekvalificiranih radnika i činovnika i akademski obrazovanih profesionalaca. Ali, to više nije tako. Došlo je do velikih društvenih, ekonomskih i kulturnih promjena i demokršćani više nisu velika pučka stranka iako se tako zove njihova europska stranačka obitelj. Veliko je političko značenje i veliko je naslijeđe demokršćana i premda smo mi bili dosta na periferiji i nismo imali demokraciju sve do 1990. i kod nas se osjećaju pozitivne posljedice demokršćanskih politika i postignuća.

I dalje su ipak demokršćanske stranke, na primjer u Europskom parlamentu ili u Hrvatskoj Hrvatska demokratska zajednica, vrlo snažne.

One su i dalje vrlo relevantne, ali nemaju više taj primat koje su imale 50-ih, 60-ih, 70-ih godina. Kada se saberu svi rezultati u EU, EPP i dalje ostaje najjači, ali tu nisu samo demokršćanske stranke tu imate i liberalno-konzervativne stranke. Dobar je primjer i HDZ koji nikada nije sebe izričito definirao kao demokršćansku stranku već su govorili o sebi više kao o narodnjačkoj stranci koja ima i demokršćanske elemente. Zanimljivo je da HDZ nikada u povijesti nije imao tako demokršćansku listu kao sada na izborima za Europski parlament i postigli su do sada najveći uspjeh, 6 od 12 zastupnika. Dakle, ne može se reći da to nije i dalje relevantna politička tradicija.

Kakva im je danas ideologija?

Oni se suočavaju s dubokim promjenama u europskim društvima i ostali su bez kršćanske antropologije. Predstavljaju se kao demokršćani, ali su najčešće identitetski kršćani, ne slijede kršćansku antropologiju u pogledu temeljnih bioetičkih pitanja poput zaštite ljudskog života od začeća do smrti, spola, roda, braka itd. I onda se njihovo kršćanstvo često svodi na identitetsko kršćanstvo, primjerice obranu raspela u javnim ustanovama. Suočavaju se s činjenicom sekularizacije, dekristijanizacije i imperativa multikulturalizma i kulturne raznolikosti čemu im nije lako prilagoditi se. Demokršćani su uvijek bili ti koji su tražili pomirenje i sada isto pokušavaju doći do pomirenja između tradicionalnih vrijednosti i kršćanskih načela s imperativom multikulturalizma, individualizma i raznolikosti. Ali u različitim državama njihovi izborni uspjesi variraju, u Francuskoj i Italiji ih gotovo nema, u Njemačkoj opstaju kao relevantna snaga, ali kad gledamo na europskoj razini ostaju u vodećoj opciji u okviru EPP-a skupa s liberalima i konzervativcima.

 

Nije li ta njihova pomirljivost i svođenje kršćanstva na identitetsko pitanje dovelo do toga da krajnja desnica raste kao reakcija na suvremene ideologije multikulturalizma, rodne ideologije i drugih?

Izbjegavam korištenje pojma krajnja desnica koji je ublažena verzija etiketa poput radikalna i ekstremna desnica. Ali desnica je isto bitno različita. Primjerice, ako uzmete francusko Nacionalno okupljanje oni ne slijede kršćanska načela i vrijednosti, ali kod njih nema demokršćana koje bi oni ugrožavali. Donekle imamo Njemačku gdje je demokršćanima Alternativa za Njemačku jaka konkurencija, ali ni njih ne možemo smatrati opcijom koja slijedi kršćanska načela i vrijednosti mada ima nekih ideja koje oni zagovaraju a koje su demokršćani napustili. Po mom mišljenju demokršćani su napustili ideje društvenog i ekonomskog reda, aktivne gospodarske i socijalne politike i ideju društva kao zajednice. Jer demokršćanstvo je imalo ideju da je najvažnija zajednica i da pojedinac svoje želje i interese mora prilagoditi dobrobiti cjeline. Tu sada uskaču opcije koje nazivam nacionalno-komunitarnim, ali to varira o povijesnom naslijeđu država. Nisu te desne opcije u većini država naročito kršćanske, a u nekim zemljama jesu više. U Hrvatskoj opcije koje su desnije od HDZ-a također naglašavaju katoličanstvo i kršćanska načela.

Pišete o antropološkoj revoluciji u Europi. O čemu se tu radi?

U zapadnim društvima su sve do kraja 60-ih kršćanstvo, odnosno katoličanstvo, i sekularno društvo dijelili zajedničke moralne vrijednosti. Imali su istu koncepciju dobra, ali su se sporile što je izvor tih vrijednosti. Primjerice, u Francuskoj su najzagriženiji sekularisti još 50-ih-60-ih imali jednako stajalište o obitelji, pobačaju, braku, homoseksualizmu kao i Katolička crkva. Ali su smatrali da ti njihovi stavovi nisu katolički već imaju racionalni izvor. Ali negdje od 1968. i početka antropološke revolucije to se mijenja i dolazi do snažne kulturne liberalizacije. Dolazi do situaciju u kojoj više nemate primat društvenih normi koje su prirodno definirane već se sve svodi na osobni izbor, na subjektivne želje i prava pojedinaca. Na primjer spol i rod više nisu prirodne datosti već je sada to pitanje osobnog izbora i svatko može birati spol i rod. Stavlja se naglasak na pravo na pobačaj te na prava seksualnih i rodnih manjina. Javlja se veliki problem za europska zapadna društva da sada više nema zajedničkog okvira vrijednosti. Činjenica je da su sekularne vrijednosti nekada bile sekularizirane kršćanske vrijednosti, a sada više nisu. Današnje društvene vrijednosti se temelje na individualizmu, subjektivnim pravima i osobnom samoostvarenju. Društvene vrijednosti temeljene na kršćanstvu se potiskuju kao zaostale, prevladane i opresivne.

Kakve posljedice na društva je ostavila ta antropološka revolucija? Kamo to vodi?

To sigurno vodi velikim problemima koje imaju zapadna društva, a koja se očituju u gorućim demografskim pitanjima, nestanku socijalne kohezije i dezintegraciji društva. Zapadna društva se više ne mogu dogovoriti oko zajedničkih vrijednosti i zapravo se vidi da heterogenost i raznolikost, na kojoj inzistiraju kozmopolitsko-liberalne partije, ne donosi baš dobro društvu. Više se ne zagovaraju ideje podjednakih životnih uvjeta i mogućnosti te društva kao zajednice već se zagovaraju ideje raznolikosti, individualizma i subjektivnih prava pojedinaca koje očito vode dezintegraciji društva.

Slabe li se time ta društva u odnosu na društva koja se više drže svojih tradicionalnih vrijednosti i imaju više kohezije?

Glavnostrujaški mediji nam nameću multikulturalizam i nacionalno otvaranje kao moralno i civilizacijski nadmoćne vrijednosti. Naravno da društvo nije homogeno i ne treba ni biti, ali u društvu moraju postojati uzajamnost, solidarnost i dužnost prema zajednici. Naglasak na nacionalnom otvaranju, raznolikosti i individualizmu dovodi do smanjenja uzajamnosti, solidarnosti i povjerenja među ljudima. Zaboravlja se i pojam domovine jer države su i domovine, nisu samo skup institucija i servis građana, jer se ljudi poistovjećuju s vrijednostima domovine i spremni su na žrtvu za zajednicu.

U povodu parlamentarnih izbora u Hrvatskoj Komisija HBK-a »Iustitia et pax« uputila je izjavu naslovljenu »Očuvati dostojanstvo politike i ustavnopravni poredak države«, koja je privukla veliku pozornost javnosti. Izjavom su obuhvaćena dva aktualna pitanja hrvatskoga političkoga života – dostojanstvo politike i postojeći politički sustav. Vi pišete kako danas uz gubitak dostojanstva politike politički procesi postaju lišeni politike. Pa kakva je to politika bez politike?

U hrvatskom slučaju to je politika koja se svodi na stjecanje i zadržavanje medijske pozornosti. Mi živimo u eri mediocentrične politike i velika većina političkih aktera smatra da nije više nužno imati osmišljene politike, jasne vrijednosti i političke ideje kako urediti zajednički život nego je najvažnije ostaviti dojam i dobiti pozornost medija. Logika medijskog funkcioniranja, komercijalnih medija, je da će oni uzeti ono što je kontroverzno, šokantno, konfliktno i politički procesi postaju lišeni politike jer nemamo sukob ideja, argumenta i vizija nego se sve svodi na ostavljanje dojma i privlačenje medijske pozornosti.

Ocijenili ste da su u Hrvatskoj sazrjeli uvjeti za ozbiljnu raspravu o reformi političkog sustava. Što su nedostaci sadašnjeg političkog sustava?

To je jedan od tih pokazatelja kako zapravo u Hrvatskoj nedostaje diskusija o suštinskim političkim pitanjima. Izbjegava se govoriti o reformi određenih političkih institucija jer se ne zna osmisliti konkretne i razrađene prijedloge. Ne kažem da moramo nužno ići u reforme, ali uopće nema promišljanja da se prepozna kako nešto ne funkcionira dobro. Smatram da postoji niz stvari koje nisu dobro definirane, primjerice uloga predsjednika Republike te podređenost Sabora u odnosu na Vladu i predsjednika Vlade. Tu je i gorući problem Ustavnog suda koji zadobija sve veću političku moć i sve više preuzima tradicionalne ovlasti zakonodavne vlasti i zapravo stvara politike. O tome se ne govori, a trenutno imamo proces izbora deset novih ustavnih sudaca. Problem je što postoji konsenzus političkog establišmenta i Ustavnog suda da se suzbije i osujeti mogućnost ustavnih promjena. Posebno ako to dolazi od pučkih inicijativa za referendumsko izjašnjavanje. Time preostaje jedino mogućnost ustavnih promjena od strane zastupnika u Saboru, a politička elita neće mijenjati ono što im odgovara. Ustavni sud sprječava mogućnost da građani iskoriste svoju konstituirajuću moć i referendumskim izjašnjavanjem mijenjaju Ustav. Ustavni sud je preuzeo ulogu stvaranja Ustava, a oni trebaju samo provoditi Ustav.

Kako ocjenjujete izborni sustav u Hrvatskoj? Treba li ga mijenjati ili je ovakav kakav je dobar i pravedan?

Naš izborni sustav je razvidan, jasan, transparentan i legitiman jer je prihvaćen od svih relevantnih političkih aktera. U više ciklusa smo imali problem nejednake vrijednosti glasa. To se donekle poboljšalo nedavnim teritorijalnim preustrojem izbornih jedinica. Međutim, ostao je problem nesređenog biračkog popisa i viška birača u Hrvatskoj. To se najviše vidi u Slavoniji gdje imamo veliki broj birača koji nažalost tamo više ne žive. I dalje se događa da je u slavonskoj izbornoj jedinici potrebno dobiti puno manje glasova za mandat nego u zagrebačkoj izbornoj jedinici. Tako opstaje problem nejednake vrijednosti glasa.

Puno se govori o načinu izbora predstavnika nacionalnih manjina. Ako se usporedi s drugim mogućim modelima, kakav bi model bio pravedan i za manjine ali i za državu u cjelini?

Smatram da zastupnici nacionalnih manjina u Saboru koji su izabrani u posebnoj izbornoj jedinici imaju ogroman ucjenjivački potencijal koji je politički nezdrav i za nacionalne manjine i za Hrvatsku u cjelini. Osam zajamčenih zastupnika nacionalnih manjina je sustav pozitivne diskriminacije i zastupnici nacionalnih manjina bi trebali biti svjesni posebnih pravila kojima se biraju. Njihov mandat ipak ima manji demokratski legitimitet od zastupnika koji se biraju u 10 općih izbornih jedinica. No, zastupnici nacionalnih manjina nisu svjesni svoje demokratske deficitarnosti i ponašaju se kao ključni čimbenik vlasti. Zahvaljujući toj poziciji uspijevaju se izboriti za političke ustupke vlasti koji se čine nestvarni iz perspektive hrvatske manjine u Srbiji. Pred lokalne izbore 2021. napravljene su zakonske promjene kojima se potencijalno uvodi dvostruko pravo glasa za pripadnike nacionalnih manjina na lokalnim izborima u Hrvatskoj. Ako nakon lokalnih izbora nije zadovoljena predstavljenost manjina u skladu s njihovim udjelom u stanovništvu, predstavnici manjina idu na dopunske izbore. Potencijalno u nekim općinama, gradovima i županijama pripadnici nacionalnih manjina imaju dvostruko pravo glasa. Prvo su birali na redovnim lokalnim izborima gdje su mogli glasovati za manjinsku ili neku drugu stranku, a onda mogu ponovno na dopunskim izborima birati svoje predstavnike.

Ima li ijedna zemlja takav način izbora zastupnika nacionalnih manjina kao u Hrvatskoj?

Ovakav sustav nema nigdje. Njegovo uvođenje je bilo odraz atmosfere koja je prevladavala početkom 2000-ih u međunarodnim institucijama, i to je bila vrlo nepravedna slika o Hrvatskoj kao autoritarnoj, nacionalističkoj državi koja mora učiniti sve da promijeni taj dojam. Tada je Hrvatska uvela sustav osam zajamčenih mjesta za pripadnike nacionalnih manjina s tim da treba biti svjestan da su se uvijek pripadnici nacionalnih manjina (naročito srpske) birali i na općim listama jer su prisutni i integrirani u hrvatske političke stranke. Ali iz manjinskih stranaka, naročito iz SDSS-a, smatraju da su jedino oni predstavnici srpske manjine, nitko drugi. A brojčana manjina srpske zajednice u Hrvatskoj glasuje u posebnoj izbornoj jedinici za SDSS. Nije problem zajamčeno političko predstavljanja manjina već nezdravi ucjenjivački potencijal. Zastupnici nacionalnih manjina sebe vide kao blok koji presudno utječu na formiranje Vlade. Promjena modela biranja zastupnika manjina bi naišla na veliki otpor jer ne odgovara HDZ-u. SDP-u bi to potencijalno odgovaralo, ali se ne smiju izjasniti za promjene da ih se ne bi etiketiralo kao »antimanjinsku« stranku.

Ima li ikakve šanse da se po principu reciprociteta i temeljem bilateralnog ugovora između Hrvatske i Srbije uvede isti takav sustav i u Srbiji?

Ako uspoređujem položaj srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske u Srbiji, hrvatska manjina ima onoliko političke moći i utjecaja koliko im srpska većina dopusti, dok srpska manjina putem SDSS-a je faktor vlasti. Mislim da se to neće promijeniti. Jako teško, možda neki pritisak u procesu integracije Srbije u EU, ali to je isto dosta neizvjesno. A i kako bi države EU-a mogle uvjetovati Srbiji promjenu modela predstavljanja manjina kad ogromna većina zapadnih država nema zajamčena mjesta za nacionalne manjine u državnom parlamentu. Eventualno bi mogla uvjetovati Hrvatska, ali to bi se iz perspektive EU-a smatralo pristranošću i pritiskom. Nažalost, mislim da hrvatska manjina neće dobiti zajamčeno mjesto u parlamentu Srbije.

Kako ocjenjujete način izbora i značaj predstavnika dijaspore u Hrvatskom saboru?

U 11. izbornoj jedinici glasuju hrvatski državljani koji žive izvan Hrvatske i to nije samo klasična dijaspora, hrvatsko iseljeništvo u prekomorskim državama i zapadnoj Europi nego su tu i hrvatske manjine u susjednim državama i Hrvati kao konstitutivni narod u BiH. To nije etnička izborna jedinica već mogu glasovati svi koji imaju hrvatsko državljanstvo. Ta izborna jedinica po mom mišljenju nije dovela do suštinske predstavljenosti Hrvata koji žive izvan Hrvatske jer za glasovanje u toj izbornoj jedinici su masovno zainteresirani jedino Hrvati koji žive u BiH. Oni čine između 80 i 90 posto glasača u toj izbornoj jedinici. Hrvatsko iseljeništvo je pak potpuno nezainteresirano za te izbore. Nešto ima interesa za izbore među Hrvatima u Srbiji, i vidimo sad pozitivan iskorak što je vrh HDZ-a odlučio da umjesto Zvonka Milasa u Sabor uđe Jasna Vojnić iz Subotice. Mislim da je to pozitivan iskorak, a u smislu stranačke politike HDZ-a.

Neki smatraju da oni koji ne žive u Hrvatskoj i ne plaćaju tamo porez ne bi trebali iamti pravo glasa i odlučivati o političkim događanjima u Hrvatskoj

Velika većina demokratskih država ima mogućnost da njihovi državljani koji žive izvan države glasuju na izborima ali manji broj država ima ono što ima Hrvatska, a to su tri zajamčena mjesta u Saboru. Trenutni model predstavljanja Hrvata izvan Hrvatske je apsurdan jer imate situaciju da u toj izbornoj jedinici, izašla 2 ili 200.000 glasača, uvijek će birati tri zastupnika. To je bila pogodba između HDZ-a i SDP-a kada su bile ustavne promjene 2010. i to će vrlo vjerojatno tako i ostati.

Odakle toliko neprijateljstva prema javnom i političkom djelovanju katolika u Hrvatskoj?

Politologinja Mirjana Kasapović je izvrsno zapazila da u Hrvatskoj postoje glasni i vidljivi akteri koji nastoje kreirati usporednu ideološku i političku »stvarnost«, prikazati osobne i skupne ideološke fikcije kao činjenice te ih učiniti dijelom političkog i društvenog života Hrvatske. Utjecajne snage u politici, medijima, akademskoj sferi i udrugama civilnog društva ideološki konstruiraju »stvarnost« o društveno angažiranim katolicima u Hrvatskoj. Društveno i političko djelovanje katolika se prikazuje protivno sekularnom karakteru Hrvatske, čime se pokazuju elementarno nerazumijevanje pojma sekularna država. Politički aktivne katolike koji slijede kršćansku antropologiju proglašava se klerofašistima, homofobima i vjerskim fundamentalistima. Nastoji se suzbiti i ograničiti politički i društveni utjecaj katolika u Hrvatskoj. Mislim da se radi o nedovršenoj demokratskoj tranziciji jer smo hegemoniju komunista u politici, medijima, akademskoj sferi, civilnom društvu i kulturi zamijenili dominacijom kozmopolitskih liberala. Zajedničko komunistima i kozmopolitskim liberalima je odbojnost prema nacionalnoj državi s hrvatskom i katoličkom društvenom većinom.

Intervju vodila: Jasminka Dulić