Širom Vojvodine
»Bog nas želi sretne ovdje na zemlji, to je srž svakog poziva«
Don Ivo Šokčić Subotičanin je koji je 22. lipnja zaređen za svećenika za Hrvatsku salezijansku provinciju svetog Ivana Bosca u Zagrebu. Tjedan dana kasnije ovaj mladi salezijanac služio je mladu misu u svojoj rodnoj župi Isusova Uskrsnuća.
»Još uvijek nisam svjestan što se točno dogodilo prije dva tjedna kada je nadbiskup don Dražen Kutleša položio svoje ruke i pomazao moje svetim uljem. Privikavam se na ovu veliku milost i postajem svjesniji svega pogotovo kroz sakrament ispovijedi. Služenje mise u mojoj Subotici bilo je ispunjeno emocijama i radošću. Lijepo je prisjetiti se djetinjstva provedenog tu i sada iz ove perspektive analizirati sva prijateljstva i poznanstva kroz koja je Bog djelovao sve ove godine i pripremao me na ovu misiju«, poručio je mladomisnik.
Poziv iz srednje škole
Don Šokčić potječe iz petočlane obitelji u kojoj je najmlađi. Uz roditelje Mirka i Marinu, odrastao je uz pet minuta stariju sestru blizanku Mariju i sestru Ivanu. Pohađao je OŠ Matko Vuković i Gimnaziju Svetozar Marković. Kako u šali kaže, djetinjstvo je proveo kao svaki drugi Hrvat Bunjevac u Subotici – igrajući folklor u HKC-u Bunjevačko kolo, svirajući tamburu u Subotičkom tamburaškom orkestru te crtajući u slikarskoj sekciji Perčić galerije. Nakon završene srednje škole upisao je matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Prvi poziv na redovnički život kaže da je osjetio još u srednjoj školi, ali da ga je zanemario zbog prije zacrtanih ciljeva te da ga je Gospodin opet pronašao u studentskim danima.
»Prve klice poziva sežu u drugi razred srednje škole, kada sam nakon jedne duhovne obnove odlučio prisnije živjeti svoju vjeru. Ne mogu točno reći da se dogodio neki trenutak, neka određena situacija u kojoj sam znao da je to, nego se poziv da iz bližega i prisnije slijedim Gospodina rađao malo-po malo upravo kroz molitvu. No, cijelu tu priču sam zanemario i nastavio slijediti svoje snove i ciljeve, od kojih je jedan bio studirati matematiku. U Zagrebu sam upoznao salezijance, koji su živjeli u neposrednoj blizini studentskog doma. Vrlo brzo uključio sam se u jednu od skupina – instruktore, grupu koja je pomagala djeci u učenju. Kroz formativne susrete i upoznavanje sa salezijanskom karizmom i preventivnim sustavom nisam ostajao ravnodušan, bio sam sve više oduševljen salezijancima. Pred kraj studija u meni je odzvanjalo samo jedno pitanje: 'Hoću li biti sretan?' Danas, kada me mladi pitaju kako to da sam se odlučio baš na ovaj put, pitam ih upravo ovo pitanje, jer prije svega svaki poziv jeste traganje za onom pravom srećom koja je neprolazna. Bog nas želi sretne ovdje na zemlji, to je srž svakog poziva«, poručuje mladomisnik.
Dodaje on i kako mu je bilo teško odgovoriti na Božji poziv zbog vizije svoje budućnosti u kojoj je Boga ostavio sa strane, kao promatrača.
»Mi ljudi često imamo osobne projekte i viziju svoje budućnosti. Tako sam i ja zamišljao svoju budućnost, ispunjenu realiziranjem svojih želja i zacrtanih planova, stavljajući Boga sa strane kao promatrača, nekog tko mi je jocker kada zapadnem u neku nevolju. Kroz prisniji život s Bogom shvatiš da On za tebe ima još bolji i ljepši projekt, a na tebi je odlučiti se što napraviti. U razlučivanju toga od velike je koristi neki redovnik ili svećenik, što je u mom slučaju bio jedan salezijanac koji mi je pomogao ukloniti sve predrasude i strahove koji su me priječili«, kaže don. Šokčić.
Desetgodišnja formacija
Ovaj mladi salezijanac objašnjava kako je upravo u ovom redu Crkve pronašao sve ono što voli.
»Dugo vremena privlačilo me je redovništvo, ali i rad s mladima u školi. Saznavši da postoji red u Katoličkoj Crkvi kao kombinacija ova dva spoja me je oduševilo i privuklo. Bilo je potrebno ohrabriti se i odvažiti te reći: 'da, evo me'«, kaže don. Šokčić.
Za salezijansku formaciju kaže on da je vrlo specifična i poprilično duga. Traje deset godina i sadrži različite faze u kojima se temeljito radi na četiri dimenzije: duhovnoj, ljudskoj, intelektualnoj i apostolskoj.
»U svakoj fazi formacije naglasak se stavlja na neku od dimenzija, no sve četiri su jednako bitne, i dobro je da se razvijaju ravnomjerno, te budu ujednačene. Nakon prednovicijata, slijedi novicijat i polaganje prvih zavjeta. Zatim dvije godine studija filozofije u Rimu na papinskom sveučilištu. Specifična je sljedeća faza, takozvana asistencija, odnosno pedagoška praksa, a nakon nje ide studij teologije ili neki drugi studij ukoliko se salezijanac odluči biti bratom laikom. U ovoj posljednjoj fazi se daju doživotni zavjeti«, priča don. Šokčić.
Kako salezijanac ističe, na sazrijevanje i učvršćivanje duhovnog zvanja utječe više čimbenika. Objašnjava da sve funkcionira kao u jednoj vezi između dvije osobe: ako se ta veza zapostavi, ona se raspadne, tj. u redovničkom slučaju zvanje se izgubi. Kao ključnu osobu u životu redovnika ističe duhovnika, naročito u početnoj fazi formacije, te dodaje da su svaki formativni susret, rad na sebi, osobni projekt, zajednička i osobna molitva čimbenici očuvanja zvanja.
Povratak na Jarun
Za vrijeme koje trenutačno živi s Kristom don Šokčić kaže da je lijepo i izazovno.
»Čeka me ljeto ispunjeno kampovima, svaki tjedan s nekom novom skupinom mladih, gdje će naglasak biti stavljen na odmor, ali i na duhovni sadržaj prilagođen svakoj skupini. Pred nama su kampovi sa srednjoškolcima, studentima, krizmanicima, tj. osmašima, kao i drugi tjedan Ljetnog oratorija. Za nas salezijance susret sa živim Kristom su upravo ti mladi, kroz koje nam Bog progovara, stoga me naredno razdoblje jako veseli«, kaže don Šokčić.
Ističe on i kako je važno da ljudi njeguju svoju duhovnost tijekom cijeloga života.
»Kao što mladi čovjek razvija svoju intelektualnu dimenziju školovanjem, seminarima, čitanjem, ulaže u sebe i u svoje tijelo, želi biti u formi, isto to treba činiti i s duhovnom dimenzijom. Tužno je kada odrasla osoba, vrlo sposobna i uspješna, s izgrađenom karijerom, temelji svoj duhovni život na razini prvopričesnika. To se jako vidi kroz sakrament ispovijedi. Stari stil prenošenja vjere, kao što je vjeronauk, treba temeljitu reorganizaciju, nove metode i oblike pristupa. Mladi stvarno žele čuti o Bogu i ići protiv struje današnjice, a s druge strane to zahtijeva puno pripreme, rada, osmišljavanja novih programa i načina približavanja Boga mladima«, kaže don. Šokčić.
Prema odluci salezijanske provincije don. Šokčić služit će kao voditelj oratorija u zajednici na Jarunu (Zagreb).
»Zanimljiv mi je humor s Bogom, koji me je vratio tu, odakle je sve počelo. Djeca kojima sam prije desetak godina držao instrukcije iz matematike sada su odrasli ljudi s kojima surađujem i vodim neke nove mlađe generacije«, kaže mladi salezijanac iz Subotice.
J. D. B.
