Širom Vojvodine
Ostavili iza sebe brojne potomke
Grgo (1916. – 1983.) i Etela (1924. – 2005.) Kujundžić iz okolice Subotice vjenčali su se poslije nekoliko tjedana poznantva 1947. nakon što je Grgina prva žena Kata umrla od tuberkuloze u 29. godini. Iz prvoga braka Grgo je imao Janju, Jelisavetu (udana Kujundžić), Dominiku (udana Piuković) i Grgu te još troje djece koji su umrli nakon rođenja.
Etela je prihvatila tu djecu kao svoju te ubrzo i sama ostala trudna. Najprije je rodila Maricu koja je živjela sedam godina, potom Krešimira, Anicu (udana Kujundžić), Stipana, Julijanu (udana Ostrogonac), potom je troje djece zaredom umrlo, zatim se rodio Antun, Marija (udana Lukač), Josip, Gabriel, Lojzija, Slavica (udana Skenderović) te Tomica. Razlika između najstarijeg i najmlađeg djeteta koje su odgajali bila je 30 godina, a između prvog i posljednjeg koje je Etela rodila 18.
Unatoč iscrpljujućem i teškom životu na salašu, Etela je doživjela 81 godinu. Umrla je okrijepljena sakramentima, na uskrsno jutro, a njezini bližnji kažu da je živjela život skroman i ponizan do samoga kraja. Grgo je umro sa 67 godina, djeca kažu također okrijepljen sakramentima.
Salaš u Maloj Bosni
Od navedene djece živo je još trinaest. Osim najstarije Janje i svećenika Josipa, svi su se vjenčali i imaju potomstvo. Računajući i snahe i zetove, potomci ovog bračnog para danas broje 169 osoba od kojih je 36 unučadi, 67 praunučadi i 8 šukununučadi.
Gotovo svi oni žive u Subotici te doprinose brojnosti Kujundžićana koji su u Subotici jedno od najbrojnijih prezimena. Iako ih ima puno, okupljaju se nekoliko puta godišnje – na organiziranim skupovima ili se vide na obiteljskim slavljima na kojima se svi međusobno poštivaju.
Kako kaže Etelina i Grgina kćerka Slavica, tom zajedništvu su ih učili roditelji još za života jer su ih i oni uvijek okupljali.
»Na očev imendan 12. ožujka i na Materice je bilo obvezno da se vidimo. Naravno, posjećivali smo roditelje i na velike blagdane. Nakon očeve smrti mama je nastavila tu tradiciju«, kaže Slavica.
Obitelj Kujundžić živjela je na salašu u Maloj Bosni u Kujundžićevom šoru. U salašu nitko ne živi već nekoliko desetljeća, ali je i dalje u životu i u vlasništvu obitelji.
»Imali smo mali salaš, a '59. se pravio veliki. Uvijek je bila gužva kod nas, ali zbog velikog raspona u godinama nikad nismo svi živjeli zajedno. Na primjer, sestra Jelisaveta je otišla iz kuće jer se udala '60., a ja sam se rodila '64.«, priča Slavica.
Iako su bili daleko najbrojnija obitelj u široj okolici, Slavica kaže kako nikada nisu bili slocijalni slučaj i nikada nisu bili gladni. Naprotiv, ističe kako su roditelji jednom za godinu i pol dana napravili čak četvere svatove!
»Bog nam je uvijek proviđao. Imali smo jako sposobnog oca i vrijednu majku, ali i svi smo puno radili. Bavili smo se poljoprivredom i imali smo puno krava i svinja koje smo čuvali još kao djeca. Naročito su puno radili najstariji, na primjer sestra Janja je svako jutro muzila krave i biciklom nosila mlijeko u grad. Naučili su nas roditelji raditi i pomagati se međusobno«, kaže Slavica.
»Triba puno radit, al i molit«
Za oca kaže da je bio visok, markantan, pošten, vrijedan i veoma strog, a za majku da je bila »mama ko mama: blaga i uvijek uz oca i podložna mu«.
»Mama je jako rano ustajala, a kasno legala. Nedjeljom kad smo svi bili slobodni, mama je zakuhavala pogaču, uvijek nešto pekla... Sjećam je se kako žari peć, peče pogaču u velikim tepsijama, pere rublje na pralji kraj bunara. Kad je došlo vrijeme kopanja kukuruza, ona je uvijek s nama djecom išla. Nastavi ručak i s nama na njivu. Teško joj je bilo jer je sve to radila trudna, iz godine u godinu«, kaže kćerka Slavica.
Za svoje roditelje Slavica kaže kako su i pored puno posla i djece uvijek nalazili vremena za Boga. Kršćanski život Etela i Grgo prenijeli su i na svoje potomke.
»Uvijek su nam govorili: 'Triba puno radit, al i molit'. Otac je bio trećoredac kod franjevaca, što je također postala i mama nakon što se udala. Išli su jednom mjesečno na sastanke u franjevačku crkvu, a s nama djecom svaku nedjelju na misu. Puno su i molili s nama, mama naročito. Prije jela i prije spavanja molitva je bila obavezna. Mama je posebno molila razne devetnice, koje je pred kraj života molila i noću ako ne bi stigla po danu. Znala je i postiti cijelu korizmu na kruhu, vodi i još nešto malo hrane. Na salašu smo imali svete slike, a kasnije je mama imala i veliki Gospin kip pokraj kojega je uvijek moralo biti cvijeća. Velika radost i ponos naše obitelji, naročito majke je što imamo i jednog svećenika među nama, vlč. Josipa koji je zaređen za svećenika Subotičke biskupije 1990., i sada je župnik u Sonti.«
J. D. B.
FOTOGRAFIJA1
Grgo i Etela Kujundžić u svom salašu s djecom u Maloj Bosni 1964.
FOTOFRAFIJA 2
Fotografija povodom mlade mise sina Josipa 1990.
FOTOGRAFIJA 3
Etela sa svom djecom 2001.
Donji red s lijeva na desno: Marija, Jelisaveta, Dominika, Slavica, Julijana, majka Etela, Anica i Janja.
Gornji red s lijeva na desno: Gabriel, Stipan, Tomica, Grgo, Josip, Lojzija, Krešimir i Antun.
