Širom Vojvodine
»Govorili su: 'To su bajmačka djeca'!«
Kada se govori o Dužijanci u Bajmaku nemoguće je ne spomenuti obitelj Nikole i Marije Petreš. U posljednjih 30 godina, otkako se Dužijanca u ovome mjestu odvija u kontinuitetu, ovaj bračni par glavni je motor pokretač organizacije manifestacije. Nekada, kada su im djeca bila mlađa, organizirali su doslovno sve; od nabave nošnje, kićenja crkve, prijevoza djece na gradsku dužijancu, fijakera, itd., a sada kažu da već imaju godina i da te obveze prepuštaju mlađima. Kako ističu, i dalje su raspoloženi davati svoj prostor u dvorištu i pomagati mladima u čišćenju žita i pletenju vijenaca te će i nadalje financijski pomagati Dužijancu.
Početak na nagovor župnika
»Do 1994. u Bajmaku su se održavale dužijance sporadično, nekad je bilo a nekad ne, ali te godine smo na nagovor župnika vlč. Ivana Prćića odlučili da se Dužijanca održi. Kao i ove godine, i tad je žito rano sazrijalo tako da je drugoga tjedna u lipnju već sve bilo ovršeno. To nam je stvaralo problem, jer nismo imali odakle uzeti žito za pletenje vijenaca te smo tražili po njivama ono što je ostalo. Uspjeli smo nekako. Također nije bilo zainteresiranih mladi da budu bandaši, tako da je moj sin Željko koji je bio četvrti razred bio bandaš, a bandašica njegova prijateljica iz razreda Tanja Mačković. Pronašli smo i jedan fijaker i Dužijanca se održala«, kaže Nikola.
Prema njegovim riječima, prvih nekoliko godina je sve bilo teško organizirati, jer su bile poratne godine, jer je trebalo okupljati ljude, upućivati ih u sve te su bandaši bili djeca. Kada su generacije djece s kojima se počela organizirati Dužijanca '94. stasale, u Bajmaku su, kako kažu, bile prave dužijance – najljepše.
»Koncem 90-ih i početkom 2000-tih u Bajmaku je bilo puno srednjoškolaca koji su se okupljali na župi zahvaljujući župniku Slavku Večerinu i vjeroučiteljici Ivani Lazić. Oni su svi išli na folklor, pjevali u zboru i također voljeli Dužijancu i bili uključeni u nju. Iz tog društva smo godinama birali bandaše i bandašice, tako je i naša kćerka Ankica bila jedne godine bandašica. Tih 4-5 godina smo ih vozili na sva kola po seoskim dužijancama, a išli smo naravno i na gradsku. Svoj auto bih napunio bunjevačkom nošnjom koju nam je sve ove godine davao i dalje daje KPD Jedinstvo-Egység i oblačili bismo ih u našoj kući u gradu. Imali smo veliku podršku i Kluba fijakerista Bajmaka Potkovica koji su nam i po sedam-osam fijakera osiguravali kako za našu, tako i za gradsku Dužijancu. I sve to su radili za džabe! Sjećam se aplauza koji smo dobivali na gradskoj Dužijanci, naša djeca su uvijek bila lijepo obučena, sređena, a tek fijakeri... obraćali smo pozornost na svaki detalj te smo ih tako učili i kako se treba ponašati na karucama. Uoči Dužijance smo jedan fijaker parkirali kod nas u dvorištu kako bi mlade naučili kako se silazi, penje. Bać Stipan Milodanović im je to pokazivao. Kako je on govorio, kad fijaker stane pred crkvu onda bandašica, odnosno djevojka sjedi ukočena, a momak silazi, obilazi fijaker sa zadnje strane, te joj pruža ruku. Ona ustaje, onda joj on nađe papuču, stavlja ju na stepenicu od fijakera i tako, uz njegovu pomoć silazi«, priča bać Nikola.
Dodaje on i da im je puno značila pohvala vlč. Andrije Kopilovića koji je jednom prigodom rekao kako je Dužijanca u Bajmaku najljepša jer sva djeca sudjeluju u nečemu na misi, sva djeca se pričeste i znaju zašto su ondje.
Identitetsko pitanje Dužijance
Nakon tih »zlatnih« godina, u Bajmaku je došlo nešto drukčije vrijeme za Dužijancu, kako nam priča Nikola. Prema njegovim riječima, nekoliko godina je bilo nesuglasica oko identitetskog pitanja dužijanci koje su se prevazišle nakon što je organizaciju preuzela župa. Od tada, bajmačka djeca ne dolaze u Suboticu na središnju proslavu Dužijance, ali bandaš i bandašica su prisutni i dalje i na gradskoj.
Kao još jedan od prevaziđenih problema Petreš navodi financiranje Dužijance.
»U početku su kompletne troškove Dužijance plaćale obitelji bandaša i bandašice. Zbog toga je bilo i problem naći tko će se prihvatiti te uloge. Onda smo se mi u obitelji dogovorili da ćemo za svaku dužijancu plaćati polovicu troškova ručka, koji je najveća stavka, a drugu polovicu plaća župnik. Ja nisam kavanski čovjek, ne trošim ondje novce, a s obzirom na to da se bavimo poljoprivredom i da puno zavisimo od vremenskih uvjeta i Božje volje, to je naš način da iskažemo hvalu Bogu za sve što nam daje«, navodi Nikola.
Čišćenje i pletenje žita
U dvorištu obitelji Petreš od 1994. svake godine se čisti žito i pletu vijenci za bajmačku Dužijancu. Taj proces, kažu, traje nekada i dva tjedna svakodnevno, a znalo se okupiti i 30-ak djece. Danas, kažu, ima manje zainteresiranih mladih, ali ih ima te ih teta Marija uvijek dočeka sa sokom i kolačima. Čak je i bać Nikola nekada pekao palačinke za tu djecu, kaže, znao je napeći i 80 komada.
»Najprije tjedan dana čistimo žito, a potom tjedan dana pletemo. Pored vijenaca za crkvu i fijakere mi napravimo i krunu od žita. U najboljim godinama smo pravili veliku krunu od dva metra koja se nosila na karucama, baš kao i u gradu, a sada je manja i stoji u crkvi. Mi svake godine osiguramo i 25-30 snopova žita. Saša Crnković kosi, a ja skupljam, mi smo tim za žito koje skladištimo u našem podrumu, jer je to dobar prostor budući da se ondje žito ne osuši jako. Što se tiče pletenja, prije 30 godina kad smo počeli, nismo ništa znali, ali su nam puno pomogli tih prvih godina Amalija i Ivan Stipić iz Đurđina. Oni su nam pokazali kako se to radi, puno su nam puta pravili i sliku od slame za Dužijancu i ukrašavali crkvu. Bila je to velika i lijepa suradnja«, kaže Marija.
Tko će nastaviti plesti vijence u Bajmaku Marija kaže da se ne boji, jer njezina snaha Danijela, kako kaže, ima zlatne ruke za to.
»Ona je još kao mala dolazila kod nas na čišćenje i pletenje žita i lijepo je to naučila. Ima dara za to, znali smo kad dođe Dana da će imati tko da radi. I tako je Dana došla i ostala kod nas«, smije se Marija.
Osim Danijele, Marija kao nekoga tko voli i daje cijeloga sebe za Dužijancu navodi i sadašnju vjeroučiteljicu Mirelu Varga koja, kako kaže, puno radi s djecom tih dana.
J. D. B.
