Intervju

Pozitivna iskustva bolja od svake reklame

Master učiteljica Tanja Stantić koordinatorica je izvannastavnih aktivnosti u Hrvatskom nacionalnom vijeću od ožujka ove godine. Posvećena je svojoj profesiji ali i brojnim hrvatskim udrugama u kojima je aktivna članica. Kaže kako se djeci u nastavi na hrvatskom jeziku nudi bogat i širok spektar izvannastavnih aktivnosti, ali da se i nakon dvadeset godina roditelji dvoume hoće li upisati dijete u nastavu na hrvatskom jeziku ili ne. Zašto je to tako, kaže, pitanje je za milijun dolara.

Aktivni ste u više hrvatskih udruga. Od kada seže ta aktivnost i što Vas je motiviralo da se time bavite?

Moje aktivnosti u hrvatskoj zajednicu sežu jako odavno, negdje od kraja srednje škole, početka studija. Dugo godina sam se družila s Olgom Perušić sada Horvat i njezin brat Nikola Perušić nas je uključio u Inicijativu mladeži. To je tako počelo i tu smo kao mladi entuzijasti željeli biti aktivni i raditi zanimljive stvari i tako smo osnovali Udrugu hrvatske omladine Vojvodine KroV. Olga je postala predsjednica i radili smo skupa različite programe za mlade. Najviše su nas zanimale različite edukacije kako bi se i sami osnažili pa je prvi seminar bio na temu pisanja svog životopisa. Nizali su se zatim različiti događaji kao na primjer pisanje projekata, što je onda bilo aktualno. Organizirali smo i različite događaje po kojima ćemo biti prepoznatljivi. Počeli smo raditi kampove za mlade što je zahtijevalo mnogo novca do kojeg smo teško dolazili. Zatim smo nekoliko godina radili božićne, uskrsne žurke, maskenbale, po čemu smo postali prepoznatljivi među mladima. Kasnije sam postala predsjednica udruge a u međuvremenu se dogodilo da smo mi kao hrvatska mladež sudjelovali u stvaranju Kužiša. I zato kažem da smo mi u našoj maloj obitelji KroV-a bili mame i tate Kužiša koji je tada nastao. Sjećam se i jedne žurke na kojoj smo smišljali ime ovoga časopisa, što je bilo jako zanimljivo. Tijekom studija sam bila manje aktivna ali kasnije sam se počela uključivati u rad Dužijance. Prvo sam radila kao voditeljica a kasnije sam se uključila i u organizaciju. Zatim sam se uključila i u rad Bunjevačkog kola gdje sam prvo bila članica Upravnog odbora a kroz godine su se povećavale aktivnosti i poslovi i sada sam predsjednica Organizacijskog odbora Dužijance malenih. A tu je i Veliko prelo gdje sam uključena u organizaciju, izradu kompletnog protokola i konferanse.

Koliko Vam vremena uzimaju sve te aktivnosti?

To nisu aktivnosti koje imaju kontinuitet tijekom cijele godine, to je periodično i raspoređeno kroz cijelu godinu. Malo mi je ljeto kritično, jer evo sada je bilo Takmičenje risara pa ako Dužijanca ima neko gostovanje mora se i to organizirati. Ali ove godine neće biti gostovanja jer se obilježava desetogodišnji jubilej od osnivanja udruge. Znači to je kompletan srpanj, pa ide kolovoz i velika Dužijanca i onda dođe već i kraj mog godišnjeg, tako da je bilo godina kada se nisam baš nešto ni odmorila, fizički. Međutim meni to psihološki bude dobro, jer je to nešto drugo u odnosu na ono što primarno radim. A kada mi je teško, puno puta se sjetim jedne rečenice koju mi je pokojni svećenik mons. Andrija Kopilović rekao, koja glasi: »Tanja, ovo je vama netko ostavio i vi morate ostaviti budućim naraštajima. Ti i ostali mladi ste dužni nastaviti našu tradiciju i predati je dalje«. On me je zapravo i »uvukao« u priču Bunjevačkog kola, dok sam u Dužijancu ušla samostalno. Bude mi zaista nekada teško i ja to zovem »subotički sindrom«, a to je da smo previše perfekcionisti. To je u neku ruku dobro jer pomjeramo granice ali mi se znamo posvađati i bude loša atmosfera jer želimo da sve bude savršeno. Tad bude taj gorak okus. Ali kada se sve to završi i dobijemo pozitivne odjeke, budem zadovoljna. Budu zadovoljni i svi ostali pa komentiramo u smislu »a bitno je da smo se mi posvađali, a u stvari sve smo dobro uradili«. Drma nas vrlo često taj »subotički sindrom«. To je nešto što se događa ne samo u poslu već u svakodnevnom životu. I tako ljudi štete sami sebi. Ubijaju sami sebe i svoje ideje a da ne kažem koliko tih nezadovoljstava nije izgovoreno i onda se to negdje učauri pa kasnije nastanu problemi.

Kakva je situacija danas s udrugama mladih? Imate li saznanja o tome?

Mladi su aktivni kroz Oratorij pa kampove koje organizira Bernadica Ivanković, aktivni su i u Bunjevačkom kolu gdje je sada dobra atmosfera za rad. Dosta pratim društvene mreže i vidim da se mladi okupljaju dosta i to mi se sviđa jer, koliko vidim, živi mladež. I naravno pratim Kužiš i dopada mi se kako prate aktualne trendove i sve je tu – i nova tehnologija i tradicija i zajednica.

Osim toga imam dojam, ne znam kakva je sada situacija kod mladih udruga, ali čini mi se da se sada lakše dolazi do novca za funkcioniranje. Kada smo mi bili mladi držalo nas je to zajedništvo. Bili smo ekipa koja je gorjela za to što smo radili – da nešto uradimo i da mi, mladi Hrvati, živimo i budemo vidljivi i aktivni u zajednici. Često smo organizirali tribine i bili sudionici tribina koje su drugi organizirali o problemima mladih.

Voljela bih uključiti još mladih i da im predamo sve ono do čega smo mi i oni prije nas skupa došli, ali teško ih pridobijamo. Iako se puno krećem među mladima ne znam uvijek kako ih pridobiti.

Obrazovali ste se za rad u prosvjeti gdje radite već šesnaest godina. Jesu li te aktivnosti u udruzi ometale u studiranju, karijeri?

Ne, dapače. O tome govori i priča vezana uz moje zaposlenje. Naime, dok sam bila aktivna u KroV-u mama mi je stalno govorila – što sad tu trčiš okolo, svašta nešto radiš, treba se posvetiti fakultetu, završiti ga na vrime, zaposliti se a ovo što ti radiš je samo mlaćenje prazne slame, trošiš vrime i tako to. Rekla sam joj kako to baš nije tako, kako susrećem različite ljude i primijećeni smo kroz naše aktivnosti. I uslijedi meni jedan telefonski poziv u siječnju 2009. godine. Javila mi se ravnateljica OŠ Vladimir Nazor iz Đurđina Ljiljana Dulić, koja je za mene saznala preko novina, jer je bio moj intervju u Hrvatskoj riječi kada sam postala predsjednica KroV-a. Ona mi je rekla kako bi voljela da budem dio njezina tima. A tada mi je ostao još diplomski da uradim. Ja sam se oduševila i otišla na razgovor i prihvatila raditi i predavati hrvatski jezik uz nastavnike koji su dolazili iz Hrvatske. Ispričavši to mami, tada sam joj rekla – e vidiš kako je bilo dobro što sam bila aktivna i što sam primijećena.

Nakon deset godina u Đurđinu, prešli ste u Osnovnu školu Ivan Milutinović u Suboticu.

Da, sada je pet i pol godina kako radim u OŠ Ivan Milutinović u Keru. Jako sam voljela Đurđin, to mi je bilo prvo radno mjesto i nisam htjela otići odatle. Ali nisam bila primljena za stalno a i nisam radila kao učiteljica već sam svaštarila i predavala i hrvatski jezik, srpski jezik kao nematernji, likovnu kulturu i građanski odgoj u višim razredima. To mi je u to vrijeme odgovaralo. Bilo je dobro za moj osobni rast jer sam se morala pripremati i dodatno obrazovati. Imala sam i vršnjački tim koji sam vodila i to je za mene ostalo vrlo dragocjeno i drago iskustvo.

Ali, nisam imala stalnu normu. Nekada sam imala 125 %, nekada 30 %, nekada 60 % što me je zabrinjavalo jer su mi i prihodi i staž varirali. A onda sam bila i prva generacija koja je završila lektorat. Kada sam završila lektorat imala sam sve uvjete zaposliti se u OŠ Ivan Milutinović i mada mi je bilo teško promijeniti posao, poslala sam životopis, poslije išla na razgovor i sada radim kao učiteljica u nižim razredima u nastavi na hrvatskom jeziku i primljena sam za stalno. To sam željela i za to sam se školovala i nikada ne bježim od novih iskustava i izazova.

 

Kakva su Vam iskustva u nastavi na hrvatskom jeziku? Što se promijenilo za tih šesnaest godina?

Dok sam radila u Đurđinu imali smo raznorazne udžbenike pa, iako to nije mjerilo obrazovanja, kvalitetni i dobri udžbenici su velika pomoć u obrazovanju. Istina je, kažem, da udžbenici nisu sada u fokusu obrazovanja već ponekada radimo tematske dane, projektne dane i kroz igru se puno toga nauči. Ali o tim metodama nastave nemamo dovoljno edukacija i podrške što se tiče Ministarstva prosvete u Srbiji. Vidimo da to u drugim zemljama već hvata zamah i puno se radi, a od nas se očekuje da sami krenemo a kada dođe inspekcija onda oni gledaju neke druge stvari. Tako da smo dosta zbunjeni što se toga tiče. A što se tiče nastave na hrvatskom ona je dosta odskočila u odnosu na to kako smo nekada radili, uz pomoć štapa i kanapa. Dobijali smo udžbenike iz Hrvatske koji nisu bili prilagođeni nama, pa smo ih morali prilagođavati, kopirati, pa nemaš dovoljno primjeraka itd. A onda je polako počela stizati sve više potpora iz Hrvatskog nacionalnog vijeća i Republike Hrvatske. Opskrbljivanje kvalitetnim udžbenicima, lektirnim naslovima, kao i redovitim stručnim usavršavanjima uveliko je olakšalo rad u nastavi. Boravak na stručnim skupovima u Republici Hrvatskoj nam je davalo zamaha i ideja, a posebna vrijednost je bila što smo imali priliku završiti lektorat hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.

Je li se zainteresiranost roditelja za upis djece u hrvatske odjele promijenila za ovih dvadeset godina?

U prosjeku i u principu nije. Što s jedne strane možemo tumačiti kako pozitivno, jer ako je broj upisane djece u nastavu na hrvatskom jeziku iz godine u godinu jednak, a ukupni broj prvašića je u konstantnom opadanju, možemo zaključiti kako u nastavi na hrvatskom jeziku zapravo dolazi do blagog povećanja. Ipak, gledamo li ukupan postotak upisane djece na hrvatskom jeziku u odnosu na broj pripadnika naše zajednice, svakako da ima jako puno prostora za napredak.

Voljela bih i apeliram na roditelje, čija su djeca pohađala nastavu na hrvatskom jeziku od vrtića preko osnovne do srednje škole, da srčanije prenose svoja pozitivna iskustva kada počne upis nove generacije. Mislim da je i inače u životu tuđe pozitivno iskustvo mnogo bolje od bilo koje druge kampanje. Mislim da je to najbolja kampanja. Jer prva se za neki proizvod neću odlučiti samo na osnovu neke jako dobro urađene reklame, već mi je zaista jako važno osobno iskustvo drugih. To bi moglo biti ključno, ne u smislu da punimo odjele, već zaista da svi mi radimo na kvaliteti i potičemo da naša nastava bude na visokoj razini. To je naše zrcalo i ponekad mi bude žao što nemaju sva djeca priliku iskusiti koliko puno radimo na kvaliteti i koliko im puno pružamo.

Zašto se onda roditelji Hrvati ne odlučuju upisati djecu u nastavu na hrvatskom jeziku u većem broju?

Kontinuiran i posvećen rad vjerujem da će jednom i do toga dovesti. Na nama je da unaprjeđujemo i održavamo razinu izvrsnosti, a na roditeljima je da odluče. Nasuprot tome, imamo i učenike koji nisu Hrvati pa se upisuju u nastavu jer su išli u vrtić po Montessori programu i željeli su nastaviti tu priču. I zaista mi nastavljamo tu priču i radimo elemente Montessori programa i s prvašićima, a i kasnije. Došla sam do tog rješenja da više od 50 % aktivnosti radimo po Montessori modelu naročito u prvim godinama a i kasnije provlačimo Montessori model kroz sve elemente gdje se to može. Radimo i na tome da se povežemo sa školama u Hrvatskoj koje rade po Montessori programu kako bi poboljšali i podizali kvalitetu svoga rada. I zaista su djeca dobra. Nakon ljetovanja u Novom Vinodolskom pisala sam roditeljima poruku »hvala vam što ih tako lijepo odgajate u susuradnji s nama«. Zaista su nam na ponos. Smatram da u nastavi na hrvatskom jeziku, od vrtića preko osnovne do srednje škole, a tu je naravno i Crkva, svi gledamo u istom smjeru. Svima nam je važno da djecu osposobimo da budu samostalni i izvedemo ih na pravi put. Zato i volim taj Montessori program i njihovu rečenicu »Pomozi mi da uradim sam«. Jer poanta je općenito obrazovanja na cijelom svijetu osposobiti djecu da budu samostalni, imaju empatiju i budu dovoljno brižni i za druge.

Pa ipak nasilje u školama, i među vršnjacima i prema nastavnicima, postaje sve veći problem?

Ovo neko novo vrijeme i trčanje za novcem je donijelo to da se roditelji sve manje bave s djecom i to je ono što dovodi do problema. Djeca su željna pažnje, a jako puno ima problema kod djece kojima je sve dano a ništa im u stvari dano nije. A kad kažem ništa im nije dano, mislim nije im dano dovoljno pažnje i ljubavi. A što se tiče novih tehnologija vidimo kako djeca imaju već problem i s pisanjem. Njihova prva naučena reakcija je skrolovanje i nama svi brojeve i slova pišu od dolje, jer nisu prvo držali olovku već telefon i/ili tablet. Vodene boje su recimo nešto što je fantastično i tu se isto razvija taj momenat hvatanja kista, pisanja, crtanja. To radimo u Montessori programu i njeguju se potezi rukom koji su neophodni. Nisu samo roditelji krivi jer se stalno promovira kroz medije što se mora imati, što se mora kupiti i oni se jednostavno trude sve to osigurati. Kada smo mi odrastali možda nismo puno toga imali ali smo odrastali u igri sa svojom generacijom. A sad se ide na to da se djeci da sve ono »što ja nisam imao« ali nije u tome sreća i vidimo kako djeca nisu sretna sa svime time što imaju i sa svim tim aktivnostima na koje ih vode. Iz tog razloga rodila se ideja o Školi za roditeljstvo jer nisu djeca ta koja odlučuju već roditelji.

Što sve radite u HNV-u u okviru programa izvannastavnih aktivnosti?

Program izvannastavnih aktivnosti u okviru HNV-a je zaista izuzetno bogat. Naša djeca imaju »problem« za koju izvannastavnu aktivnost se odlučiti. Radimo različite stvari počevši od jednodnevnih izleta za učenike od prvog do četvrtog, zatim za učenike četvrtog, petog i sedmog razreda imamo program u Novom Vionodolskom, za sedmake se ovdje održava program profesionalne orijentacije. Za učenike šestog razreda postoji program razmjene učenika s učenicima iz Žrnovnice kod Splita. To je naša višegodišnja suradnja i po prvi puta je u planu uzvratni posjet da njihovi učenici dođu kod nas na zimu. Osmaci imaju mali maturalac, petodnevnu ekskurziju po Hrvatskoj, a srednjoškolci veliki maturalac. Osim toga postoje i jednodnevni izleti poput Interlibera ili međusobnih posjeta učenika u Republici Srbiji. Zaista bogato.

Imaju li nastavnici danas autoritet u školi?

Imaju, ali u manjoj mjeri nego ranije. Jednostavno je sve podređeno đacima, u smislu da kada se djetetu kaže da nešto uradi a ono nije raspoloženo, nemamo toliku ingerencija naložiti im to, bukvalno trebamo podilaziti djeci ako nisu raspoložena nešto uraditi. To su neki novi trendovi i jasno mi je da se ne želi vratiti stari sustav odgoja, i prava djeteta jesu važna, ali su važne prije svega elementarne potrebe djeteta a kada đaci zanemaruju obaveze u školi i pozivaju se na svoja prava, ja ih podsjetim da imaju i obaveze. Tu mislim da i roditelji i djeca, starija pogotovo, brkaju prava i obaveze, jer jako je važno da se fokusiraju i na ono što je njihova obaveza. Na primjer uraditi domaću zadaću. I ta presija da svatko bude odličan je nepotrebna jer smatram da odličan uspjeh nije garant generalnog uspjeha u životu. Ja to uvijek kažem roditeljima, ali su mnogi opterećeni tim globalnim moranjem »biti odličan«.

Država nas opterećuje s pretjeranim administriranjem a s druge strane smo ponekada izloženi pritiscima i uvredama od strane roditelja. Vjerojatno i država pokušava pronaći balans između nas i roditelja i zato vjerujem da bi Škole roditeljstva bile korisne. Roditelji iz silne ljubavi koju im žele pružiti ne znaju kako da im pomognu, a s druge strane nas doživljavaju kao neprijatelje. Smatram i da ne smijemo zatvarati oči pred problemima ili negativnim ponašanjem koja neka djeca pokazuju, i time ih zanemariti već treba razgovarati i baviti se s njima. Svako dijete samo teži ljubavi i želi biti prihvaćeno. S obzirom na sve uvjete rada, većina prosvjetara zaista radi svoj posao s ljubavlju i nama svima jeste cilj naše đake izvesti na pravi put. Oni su naša budućnost i neko tko će jednoga dana skrbiti o nama. Smatram izuzetno važnom i neophodnom suradnju roditelja i učitelja/nastavnika/profesora. Svi imamo isti cilj i nitko nikome nije i ne bi smio biti neprijatelj. Samo skupa možemo mnogo toga dobroga postići s našom djecom.

Što radi Aktiv učitelja i nastavnika na hrvatskom jeziku?

Aktiv učitelja u koordinaciji HNV-a prati potrebe kadra u nastavi na hrvatskom jeziku poput izrade plana aktivnosti na kojima ćemo raditi zajedno, izleta ili pak nabave opreme. Tako smo prošle godine išli u katakombe u Petrovaradinu ali na način da to bude jedna avantura za učenike trećeg i četvrtog razreda a obišli smo i Spomen dom bana Josipa Jelačića. Također, stalno imamo edukacije iz Agencije za odgoj i obrazovanje iz Hrvatske. U tijeku je edukacija za 15 odgojitelja, učitelja i nastavnika u Splitu. U suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje, pored redovitih ljetnih seminara na primorju imamo i seminare tijekom godine u kontinentalnom dijelu Hrvatske kao i kod nas u Subotici kada dođu iz agencije. Te su edukacije prije svega jezične ali se i kultura provlači kroz sve. Ti su seminari jako dobri i korisni jer kroz njih unaprjeđujemo svoj rad u skladu s promjenama i napretkom u obrazovanju.

Intervju vodila: Jasminka Dulić