Širom Vojvodine

»Okrenula sam život«

Ivana Paradžiković višestruko je nagrađivana urednica i novinarka, koja je vodila emisiju »Provjereno« na Novoj TV, koja je u to vrijeme bila najgledaniji televizijski istraživački magazin.

Rođena je u Srijemskoj Mitrovici 1981. Prvih deset godina živjela je u selu Kukujevci. Kaže, poslije toliko godina malo je sjećanja ostalo na djetinjstvo u Kukujevcima, ali ona koja pamti su poput scena iz filmova o idealnom djetinjstvu. »Jedno posebno pamtim: ljeto je, ne znam koji mjesec, ali vrijeme je berbe suncokreta. U stražnjem dvorištu ogromne prikolice pune sjemena, prijatelj i ja zavučeni svatko u svoju. Sjećam se osjećaja, bockanja suncokreta po cijelom tijelu, jer sam bila u potkošulji i kratkim hlačicama. Potpuno uronjena u koštice, isplazila bih jezik, zalijepila na njega sjemenku, očistila plod u ustima, a koru pljunula što dalje u vis. Čisto zadovoljstvo. Imali smo veliko imanje, mnogo životinja koje su bile moji prijatelji. Na svinjama sam jahala rodeo, bikovima uskakala glumeći toreadora. Bila sam, neki bi rekli neposlušna, a ja danas znam – samo živahna. Vječno u nekoj nepodopštini, na BMX-u. Bilo je to lijepo djetinjstvo, uvijek pun stol, graja za ručkom, obilje svega«, sjeća se Ivana bezbrižnih godina djetinjstva.

Cijeli život u prtljažniku Golfa 

Odlazak iz Kukujevaca nije za Ivaninu obitelj bila racionalno donesena odluka, već borba za goli život. »Bježali smo, mama, tata i nas tri kćeri na stražnjem sjedalu. U prtljažnik Golfa dvojke spremili smo cijeli život i uputili se u nepoznato. Bilo je to na dan pada Vukovara, 18. studenog 1991. Mama je plakala, tata je nijemo stiskao volan. Nas tri smo šutjele jer nismo shvaćale što se događa. U nekom trenutku, mama je zavrištala, nešto je puklo blizu nas, čovjek iz autobusa nam je vikao da se okrenemo i vozimo nazad. Često se sjetim tog čovjeka koji nam je spasio život. Imala sam deset godina. Taman smo, netom prije, imali predstavu povodom dana škole. Par tjedana prije, plesali smo i pjevali na pozornici, posve nesvjesni kakav nam život scenarij priprema. Nisam se stigla oprostiti od prijatelja. Samo sam otrgnuta iz svog života. Dopisivali smo se cijelo vrijeme izbjeglištva, oni su mi slali pisma koja su obavezno započinjala: »Kada ćeš se vratiti?«, a moj bi odgovor uvijek bio: »Mama i tata kažu kako ćemo brzo kući«.

Iz Kukujevaca Ivanina obitelj prvo je otišla kod rodbine, a potom u Njemačku u samostan kod časnih sestara, u jednu sobu. »Nikako se nismo uklapali, nismo znali jezik. Starija sestra i ja, iako četiri godine razlike, išle smo u isti razred s drugom djecom izbjeglicama, strancima. Svako jutro je bilo vrlo traumatično kada bismo hodali do svog razreda na kraju dugačkog hodnika. Djeca iz škole bi nam napravila koridor kroz koji smo morali proći, rugajući se i govoreći 'scheisse auslander'. Nisam razumjela što to znači i zašto nam se rugaju. Nisam shvaćala da je razlog to što sam drugačija, što hodam u odjeći iz Caritasa, nekoliko brojeva većoj. Moj mozak to nije mogao procesuirati. Dugo me je kroz život pratio podcjenjivački pogled te djece iz hodnika škole u Böblingenu. Dugo sam im se dokazivala i cijeli život propitivala: ako ti odrežu korijenje u djetinjstvu, možeš li se ikada više igdje uklopiti«, kaže Ivana.

Njemačka joj je bila potpuni kulturološki šok, naspram Vojvodine koja je bila otvorena, kako kaže, multietnička, pa se obitelj odlučila preseliti u Hrvatsku. »Ljudi su mekani, topli, velikodušni. Nikako nisam mogla podnijeti hladnoću u ljudima u stranom svijetu. Izabrali smo Kutinu. Tamo su sestre i mene mogli upisati u školu. Iz tog perioda života pamtim samo sretne dane. Živjeli smo u jednosobnom podstanarskom stanu: mama, tata, nas tri, papagaj, pekinezer, ribica i hrčak. 'Gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna', govorila bi mama. Bili smo sretni, živi, zajedno. U Vojvodini su roditelji naporno radili, sada smo bili natiskani jedno na drugo u 36 kvadrata i bili smo nikad prisniji. Stan je bio u raspadnutom stanju. Ispadali su federi iz kauča na razvlačenje, pa je tata našao drvena vrata na smetlištu i stavljao ih u kauč ispod madraca. Fotelje bismo stavljali na ormar jer navečer kad razvučemo kauč nije bilo mjesta. Iza 20 sati, kada bismo razvukli pak kauč u kuhinji, znali bismo: nema više ni ića ni pića. Cipele su nam stajale na kadi u kupaonici, a ja bih učila na WC školjki jer je to bilo jedino mjesto gdje sam imala mir. Roditelji su nas voljeli, u ničemu nismo oskudijevali. Bilo je dana kad nismo imali za kruh, ali uvijek bi se nekako izvukli. Bili su preponosni da primaju pomoć za izbjeglice. Tata je bio vješt majstor, uvijek bi smislio nešto«, opisuje Ivana svoj život prvih godina u Kutini.

Djedov pelcer

Poštovanje prema novinarskoj profesiji Ivani je usadio djed. Tijekom rata u Hrvatskoj, jedine informacije koje su imali u Vojvodini dolazile su preko Hrvatske radiotelevizije. »Dnevnik se u našoj kući gledao bez treptaja. Djed bi samo ušetao u sobu, prebacio na dnevnik i tumačio nam značaj informacija. Oduvijek je htio da budem novinarka, ali djed nije bio osoba čiji sam san željela ostvariti. Bio je grub, autoritativan, nasilan. Ljudi ga nisu cijenili, već ga se bojali. Umro je dok sam bila u srednjoj školi, matematičkoj gimnaziji. Nije doživio nagli obrat i moju odluku da upišem novinarstvo na kraju četvrtog razreda. Sada mi je jasno koliko sam bila predodređena za tu profesiju. Iz nemoći da zaštitim svoje najmilije kao dijete, izrasla sam u osobu koja se borila za pravdu i istinu, ali za druge, štitila nemoćne, marginalizirane, bila njihov glas«, kaže naša sugovornica.

Na televiziji je Ivana Paradžiković od 2003. godine. Jednostavno je kao studentica došla na vrata direktora Nove TV Branka Vukšića, pokucala i zamolila da uči zanat kod njih. Ali nije slučajno od svih medija odabrala baš televiziju.

»Imala sam rad zbog kojeg mi je profesor s fakulteta ulio nadu kako bi me televizija mogla zaposliti. Tema je bila multinacionalna korporacija, a ja sam s kamerom uspjela snimiti nemoguće. Profesor je prepoznao moj talent za istraživačko novinarstvo i potaknuo me. Doista je važno u životu djeteta imati samo jednu osobu koja vjeruje u njega. Dopustili su mi da se 'muvam' po televiziji, i nakon nekoliko mjeseci volontiranja, odlučili su me početi plaćati. Mojoj sreći nije bilo kraja. Iako sam uz taj posao morala raditi još dva kako bih mogla preživjeti, radila sam ono što volim i bila neizmjerno zahvalna na prilici. U to vrijeme RTL je dolazio u Hrvatsku i ja sam bila prva novinarka koju je direktor programa Siniša Bevanda poveo sa sobom. RTL još nije dobio koncesiju, sjedili smo u stanu na Zrinjevcu, ali opet sam imala priliku učiti i raditi nešto novo. Prošla sam doslovno sve korake televizijskog posla: news, produkcija, pisanje scenarija. Prvu nagradu u životu, Večernjakovu ružu, dobila sam s kolegama zbog formata na RTL-u 'Život nogometaša', dokumentarne emisije koja je pratila živote naših reprezentativaca koji su 1998. osvojili broncu na svjetskom prvenstvu. I danas mi je milo kad se sjetim tog projekta«, kaže Ivana.

No, širem gledateljstvu poznata je po emisiji »Provjereno« Nove TV, u kojima je pokušavala pomoći drugima. Ivana kaže kako to za nju nije bio posao već životna misija, emisija koju je živjela cijelim bićem. »Živjela sam tu emisiju. Danas, kad se osvrnem na sve uspjehe, sve ljude kojima smo pomogli, sa zadovoljstvom se osmjehujem. Bili su to baš dobri dani. Ponekad bih se našla usred nečije tragedije, ali umjesto da me to slomi, postalo je moj način da doprinesem svijetu, barem malo«, kaže Ivana te dodaje kako je »Provjereno« njen najvažniji medijski projekt. »Ta je emisija bila mnogo više od projekta, bila je veća od nas samih koji smo je stvarali. Ogromnu smo cijenu plaćali za izvrsnost koju smo ostvarivali«, kaže Ivana.

Mediji – i oružje i alat

»Mediji su oduvijek bili važna poluga demokracije, međutim društvene mreže su dovele do devalvacije novinarstva kao struke. Informacije se plasiraju prevelikom brzinom, bez kriterija, bez odgovornosti, bez kritičkog stava. Žalosti me to, ali jednostavno takvo je vrijeme i treba mu se znati prilagoditi. Mediji mogu biti i oružje i alat. Važno je kako ih koristimo«, kaže Ivana koja još uvijek vjeruje da ima onih koji i danas novinarstvo vide kao poziv, a ne samo posao. »Želim dodati kako, unatoč svemu, vjerujem da još uvijek ima onih koji novinarstvo vide kao poziv, a ne samo posao. I to mi je misija koju imam na umu svaki put kada ulazim studentima u učionicu na Sveučilištu u Dubrovniku. Ako samo jednoj mladoj osobi prenesem tu strast i ljubav, uspjela sam. Nedavno sam dobila informaciju kako je jedna djevojka kojoj sam predavala upisala novinarstvo u Zagrebu. Neizmjerno sam bila sretna. Možda sam u njezinom životu ja onaj jedan čovjek koji je vjerovao u nju«, kaže Ivana.

Među nagradama koje je dobila za svoj dosadašnji rad Ivana posebno izdvaja nagradu »Krunoslav Sukić« za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava. »Izuzetno sam bila ponosna što me javnost percipira kao mirotvorca, jer rat je najgore od ljudske vrste. Svim sam se silama trudila održavati mir. U javnom prostoru širiti toleranciju, prihvaćanje, suživot. Iako mi je rat obilježio život, odgojena sam da ne mrzim, ne generaliziram. Nagradu sam tada posvetila Aleksandri Zec, djevojčici koja je tih ratnih godina imala godina kao i ja. I baš poput mene, odjednom se, u svom domu, našla 'na krivoj strani'. Ja sam, za razliku od Aleksandre, samo imala sreće. Tih se dana obilježavala obljetnica tog stravičnog zločina i taj se dan u javnom govoru počela pojavljivati izjava o medijski prenapuhanom zločinu. Prestravilo me to i u govoru zahvale sam joj posvetila tu nagradu. Nažalost, u dijelu javnosti taj čin je doživljen kao antihrvatski. Postala sam tada četnikuša. Zanimljivo, od ustaše 90-ih u Vojvodini, preko 'scheisse auslandera' u izbjeglištvu u Njemačkoj, do četnikuše 2016. u Hrvatskoj. Ali hej, davno sam spoznala tko sam, više ne patim ako se ne uklapam u ono što ljudi od mene očekuju«, kaže Paradžiković.

Ova rođena Kukujevčanka danas predaje na sveučilištu u Dubrovniku te ima svoju firmu za edukacije, konzultacije, produkciju i odnose s javnošću. »Novinarstvo ti da kompetencije kojih uopće nisi svjestan dok radiš taj jedan posao. Sada otkrivam što sve znam. Puštam život da me vodi, a ja ga samo pratim«, kaže Ivana.

Ivana za sebe kaže da je zbog karijere zanemarila privatan život, ali sada je vrijeme kada se sve vraća u ravnotežu. Velika strast i ljubav su joj putovanja. »Okrenula sam život. Nisu više poslovni pothvati ti oko kojih se vrti moj život, već život sam po sebi. Provodim ga s obitelji, prijateljima, u prirodi… i iz toga se događaju poslovne suradnje. Putovanja su postala moj bijeg i povratak sebi. Kad se popnem na planinu, svijet izgleda ljepše, a problemi manji. A to stvarno pomaže kad se vratim za stol i počnem raditi«, kaže Ivana, a na pitanje hoćemo li je uskoro vidjeti u još nekom televizijskom izdanju, odgovara: »Tko to zna. Život je nepredvidiv i čudesan. Ako se dogodi prava prilika, možda me opet vidite na ekranu. Do tada, uživam u svakom trenutku i čekam da mi život donese nove izazove«.

Ono što još nije uradila to je odlazak u Kukujevce. Hoće li se to dogoditi i kada? Kaže prepustit će životu da odigra karte. »To je radnja dokumentarnog filma kojemu nije bilo suđeno u tom trenutku kada sam ga snimala. Željela sam otići kući u Kukujevce. Obitelj iz Čepina koja je s djedom zamijenila kuću, također je morala ostaviti svoj dom. Znam da sam tamo dobrodošla. Kada je predsjednik Josipović išao u posjet vojvođanskim Hrvatima, mislim 2015., bio je baš u Kukujevcima. Pojasnila sam tada kolegama s Nove TV koji su ga pratili gdje je moja kuća i oni su doista otišli, snimili mi je, razgovarali s čovjekom koji me pozvao da dođem kad god poželim. Ali za taj korak treba hrabrosti. Dosta sam boli zakopala u sebe te godine, nisam sigurna da sam spremna suočiti se s njom. Prepustit ću životu da odigra karte, oduvijek sam mu vjerovala i nikada me nije iznevjerio. To je priča koja još čeka svoj epilog, i možda će jednog dana biti ispričana na pravi način.«

S. D.